Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-782/21 (M. R. i drugi)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-782/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-782/21, rješavajući apelaciju Milenka Rebića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Rebića, Spomenke Lakota i Milice Kekić podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 051590 20 Gž2 od 21. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Rebić, Spomenka Lakota i Milica Kekić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Vlasenice, podnijeli su 5. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 P 051590 20 Gž2 od 21. decembra 2020. godine.

2. Apelanti su 17. jula 2018. godine tužbom pokrenuli parnični postupak protiv Opštine Vlasenica (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate duga.

3. Osnovni sud u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, u ponovnom postupku, donio presudu broj 92 0 P 051590 19 P2 od 5. augusta 2020. godine kojom je tužena obavezana da apelantima na ime otpremnine isplati ukupan iznos od 12.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti bili radnici Zemljoradničke zadruge „Polet“ Vlasenica (u daljnjem tekstu: Zadruga), koja je prestala postojati u skladu sa odredbama Zakona o poljoprivrednim zadrugama. Dalje, apelanti su svoja potraživanja zasnovali na činjenici da je 2010. godine tužena preuzela cjelokupnu nepokretnu imovinu Zadruge. Osim toga, tužena je, na osnovu zapisnika komisije i Odluke o isplati pomoći radnicima Zadruge, odobrila i isplatila novčanu pomoć radnicima Zadruge uključujući i apelante. Također, Osnovni sud je utvrdio da je tužena u budžetu za 2018. godinu planirala određena sredstva za isplatu otpremnina bivšim radnicima Zadruge. Dalje, utvrđeno je da apelanti potražuju razliku između iznosa za koje smatraju da im pripadaju po raznim osnovama iz radnog odnosa u Zadruzi i iznosa koji su im isplaćeni. Osnovni sud je zaključio da se ne radi o potraživanjima apelanata koja su nastala iz radnopravnog odnosa, već se radi o potraživanjima na osnovu obligacionopravnog odnosa apelanata i tužene. Kao osnov za taj odnos Osnovni sud je naveo dug tužene prema apelantima na osnovu Odluke o usvajanju budžeta, kao i preuzetu obavezu tužene da izmiri potraživanja radnika Zadruge. Osnovni sud je naveo da je tužba blagovremena i da potraživanje apelanata nije zastarjelo, a da se pasivna legitimacija tužene zasniva na volji tužene koja je izražena kroz odluke o usvajanju budžeta.

4. Presudom Okružnog suda broj 92 0 P 051590 20 Gž2 od 21. decembra 2020. godine uvažena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda, na način što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude je navedeno da je je pogrešan zaključak prvostepenog suda da su iznosi čiju isplatu apelanti traže utvrđeni u budžetu tužene. Okružni sud je istakao da su apelantima isplaćeni iznosi navedeni u odluci tužene od 30. juna 2011. godine, dok je u zapisniku konstatirano da za svakog člana treba utvrditi tačan iznos sredstava koja su unijeta u Zadrugu. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o obligacionopravnom odnosu apelanata i tužene. Ovo posebno ako se ima u vidu nesporna činjenica da je, u smislu odredbe člana 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama, na tuženu prenesena sva imovina Zadruge. Također, Okružni sud je zaključio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da dug tužene prema apelantima, na osnovu odluke o usvajanju budžeta koja je donesena u upravnom postupku, predstavlja obligacionopravni odnos apelanata i tužene. Ovo tim prije što je u prijedlog budžeta tužene za 2018. godinu, „pod pojmom pomoć radnicima PZ Polet“, predviđen iznos od 12.500,00 KM, koji ne predstavlja otpremninu. S obzirom da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, Okružni sud je u skladu sa odredbom člana 229. stav 1. tačka (4) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio prvostepenu presudu.

5. Apelanti nisu eksplicitno naveli koja prava su im povrijeđena osporenom presudom, ali iz navoda apelanata proizlazi da ukazuju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je pravilna prvostepena presuda odnosno, da je Okružni sud u osporenoj odluci pogrešno zaključio da se u konkretnom predmetu ne radi o obligaciono-pravnom odnosu u kojem se trebaju primijeniti odredbe ZOO. Pri tome, apelanti navode da tužena nije izvršila svoju obavezu odnosno, da ne želi da im isplati otpremnine zbog prestanka radnog odnosa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. U vezi sa navodima apelanata koji se tiču primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o poljoprivrednim zadrugama i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud jasno obrazložio zbog čega je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se radi o potraživanjima iz obligaciono-pravnog odnosa apelanata i tužene, pa samim tim i obaveze tužene na isplatu otpremnina apelantima. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-782/21 (M. R. i drugi) | Sudska praksa | Aktio