Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1191/21 (Raiffeisen Bank d.d. BiH)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Hipoteka
- Isplata duga
- Banka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima
- Zakon o izvršnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1191/21
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1191/21, rješavajući apelaciju „Raiffeisen Bank“ d.d. BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Raiffeisen Bank“ d.d.
BiH podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 I 057794 20 Gž od 17. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Raiffeisen Bank d.d. BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zaposlenica Dženita Sivac, podnijela je 9. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 I 057794 20 Gž od 17. februara 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 I 057794 16 I 2 od 3. oktobra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i izvršenika Adnana Spahića, Lare Hrgić i Amele, Aide i Alme Mandžić zatraženo je 26. oktobra 2022. i 24. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud, Amela, Aida i Alma Mandžić, Adnan Spahić i Lara Hrgić dostavili su odgovore u periodu od 8. novembra 2022. do 7. februara 2023. godine.
4. Odgovori na apelaciju su 27. decembra 2022. godine i 28. jula 2023. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku na izjašnjenje. Apelanticin punomoćnik nije u ostavljenom roku dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Apelantica je 27. februara 2015. godine protiv izvršenikâ i Sabrije Grabovica podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje prodajom nekretnina svih izvršenika radi naplate potraživanja u iznosu od 255.400,71 KM, po osnovu ugovora o hipotekarnom kreditu koji je zaključila sa Sabrijom Grabovica i Senadom Grabovica (u daljnjem tekstu: korisnici kredita). Prijedlog je podnesen na osnovu notarski obrađenog ugovora o hipoteci, zaključenog radi osiguranja potraživanja iz ugovora o hipotekarnom kreditu, na osnovu kojeg je u apelanticinu korist uknjiženo založno pravo na nekretninama izvršenika – jemaca i korisnika kredita.
7. Apelantica je, nakon pokretanja izvršnog postupka, dala uvjetnu saglasnost korisnicima kredita da van sudskog postupka trećim licima prodaju svoje nekretnine koje su založene radi osiguranja njenog potraživanja. Apelantica je odredila minimalnu cijenu za koju daje saglasnost da nekretnine budu prodate, koja je bila manja od njihove procijenjene vrijednosti.
8. Nekretnine, čija je procijenjena vrijednost bila 204.787,50 KM, 83.950,00 KM i 156.857,80 KM, korisnici kredita su prodali trećim licima za iznos od 100.000,00 KM, 35.695,69 KM i 50.000,00 KM. Iznos od 20.000,00 KM koji je ostvaren vansudskom prodajom jedne od založenih nekretnina korisnikâ kredita apelantica je iskoristila za namirenje svog potraživanja po osnovu kredita koji je plasirala privrednom društvu TPUD LIBER d.o.o. Bugojno. Ostatak novčanih sredstava iskorišten je za namirenje spornog potraživanja.
9. Apelantica je podneskom od 27. maja 2015. godine obavijestila sud da odustaje od izvršenja na nekretnini korisnika kredita Sabrije Grabovica, ali da ostaje pri prijedlogu za izvršenje u odnosu na izvršenike – jemce.
10. Općinski sud je rješenjem od 29. oktobra 2015. godine obustavio izvršenje u odnosu na nekretnine korisnika kredita Sabrije Grabovica, dok je u odnosu na ostale izvršenike – jemce odredio izvršenje prodajom njihovih založenih nekretnina, precizno opisanih u izreci rješenja. Osporene odluke
11. Rješenjem Općinskog suda broj 46 0 I 057794 16 I 2 od 3. oktobra 2019. godine usvojen je prigovor izvršenika – jemaca Lare Hrgić i Amele, Aide i Alme Mandžić i ukinuto je rješenje o izvršenju, kao i sve provedene radnje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nakon vansudske prodaje založenih nekretnina odredio finansijsko vještačenje i održao ročišta radi utvrđivanja visine ostatka apelanticinog potraživanja. Sud je ukazao da je nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno da je ostatak apelanticinog potraživanja iznosio 139.705,02 KM, dok je ukupna procijenjena vrijednost prodatih nekretnina korisnika kredita iznosila 445.595,30 KM. Sud je naveo da su nekretnine prodate za ukupnu vrijednost od 185.695,69 KM, te da razlika između procijenjene vrijednosti i vrijednosti za koju su nekretnine prodate iznosi 259.899,61 KM. Sud je na osnovu toga zaključio da je apelantica „zloupotrijebila procesne i materijalne odredbe jer je dala saglasnost da se založene nekretnine prodaju van sudskog postupka“ po cijeni znatno manjoj od procijenjene, iako nisu postojale nikakve posebne okolnosti koje bi opravdavale takvu prodaju. Pri tome je istakao da apelantica „nije mogla znati da se navedene nekretnine ne mogu prodati po procijenjenim vrijednostima jer je sama pravila procjene po stručnom vještaku“. Također je naveo da je pokretanje tog postupka neosnovano „jer nije završen postupak pred sudom u Zenici“, pa se otvara mogućnost da apelantica naplati više od onoga na šta ima pravo, kao i „za određene malverzacije“.
12. Sud je također ocijenio neosnovanim apelanticine tvrdnje da se nekretnine u sudskom postupku uglavnom prodaju ispod njihovih vrijednosti. U vezi s tim je istakao da se u praksi dešava i „da nekretnine postignu mnogo veću prodajnu cijenu u sudskom postupku“, ali da to zavisi od svakog konkretnog slučaja. Sud je dalje naveo da kreditni odnos podrazumijeva da ugovorne strane preuzimaju rizik obostrano i da je apelantica u konkretnom slučaju morala biti svjesna da davanjem saglasnosti korisnicima da vansudski prodaju nekretnine za nižu cijenu od procijenjene nanosi štetu preostalim založnim dužnicima. Naime, kako je obrazložio Osnovni sud, apelantica je postupala nesavjesno jer je usmjerila izvršenje prema „založnim dužnicima“, a „nije iskoristila sva sredstva protiv glavnih dužnika“, pri čemu je u cijelosti odustala od izvršenja protiv Sabrije Grabovica kao glavnog dužnika. Osim toga, sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke također proizlazi da bi sporni dug bio izmiren da su nekretnine, koje su prodate vansudskim putem, prodate za njihovu procijenjenu vrijednost. Stoga je sud zaključio da je potraživanje namireno, te se u vezi s tim pozvao na odredbu člana 49. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). U vezi s tim, sud je istakao da bi suprotno odlučenje predstavljalo proizvoljnu primjenu odredaba ZIP-a o namirenju, ukoliko bi smatrao da apelantica ima pravo da nastavi s izvršenjem, iako ona nije kupila založene nekretnine i postala njihov vlasnik, već je to učinilo treće lice. Pri tome, sud se pozvao na stav Ustavnog suda iz Odluke broj AP-4380/13.
13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 46 0 I 057794 20 Gž od 17. februara 2021. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja sud je podržao činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda. Sud je dalje ukazao na sadržaj odredbe člana 139. Zakona o stvarnim pravima, te je istakao da je tom odredbom propisano da se založni povjerilac namiruje „iz vrijednosti“, a ne iz prodajne cijene založene stvari, dok je odredbama ZIP-a propisana procedura prodaje stvari. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelantica odlučila da će pokrenuti izvršni postupak protiv izvršenika – jemaca radi namirenja svog potraživanja koje je bilo osigurano založenim nekretninama korisnika kredita, koje su uz njenu saglasnost prodate van sudskog postupka, radi namirenja tog potraživanja. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku. Pri tome je istakao da je apelantica kao banka morala biti svjesna rizika plasiranja kredita koji je bio osiguran nizom hipoteka na nekretninama čija je procijenjena vrijednost, prema njenoj procjeni, u momentu zasnivanja bila veća od njenog potraživanja, a sve to prema aktima banke. Osim toga, sud je naglasio da bi drugačija odluka bila pogodovanje apelantici, dok bi za izvršenike predstavljala pretjeran teret jer bi bili „u neograničenom dužničkom odnosu“. Konačno, sud je istakao da apelantica nije trebala dati saglasnost za vansudsku prodaju nekretnina ukoliko je smatrala da na taj način njeno potraživanje neće biti namireno, već da je trebala tražiti prodaju založenih nekretnina u sudskom postupku. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica navodi da se redovni sudovi u osporenim odlukama nisu pozvali niti na jedan od razloga za prigovor propisanih odredbama člana 47. ZIP-a. Navodi da vansudska prodaja založene nekretnine uz saglasnost tražioca izvršenja nije zakonom zabranjena, niti je propisan limit vrijednosti ispod koje se nekretnine na taj način mogu prodati. Apelantica smatra da sudovi „nisu bili ovlašteni donijeti osporene odluke“, već da su „utvrđene činjenice mogle biti predmet raspravljanja posebnog parničnog postupka“. Navodi da su osporene odluke zasnovane na pretpostavci da bi u izvršnom postupku založene nekretnine bile prodate za procijenjenu cijenu. U vezi s tim, apelantica ističe da bi sporne nekretnine i u izvršnom postupku nesumnjivo bile prodate za cijenu manju od procijenjene.
II.Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da ostaje pri pravnom stavu zauzetom u osporenoj odluci, te da, u konkretnim okolnostima, nije došlo do povrede apelanticinih prava na koja se u apelaciji poziva.
16. Općinski sud je naveo hronologiju postupka.
17. Izvršenici Amela, Aida i Alma Mandžić su naveli da apelantica zanemaruje činjenicu da je vještak konstatirao da su novčana sredstva ostvarena vansudskom prodajom založenih nekretnina usmjerena na izmirenje kreditnih obaveza privrednog društva TPUD LIBER d.o.o. Bugojno. Također su istakli da je apelantica dala saglasnost za vansudsku prodaju nekretnina za iznos koji nije srazmjeran njihovoj procijenjenoj vrijednosti. Smatraju da apelantica nije učinila vjerovatnim postojanje povrede prava na koja se u apelaciji pozvala.
18. Adnan Spahić je naveo da su apelanticini navodi neosnovani i predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.
19. Lara Hrgić je navela da apelantica ističe navode koje je isticala i u izvršnom postupku, te je predložila da Ustavni sud odbije apelaciju.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)
21. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
ZALOŽNO PRAVO
1. Pojam založnog prava Član 139.
Općenito (1)Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nosiocu (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti.
[…]
22. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 – odluka
USBiH)
23. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH i 46/16) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 49.
Rješenje o prigovoru (1) Rješenje o prigovoru donosi sudija.
(2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao neblagovremen, nepotpun ili nedozvoljen.
(3) Ako usvoji prigovor sud će, prema okolnostima slučaja, da obustavi izvršenje u potpunosti ili djelimično i ukine provedene radnje.
VI.Dopustivost i meritum
24. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da ne postoji nijedan drugi osnov propisan članom 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda zbog kojeg apelacija nije dopustiva, te apelacija nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
25. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. U vezi s navodima kojima apelantica problematizira način na koji su sudovi primijenili pravo, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
29. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima, već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Evropski sud, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavka broj 20883/09, tačka 34, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2478/06 od 17. septembra 2008. godine, tačka 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
30. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u konkretnom slučaju zaključili da je apelanticino potraživanje namireno za iznos procijenjene vrijednosti založenih nekretnina korisnikâ kredita koje su prodate trećim licima van sudskog postupka uz njenu saglasnost, i to za manju cijenu od procijenjene.
31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj U-3/16 od 1. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) ocjenjivao ustavnost odredbe člana 97. stav 1. Zakona o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13 i 98/14), kojom je propisano da se tražilac izvršenja namiruje iz prodajne cijene. U toj odluci Ustavni sud je ukazao da ta odredba „ne sprečava sudove da naprave razliku između situacije o kojoj se govori u zahtjevu i situacije kada na licitaciji treće lice kupi založenu nekretninu. U toj situaciji tražilac izvršenja (povjerilac) ne postaje vlasnik založene nekretnine (vlasnik postaje treće lice koje je na licitaciji kupilo nekretninu), već mu se (tražiocu izvršenja) isplaćuje novčani iznos ostvaren na licitaciji, te, ukoliko je taj iznos manji od njegovog potraživanja, sasvim je logično da se može nastaviti izvršni postupak prema izvršeniku, ali na novom sredstvu izvršenja“ (tačka 31).
32. Ustavni sud je također u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-4380/13 od 22. decembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) napravio jasnu razliku između slučajeva kada tražilac izvršenja kao jedini kupac postaje vlasnik založene stvari i kada je kupac stvari treće lice. Naime, Ustavni sud je naglasio da „[…] redovni sud opet zaboravlja da je, nakon izvršnog postupka, tražilac izvršenja postao vlasnik predmetne nekretnine, a ne treće lice. Da je treće lice postalo vlasnik predmetne nekretnine, onda bi potraživanje tražioca izvršenja bilo namireno za iznos za koji je treće lice kupilo predmetne nekretnine. […] Ne može se dozvoliti povjeriocu (tražiocu izvršenja) da za bagatelan iznos postane vlasnik predmetnih nekretnina i da to uopće ne utječe na apelantov dug prema tražiocu izvršenja. Povjeriocu se čak dozvoljava da nastavi s izvršenjem protiv imovine apelanta i njegovih jemaca […]“ (tačka 44).
33. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da se ovdje ne radi niti o jednoj situaciji iz navedene prakse Ustavnog suda. Naime, u konkretnom slučaju založene nekretnine nisu prodavane u sudskom postupku, već u vansudskom postupku za koji je apelantica dala saglasnost, uključujući i da se založene nekretnine prodaju trećim licima za cijenu manju od procijenjene (vidi tačku 7). Naročito, sudovi su ukazali da je apelantica banka i da je stoga morala biti svjesna rizika takve prodaje koja nije bila pod nadzorom suda. Ustavni sud je svjestan činjenice da se u praksi dešava da predmet izvršenja i u izvršnom postupku bude prodat za znatno manju cijenu od procijenjene, ali i za višu cijenu, kako je to sud također naveo. U vezi s tim, Ustavni sud je u više odluka ukazao da je obaveza redovnog suda da spriječi zloupotrebu prava u izvršnom postupku (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1154/14 od 11. januara 2017. godine, tač. 37–41, dostupna na www.ustavnisud.ba), što je moguće samo ako se prodaja založene nekretnine vrši pod nadzorom suda. Ustavni sud naglašava i da je apelantica finansijska organizacija koja sredstva plasira prema pravilima koja su propisana njenim aktima, te je, kako je to navedeno i u obrazloženju Kantonalnog suda, mogla i morala biti svjesna rizika koji preuzima kada je korisnicima kredita dala saglasnost za vansudsku prodaju založenih nekretnina na način kako je to već rečeno.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je u okolnostima konkretnog slučaja apelanticino potraživanje u cijelosti namireno, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“.
35. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
36. Ustavni sud zapaža da se apelantica pozvala i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnju o povredi tih prava zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, apelantica nije dostavila dokaze koji bi mogli učiniti vjerovatnim da je diskriminirana, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
VII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je u okolnostima konkretnog slučaja apelanticino potraživanje u cijelosti namireno, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.
38. Također, Ustavni sud zaključuje da nije došlo ni do povrede apelanticinih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u situaciji kada je tvrdnje o povredi tih prava apelantica zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim. Osim toga, apelantica nije pružila bilo kakve dokaze o navodnom kršenju tih prava iz kojih bi Ustavni sud zaključio da je te navode potrebno detaljnije ispitati.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić