Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4097/21 (L. B. i drugi)

Odluka donesena 23. 03. 2023.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4097/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

23. 03. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 23. marta 2023. godine, u predmetu broj AP-4097/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli Ljilja Bulić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ljilja Bulić i Draženko Bulić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 016665 19 Uvp od 2. septembra 2021.

godine;

Stanko Skoko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 003536 19 Uvp od 17. marta 2022. godine;

Veselko Šarac protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 003521 20 Uvp od 14. jula 2022. godine;

Nikica Roso protiv Presude Vrhovnog Federacije BiH suda broj 08 0 U 003532 20 Uvp od 4. avgusta 2022. godine;

Stipe Herceg protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 003575 20 Uvp od 20. oktobra 2022. godine;

Emil Lasić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 003815 20 Uvp od 29. septembra 2022. godine;

Mile Zovko protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 08 0 U 003813 20 Uvp od 29. septembra 2022. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4097/21

1. Ljilja Bulić i Draženko Bulić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Čitluka, čiji je punomoćnik Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 4. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 016665 19 Uvp od 2. septembra 2021. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 016665 19 Uz od 12. jula 2019. godine.

2. AP-2577/22

2. Stanko Skoko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, čiji je punomoćnik Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003536 20 Uvp od 17. marta 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 003536 18 Uz od 7. februara 2019. godine.

3. AP-4176/22

3. Veselko Šarac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitine, čiji je punomoćnik Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003521 20 Uvp od 14. jula 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 0 U 003521 18 Uz od 12. decembra 2019. godine.

4. AP-4177/22

4. Nikica Roso (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitine, čiji je punomoćnik Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 6. novembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003532 20 Uvp od 4. avgusta 2022. godine i Rješenja Kantonalnog u Širokom Brijegu broj 08 0 U 003532 18 Uz od 10. decembra 2019. godine.

5. AP-37/23

5. Stipe Herceg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, čiji je punomoćnik Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 3. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003575 20 Uvp od 20. oktobra 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 U 003575 18 Uz od 13. aprila 2019. godine.

6. AP-41/23

6. Emil Lasić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, čiji je punomoćnik Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 3. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003815 20 Uvp od 29. septembra 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 U 003815 18 Uz od 9. jula 2020. godine.

7. AP-43/23

7. Mile Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, čiji je punomoćnik Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 3. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 08 0 U 003813 20 Uvp od 29. septembra 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 08 U 003813 18 Uz od 9. jula 2020. godine.

8. Apelanti su u periodu od 5. novembra 2018. do 21. juna 2019. godine podnijeli kantonalnim sudovima zahtjeve za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, tražeći da sud naloži ministru Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: ministar i Ministarstvo) da preduzme potrebne radnje i izvrši zaključke nadležnog prvostepenog organa uprave zapljenom novčanih sredstava na računima izvršenika i prenosom na račun punomoćnika apelanata (u daljnjem tekstu: prvi dio zahtjeva). Također su zatražili (izuzev apelanata u predmetu AP-4097/21), da se stavi van snage Uputa Ministarstva od 16. jula 2018. godine kojom je naloženo pribavljanje bankovnih računa korisnika prava na invalidninu radi isplate budućih mjesečnih iznosa invalidnina na račun korisnika prava i da se naloži ministru i prvostepenom organu uprave da odmah i bez odlaganja preduzmu potrebne radnje i prestanu postupati po Uputi (u daljnjem tekstu: drugi dio zahtjeva).

9. Kantonalni sud u Mostaru je rješenjem, navedenim u tač. 1. ove odluke usvojio zahtjev tj. prvi dio zahtjeva, dok je Kantonalni sud u Širokom Brijegu rješenjima, navedenim u tač. 6. i 7. ove odluke prvi dio zahtjeva odbio, a drugi dio usvojio. Ostalim rješenjima, navedenim u tač. 2. do 5. ove odluke, Kantonalni sud u Širokom Brijegu je u cjelosti odbio zahtjeve apelanata.

10. Vrhovni sud je presudama, navedenim u izreci ove odluke, djelimično uvažio zahtjeve apelanata i Ministarstva za vanredno preispitivanje podnesenih protiv navedenih rješenja, preinačio osporena rješenja tako što je prvi dio zahtjeva odbacio, dok je drugi dio zahtjeva odbio. Vrhovni sud je, u odnosu na prvi dio zahtjeva, zaključio da je povreda prava apelanata čija je zaštita tražena zahtjevima već utvrđena odlukama Ustavnog suda br. AP-822/18, AP-1364/18, AP-3766/17, AP- 3778/17, AP-3789/17 i AP-5209/17. Stoga, Kantonalni sud nije nadležan da ponovno odlučuje o nečemu o čemu je Ustavni sud već donio odluku, odnosno da nalaže mjere za izvršenje odluke Ustavnog suda. U odnosu na drugi dio zahtjeva, Vrhovni sud je ocijenio da je ministar bio ovlašten za donošenje konkretne Upute i da je pravilan stav prvostepenog suda da se postojeća punomoć u predmetima apelanata odnosi na primanje na račun punomoćnika dospjelog, a neisplaćenog novčanog potraživanja u konkretnom postupku. Međutim, za buduće isplate mjesečne invalidnine mora postojati posebna punomoć.

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4097/21.

12. Apelanti se u svim apelacijama pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da ministarstvo godinama ograničava apelantima naplatu zaostalih invalidnina i troškova postupka. Zatim da je Uputa od 13. jula 2018. godine nezakonita, da nema obavezujući karakter i da se ne može primijeniti prilikom donošenja bilo kakvih odluka niti prilikom vršenja isplata novčanih sredstava na račun njihovog punomoćnika. Također navode da su konkretni postupci u kojem su donesene osporene odluke trajali dugo i traže da im se dosudi nematerijalna šteta zbog prekomjerno dugog trajanja postupka. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije), te ističu da je u konkretnim postupcima došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

15. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je dao odgovor na sva ključna pitanja za donošenje odluke. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, Ustavni sud zapaža da su postupci ukupno trajali oko tri, odnosno četiri godine, što u okolnostima konkretnih slučajeva ne predstavlja kršenje ovog prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2865/20 od 20. aprila 2022. godine, AP-3035/21 od 8. juna 2022. godine i AP-2617/21 od 2. novembra 2022. godine dostupne na www.ustavnisud.ba).

17. Osim toga, imajući u vidu da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku, ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na diskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

18. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4097/21 (L. B. i drugi) | Sudska praksa | Aktio