Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-822/21 (V. R.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Eksproprijacija
- Naknada
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-822/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-822/21, rješavajući apelaciju Vojina Radanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Vojina Radanovića.
Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 078318 20 Rev 2 od 27. oktobra 2020. godine.
Na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Vojinu Radanoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Vojina Radanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 078318 20 Rev 2 od 27. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vojin Radanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Dragana Blagojević, advokatica iz Gradiške, podnio je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 078318 20 Rev 2 od 27. oktobra 2020. godine. Apelant osporava i Rješenje Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 078318 19 Gž 3 od 14. aprila 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo 10. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Nakon što su dostavljeni, svi odgovori su 28. jula 2022. godine proslijeđeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: Uprava), donijela je rješenje i dopunsko rješenje označenog broja od 12. oktobra 2009. i 12. oktobra 2010. godine. Navedenim rješenjima eksproprisane su u korist tužene apelantove nepokretnosti (poljoprivredno zemljište – njiva). Kako strane u postupku nisu postigle sporazum o visini naknade za eksproprisane nepokretnosti, predmet je proslijeđen Osnovnom sudu kako bi se u vanparničnom postupku odredila pravična naknada.
6. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 V 078318 10 V od 10. novembra 2011. godine naložio tuženoj da apelantu isplati naknadu za eksproprisane nepokretnosti u iznosu od 324.592,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom. To rješenje je preinačeno rješenjem Okružnog suda od 3. decembra 2012. godine tako što je tužena obavezana da apelantu umjesto ranije dosuđenog iznosa isplati iznos od 311.071,55 KM. Vrhovni sud je rješenjem od 23. aprila 2015. godine ukinuo navedeno rješenje Okružnog suda u dijelu u kojem je određena naknada apelantu preko iznosa od 93.696,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pa je predmet u tom dijelu i u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka vratio na ponovni postupak. U dijelu u kojem je apelantu određena naknada u iznosu od 93.696,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom drugostepeno rješenje je potvrđeno.
7. Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 V 078318 15 V 2 od 7. juna 2018. godine kojim je apelantu dosuđena naknada u iznosu od 81.475,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškovi postupka.
8. Okružni sud je zatim, Rješenjem broj 71 0 V 078318 19 Gž 3 od 14. aprila 2020. godine, između ostalog, djelimično uvažio žalbe apelanta i tužene i preinačio prvostepeno rješenje tako što je obavezao tuženu da apelantu isplati naknadu utvrđenu rješenjem Vrhovnog suda od 23. aprila 2015. godine u iznosu od 93.696,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Takođe, preinačena je i odluka o visini troškova postupka tako što je tužena obavezana da apelantu naknadi iznos od 1.550,00 KM umjesto ranije dosuđenih 9.183,75 KM. U obrazloženju je navedeno da su osnovani žalbeni navodi obje strane koji se odnose na činjenicu da je Vrhovni sud u svom rješenju od 23. aprila 2015. godine već dosudio apelantu naknadu u iznosu od 93.696,25 KM sa zakonskom zateznom kamatom, pa Osnovni sud o tom pitanju nije mogao ponovo da odlučuje. U odnosu na apelantove navode u vezi s vrstom eksproprisanog zemljišta i visine naknade, Okružni sud je istakao da je odredbama člana 3 stav 2 Zakona o poljoprivrednom zemljištu propisano da se poljoprivrednim zemljištem smatraju zemljišta koja su planskim aktima tužene, opštine i grada predviđena za prenamjenu, i to sve dok za prenamjenu zemljišta nije plaćena propisana naknada. Okružni sud je istakao da planski akt o prenamjeni dobija konstitutivni karakter tek plaćanjem naknade za prenamjenu. Kako u konkretnom slučaju naknada nije plaćena tako eksproprisane nepokretnosti i dalje imaju karakter poljoprivrednog zemljišta, pa im je tako i određena vrijednost.
9. U odnosu na troškove postupka, Okružni sud je naveo da je preinačenjem prvostepenog rješenja taj sud, shodno odredbama člana 397 Zakona o parničnom postupku, člana 2 stav 2 i člana 161 Zakona o vanparničnom postupku, u obavezi da preinači i odluku o troškovima postupka. U vezi s tim, Okružni sud je dao detaljno obrazloženje zbog čega je tužena obavezana da apelantu naknadi manji iznos troškova od ranije dosuđenog. Pri tome se Okružni sud pozvao na relevantne odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i precizirao kada i za koje obavljene radnje apelantovog punomoćnika apelantu pripada pravo na naknadu troškova postupka.
10. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 71 0 V 078318 20 Rev 2 od 27. oktobra 2020. godine kojim je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je doveo u vezu činjenice koje su utvrdili nižestepeni sudovi i relevantne propise, te je istakao da je Okružni sud donio odluku koja sadrži razloge o svim relevantnim žalbenim prigovorima, koje u potpunosti kao pravilne prihvata i Vrhovni sud.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 14 Evropske konvencije i prava iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama. Navodi da je pogrešno utvrđen karakter eksproprisanog zemljišta zato što je neosporno da se radi o građevinskom zemljištu i zato što postoji plan prenamjene. Navodi da je u ranije donesenom rješenju od 27. avgusta 2009. godine za isto zemljište bilo utvrđeno da se radi o građevinskom zemljištu te da dostavlja rješenje i odluku iz kojih će ovo biti vidljivo. Zbog toga apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili i pravo jer nije bilo mjesta primjeni odredbi člana 3 stav 2 Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Apelant smatra da je trebalo primijeniti odredbe čl. 2, 3 i 5 Zakona o građevinskom zemljištu koji definiše pojam građevinskog zemljišta, te odredbe člana 54 Zakona o eksproprijaciji koji propisuje obavezu davanja pravične naknade za eksproprisano zemljište. Takođe smatra da su mu redovni sudovi postupajući na ovakav način oduzeli imovinu suprotno svim standardima prava na imovinu iako se radilo o porodičnom imanju. Smatra i da su proizvoljno primijenjene odredbe vezane za dosuđivanje troškova postupka jer su mu trebali biti dosuđeni troškovi cjelokupnog postupka uključujući i dio tužbenog zahtjeva u kojem je postupak proslijeđen na rješavanje po pravilima parničnog postupka. Apelant smatra da je postupak predugo trajao jer je trajao 11 godina i traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu u iznosu od 20.000,00 KM.b)Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva te da je taj sud u svom rješenju dao jasno i argumentovano obrazloženje za svoje zaključke koje apelant navodima nije doveo u pitanje.
13. Okružni sud je naveo da je rješenje doneseno nakon što je pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje na koje je taj sud primijenio relevantne zakonske propise, zbog čega nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
14. Osnovni sud je naveo da nije prekršio apelantova prava na koja se on u apelaciji poziva te da je apelantu omogućeno da predlaže i provodi dokaze u svoju korist kao i suprotna strana.
15. Tužena je navela da su svi apelantovi navodi paušalni i bez argumenata u korist tih tvrdnji, zbog čega je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. U Zakonu o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik RS“ br. 93/06, 86/07, 14/10, 5/12, 58/19) relevantne odredbe glase:
Član 3. stav 2. (2) Poljoprivrednim zemljištem u smislu ovog zakona smatraju se i zemljišta kojima je planskim aktima Republike Srpske (u daljem tekstu: Republike), opština i gradova određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom.
17. U Zakonu o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 106/10 – odluka USRS, 121/10 – odluka USRS, 2/15 – odluka USRS i 79/15) relevantne odredbe glase:
Član 54. stav 1. (1)Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.
VI.Dopustivost i meritum
18. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelant pobija navedene odluke tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 14 Evropske konvencije te prava iz Međunarodnog pakta.
Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
21. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
U odnosu na osporenu presudu
22. U vezi s navodima o proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
23. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito ukazuje da su ti sudovi detaljno obrazložili zašto je apelantu trebalo isplatiti naknadu na osnovu utvrđene vrijednosti poljoprivrednog, a ne građevinskog zemljišta (vidi tač. 8 i 9 ove odluke). Pri tome su Okružni sud i Vrhovni sud obrazložili zašto su se pozvali na precizirane odredbe Zakona o eksproprijaciji i Zakona o poljoprivrednom zemljištu, kao i odredbe ZPP-a i Advokatske tarife u vezi s troškovima postupka. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su ti sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu da utiču na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ovakvi apelantovi navodi ne mogu dovesti u pitanje zaključak Ustavnog suda o tome da osporene odluke nisu proizvoljne. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu.
24. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ostale aspekte nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
25. Apelant navodi i da je postupak u njegovom predmetu predugo trajao i taži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete od 20.000,00 KM. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
26. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka da razmatra period od donošenja rješenja o eksproprijaciji (12. oktobar 2009. godine) do donošenja rješenja Vrhovnog suda (27. oktobar 2020. godine), dakle period od nešto malo više od 11 godina. Ustavni sud zaključuje da se radilo o složenom postupku koji je za apelanta bio od većeg značaja i da apelant svojim postupcima nije uticao na njegovu dužinu.
27. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet dva puta vraćan na ponovni postupak i da je redovnim sudovima trebalo 11 godina da na tri instance odluče o pravičnoj naknadi za nepokretnosti za koje je od početka bilo evidentno da predstavljaju poljoprivredno zemljište. Osim toga, nijedan od sudova nije ponudio nikakvo obrazloženje za ovako drugo trajanje postupka. Imajući u vidu svoju praksu o ovom pitanju, Ustavni sud smatra da je u konkretnom predmetu dužina postupka prekomjerna te da nije zadovoljila kriterijum „razumnog roka“.
28. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
29. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32−34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 900,00 KM.
30. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
31. Apelant smatra da su mu prekršeni i pravo na imovinu, prava iz Međunarodnog pakta te da je diskriminisan.
32. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na imovinu koje apelant veže za tvrdnje o kršenju ostalih segmenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je to njegovo pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
33. U odnosu na navode o kršenju prava iz Međunarodnog pakta i navode da je diskriminisan, apelant nije iznio bilo kakve argumente, pa Ustavni sud te navode neće ni razmatrati. VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na aspekt suđenja u razumnom roku kada je postupak koji je bio relativno složen na tri sudske instance trajao 11 godina, što se u konkretnim okolnostima ne može smatrati „razumnim“ trajanjem postupka.
35. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu primjene prava i utvrđivanja činjenica kada su redovni sudovi čije odluke su osporene apelacijom dali jasne i argumentovane zaključke u vezi s utvrđivanjem pravične naknade za nepokretnosti koje su apelantu eksproprisane te za dosuđene troškove postupka.
36. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.