Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-474/23 (N. R.)
Odluka donesena 23. 03. 2023.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Zastara
- Proporcionalnost
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-474/23
Apelacija
Odluka o dopustivosti
23. 03. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i suci Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. ožujka 2023. godine, u predmetu broj AP- 474/23, rješavajući apelaciju koju je podnio Nikola Rakić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Pre čišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikola Rakić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 I 054317 22 Gž od 29. prosinca 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nikola Rakić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 I 054317 22 Gž od 29. prosinca 2022. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nikola Rakić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Dušan Damjanović, odvjetnik iz Sokoca, podnio je 27. siječnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 I 054317 22 Gž od 29. prosinca 2022. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „obustavio sve ovršne radnje u konkretnom postupku“.
2. Rješenjem o ovrsi Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 18. ožujka 2022. godine, na temelju ovršne isprave – Presude zbog propuštanja Općinskog suda u Sarajevu od 9. prosinca 2011. godine, po prijedlogu tražitelja ovrhe (EOS Matrix d.o.o Sarajevo) protiv apelanta kao ovršenika, određena je ovrha na način pobliže naznačen u navedenom prijedlogu.
3. Rješenjem Osnovnog suda od 17. listopada 2022. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o ovrsi.
4. Rješenjem Okružnog suda od 29. prosinca 2022. godine odbijena je kao neutemeljena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 17. listopada 2022. godine. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je, prije svega, ukazao da ovršni prijedlog sadrži sve elemente sukladno odredbi članka 39. stavak (1) Zakona o ovršnom postupku. Naime, ukazao je da su u navedenom prijedlogu naznačeni ovršna isprava, podaci o tražitelju ovrhe i ovršeniku, potraživanje koje se ostvaruje, te predmet i sredstvo ovrhe. Stoga, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud, nasuprot apelantovim navodima, postupio po urednom ovršnom prijedlogu i donio rješenje o ovrsi. Nadalje, Okružni sud je ukazao da je presuda, na temelju koje je određena ovrha, postala pravomoćna i izvršna 27. ožujka 2012. godine, a da je ovršni prijedlog podnesen 17. siječnja 2022. godine. S obzirom na to, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da potraživanje koje je utvrđeno ovršnom ispravom nije zastarjelo u smislu odredaba članka 379. stavak (1) Zakona o obligacijskim odnosima. Navedenom odredbom je propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti.
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i suđenje u razumnom roku iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovitim sudovima, te smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je potraživanje koje je utvrđeno presudom zastarjelo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i učinkovit pravni lijek
7. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnome postupku u kojem apelant ima svojstvo ovršenika, te se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv kojega se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U-21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Okružnog suda se odlučivalo o žalbi koju je podnio apelant kao ovršenik u ovršnom postupku u kojem se isključivo odlučivalo o ovrsi na temelju pravomoćne presude. Ustavni sud ukazuje da u tom postupku nisu utvrđivana apelantova „nova građanska prava ili obveze“, već da su ona utvrđena ovršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, kao akcesornoga prava, u vezi s pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“ i koje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je provođenje postupka prinudnog namirenja potraživanja na temelju ovršne isprave u situaciji kad ovršenik dragovoljno ne ispuni utvrđenu obvezu, u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, pozivajući se na odredbe članka 379. stavak (1) Zakona o obligacijskim odnosima, dao jasne razloge o neosnovanosti apelantovih navoda kojima je ukazivao na zastarjelost potraživanja. S obzirom na to, te kako apelant nije ponudio relevantne argumente, niti dokaze koji bi ukazali na suprotno, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu bilo i proporcionalno, odnosno da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić