Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-476/21 (V. T.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Upravni spor
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Eksproprijacija
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-476/21
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-476/21, rješavajući apelaciju Vasilja Timkova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Vasilja Timkova.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020761 18 Uvp od 19. novembra 2020. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Vasilj Timkov (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Topić“ iz Banje Luke, podnio je 11. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020761 18 Uvp od 19. novembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno, odlukama br. AP-2545/17 od 15. novembra 2017. godine i AP- 5541/14 od 26. februara 2015. godine, djelimično usvojio apelacije koje je isti apelant podnio u istom predmetu te utvrdio kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku (dostupne na www.ustavnisud.ba).
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), te Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) zatraženo je 23. maja 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Nakon što je primio sve odgovore na apelaciju, Ustavni sud ih je 14. juna 2022. godine dostavio apelantu, ali on u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje na odgovore. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Republička uprava – Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) rješenjem od 10. juna 2013. godine usvojila je prijedlog Republike Srpske da se potpuno ekspropriraju apelantove nekretnine pobliže opisane u izreci tog rješenja. Navedeno rješenje je potvrđeno rješenjem Republičke uprave od 6. septembra 2013. godine. Postupajući po apelantovoj tužbi protiv drugostepenog rješenja, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 012826 13 U od 7. aprila 2015. godine uvažio tužbu i poništio drugostepeno rješenje. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se ne može eksproprirati nekretnina dok se prethodno ne izgradi novi odgovarajući pristupni put za apelantove nekretnine.
7. Rješenjem Područne jedinice broj 21.36/473-9-4/09 od 5. aprila 2017. godine, u ponovnom postupku, usvojen je prijedlog Republike Srpske, pa je određeno da se u svrhu izgradnje autoputa Banja Luka – Doboj potpuno eksproprira jedan određeni dio apelantovih nekretnina, u naravi njive i pašnjaci, sve navedeno u dispozitivu rješenja. Istim rješenjem je djelimično usvojen i apelantov zahtjev za potpunu eksproprijaciju drugog dijela njegovih nekretnina, dok je odbijen zahtjev za eksproprijaciju preostalih nekretnina, u naravi stambeni i gospodarski objekti, dvorište, njive i pašnjaci ukupne površine 32.648 m . Rješenjem je određeno da korisnik eksproprijacije stječe pravo da uđe u posjed ekspropriranih nekretnina danom isplate naknade za eksproprirane nekretnine. Također, tim rješenjem obavezana je Republika Srpska da, putem investitora i izvođača radova, osigura da apelant i njegova porodica za vrijeme izgradnje nadvožnjaka preko kojeg će ići pristupni put koriste postojeći pristupni put ispod mosta autoputa. Područna jedinica je u obrazloženju navela da pitanje pristupnog puta nije moguće riješiti bez dodatne eksproprijacije zemljišta od drugih lica. Navedeno je da je apelant zadržao sadašnji pristup do svog posjeda (preostale nekretnine ukupne površine 32.648 m za koje nije usvojen apelantov zahtjev za eksproprijaciju), koji prolazi ispod mosta autoputa visine 3,2 m. Dalje je navedeno da bi za normalan pristup, onakav kakav se planira ostvariti preko nadvožnjaka, ovaj postojeći pristupni put morao imati visinu od najmanje 4,5 m. Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/473-217/17 od 28. aprila 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Bitno je naglasiti da rješenjem, kojim su usvojeni zahtjevi za eksproprijaciju određenih dijelova apelantovih nekretnina, nije određena i visina naknade za eksproprirane nekretnine, koju je investitor po zakonu bio dužan platiti da bi mogao da stupi u posjed nekretnina.
8. Tehnički institut d.o.o. Bijeljina je u aprilu 2013. godine, u postupku eksproprijacije apelantovih nekretnina, izvršio ekološko vještačenje i sačinio nalaz i mišljenje u kojem se pozvao na rezultate mjerenja kvaliteta vazduha iz 2009. godine. U nalazu je konstatirano da je investitor, u skladu sa Studijom utjecaja na životnu sredinu, koja je odobrena rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske od 21. marta 2011. godine, „dužan u toku izgradnje i eksploatacije autoputa, primijeniti mjere sprečavanja, smanjivanja ili ublažavanja štetnih utjecaja na životnu sredinu“. Nadalje, u nalazu je navedeno da se tek nakon realizacije projekta može utvrditi „novo stanje“ snimanjem svih elemenata životne sredine u neposrednoj blizini apelantovih nekretnina. Na navedeni način bi se utvrdila „efikasnost rada utvrđene opreme i uređaja, odnosno objekata za zaštitu životne sredine“ i u odnosu na te rezultate, ukoliko budu nezadovoljavajući, predložila dodatna zaštita.
9. Rješenjem Vlade RS od 8. juna 2017. godine uvažen je zahtjev Republike Srpske da joj se, nakon konačnosti rješenja o potpunoj eksproprijaciji, dozvoli stupanje u posjed nekretnina ekspropriranih rješenjem Područne jedinice od 5. aprila 2017. godine, iako naknada za eksproprirane nekretnine još nije bila ni utvrđena, niti isplaćena. Uprkos tome, Područna jedinica je zaključkom od 16. juna 2017. godine dozvolila izvršenje rješenja Područne jedinice od 5. aprila 2017. godine te je korisnik eksproprijacije 16. jula 2017. godine uveden u posjed ekspropriranih nekretnina. Odlučujući o apelantovoj tužbi protiv rješenja Vlade RS od 8. juna 2017. godine, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 020875 17 U od 7. decembra 2017. godine tužbu uvažio i osporeni akt poništio upravo zato što naknada za eksproprirane nekretnine nije bila ni utvrđena niti isplaćena. Republika Srpska je protiv ove presude podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude. Imajući u vidu da je navedenom presudom Okružnog suda poništen akt Vlade RS, Područna jedinica je zaključkom od 22. januara 2018. godine prekinula postupak reizvršenja (vraćanja apelanta u posjed) do okončanja postupka o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 020875 18 Uvp od 31. maja 2018. godine odbio zahtjev za vanredno preispitivanje. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da nisu bili ispunjeni uvjeti da investitor stupi u posjed spornih nekretnina jer visina naknade nije bila ni određena niti isplaćena.
10. Nakon toga, Područna jedinica je zaključkom od 29. oktobra 2019. godine odbila apelantov zahtjev za reizvršenje rješenja o eksproprijaciji (vraćanje apelanta u posjed) nekretnina, uz obrazloženja da je reizvršenje postalo nemoguće zato što je na ekspropriranim nekretninama već izgrađen infrastrukturni saobraćajni objekt koji je stavljen u funkciju. Ustavni sud je Odlukom broj AP-4406/18 od 14. oktobra 2020. godine djelimično usvojio apelaciju koju je podnio apelant te utvrdio kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku. Istom odlukom je odbačena apelacija koju je apelant podnio u odnosu na postupak reizvršenja, koji je okončan zaključkom Područne jedinice od 29. oktobra 2019. godine, zbog izmijenjenih pravnih okolnosti. Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da je apelant osporio i postupak reizvršenja rješenja o eksproprijaciji nekretnina, koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio prekinut zaključkom od 22. januara 2018. godine. Dakle, u navedenom predmetu su nastupile izmijenjene pravne okolnosti u odnosu na presude koje su egzistirale u momentu podnošenja apelacije, zbog kojih je razmatranje apelantovih navoda postalo bespredmetno (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4406/18 od 14. oktobra 2020. godine, tačke 20–27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Institucija ombudsmena za ljudska prava BiH je 17. augusta 2018. godine donijela preporuke iz kojih proizlazi da apelantu nije isplaćena naknada za eksproprirane nekretnine koje su i dalje u posjedu Republike Srpske, iako je rješenje Vlade RS od 8. juna 2017. godine poništeno presudom Okružnog suda od 7. decembra 2017. godine.
12. Rješenjem Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 V 029072 18 V od 15. februara 2019. godine prekinut je vanparnični postupak određivanja visine naknade za eksproprirane nekretnine do donošenja odluke nadležnih organa o prethodnim pitanjima. U vezi s tim, utvrđeno je da će se postupak nastaviti na apelantov prijedlog i po okončanju postupka koji je bio u toku pred Vrhovnim sudom radi vanrednog preispitivanja presude Okružnog suda od 30. januara 2018. godine. Taj postupak je okončan presudama koje su navedene u tačkama 14. i 15. ove odluke koje se osporavaju ovom apelacijom.
Osporena presuda Vrhovnog suda
13. Apelant je protiv rješenja Republičke uprave od 28. aprila 2017. godine (vidi tačku 7. ove odluke) podnio tužbu Okružnom sudu, navodeći da mu nije osiguran pristupni put do neekspropriranih nekretnina. Osim toga, apelant je naveo da je upravni organ nezakonito odbio provođenje ekološkog, hidrološkog i geološkog vještačenja, zbog čega nije bilo moguće utvrditi da li je moguć normalan život na preostalom dijelu imanja.
14. Okružni sud je tužbu odbio Presudom broj 11 0 U 020761 17 U od 30. januara 2018. godine. U obrazloženju presude sud je naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen niti jedan od kriterija za eksproprijaciju preostalih nekretnina iz člana 11. Zakona o eksproprijaciji. Naime, kako je dalje naveo, tokom postupka je utvrđeno da „mogućnost pristupa preostalim nekretninama nije trajnog karaktera i da važećim aktima korisnik eksproprijacije ima namjeru da izgradi dva pristupna puta“ (Ustavni sud smatra da je sud očiglednom greškom napisao „mogućnost“ umjesto „nemogućnost“).
15. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 11 0 U 020761 18 Uvp od 19. novembra 2020. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant tvrdi da put do kuće nije izgrađen, da uvjeti za daljnji život na preostalom dijelu „nisu utvrđeni i da su ostali neizvjesni“, kao i da mu nije plaćena pravična naknada. S druge strane, korisnik eksproprijacije je u odgovoru na zahtjev naveo da nije ispunjen nijedan od kriterija predviđenih članom 11. Zakona o eksproprijaciji te da je pristup do porodičnog objekta postojećim putem ispod mosta izgrađen. U vezi s tim, Vrhovni sud je odbio apelantov prigovor, obrazloživši da iz dopune nalaza vještaka građevinske struke proizlazi da je pristup do apelantove nekretnine osiguran. Vrhovni sud je naglasio da su organi uprave pravilno utvrdili da je apelantu osiguran pristupni put iz dva pravca. Prvi, preko nadvožnjaka i drugi, sadašnji pristup, ispod mosta autoputa. Vrhovni sud je dalje naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrdio da su ispunjeni uvjeti za nesmetano korištenje preostalog zemljišta. Naime, tim nalazom je utvrđeno da se neeksproprirane nekretnine nalaze na udaljenosti od 60 do 100 m od magistralnog puta i 60 m od linije eksproprijacije trase budućeg autoputa, te da sve parcele čine jednu cjelinu ukupne površine 31.206 m i „da se mogu koristiti kao i do sada“.
16. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da nije osnovan ni apelantov navod da je korisnik eksproprijacije u nezakonitom posjedu ekspropriranih nekretnina, „s obzirom [na to] da je prvostepenim rješenjem odlučeno da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed danom isplate naknade za te nekretnine“. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da predmet konkretnog postupka nije zaštita apelantovog prava u vezi sa stupanjem korisnika eksproprijacije u posjed nekretnine prije isplate naknade, kao i da je apelant u drugom postupku tražio zaštitu tog prava.
17. Vrhovni sud je ocijenio da nije osnovan ni apelantov prigovor da mu je uskraćeno pravo na vještačenje od kojeg zavisi primjena člana 11. Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provoditi ekološko vještačenje jer su „sporna ekološka pitanja raspravljena u prethodnom postupku“. Također, sud je zaključio da nije bilo potrebno provoditi ni hidrološko vještačenje u vezi s izmještanjem korita lokalne rijeke, s obzirom na to da se „za te zahvate pribavlja saglasnost nadležnih organa“. Vrhovni sud je naglasio da su u nalazu i mišljenju Tehničkog instituta d.o.o. Bijeljina dati odgovori na sva sporna ekološka pitanja te je dato mišljenje „da nema potrebe za novim vještačenjem jer bi dalo iste rezultate“ (vidi tačku 8. ove odluke).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
19. Apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ jer je od donošenja prvog rješenja o eksproprijaciji prošlo gotovo 11 godina.
Navodi u odnosu na neeksproprirane nekretnine
20. Apelant navodi da mu još nije osiguran adekvatan pristupni put do imanja, onako kako je to predviđeno planskim aktima. Navodi da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da je korisnik eksproprijacije dokazao da je pristupni put do apelantovog imanja osiguran iz dva pravca, jedan ispod autoputa i drugi preko nadvožnjaka. Međutim, apelant ističe da je pristupni put ispod autoputa izgrađen, ali da je tim putem moguće pristupiti njegovom imanju samo automobilima manjih gabarita. S druge strane, drugi put, preko nadvožnjaka nikada nije izgrađen. Prema tome, suprotno zaključku Vrhovnog suda, trajnog rješenja pristupnog puta još nema. Pristup svojoj imovini ne znači samo pristup manjim automobilom ili pristup pješacima, već i pristup drugim većim vozilima i mašinama, pogotovo kada je u pitanju seosko imanje. Tako npr., kako dalje navodi, u slučaju požara ili kakve druge katastrofe, ili radova većeg obima, nema pristupnog puta za veća vozila ili mašine koje bi mogle učestvovati u poslovima ili u spašavanju apelanta, njegove porodice i njegove imovine. Dakle, nakon eksproprijacije apelantovih nekretnina i izgradnje autoputa, apelant ima ograničen pristup svom domu i svojoj imovini, a u pogledu osiguranja potpunog pristupa apelant je i dalje u neizvjesnosti.
Navodi u odnosu na eksproprirane nekretnine
21. Pored navedenog, apelant navodi da mu naknada za eksproprirane nekretnine još nije isplaćena iako je preko njegove eksproprirane imovine izgrađen autoput. Pri tome je apelant naveo da je u rješenju o eksproprijaciji jasno navedeno da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed ekspropriranih nekretnina „danom isplate naknade za te nekretnine“, kako to propisuje i Zakon o eksproprijaciji.
22. Nadalje, apelant je istakao da su nezakonitost posjeda i nelegalno oduzimanje iz apelantovog posjeda bili predmet razmatranja ombudsmena za ljudska prava te da je ombudsmen jasno utvrdio kršenje apelantovih prava. U vezi s tim, apelant je naveo da je odluka Vlade Republike Srpske, kojom je korisniku eksproprijacije dozvoljeno da stupi u posjed apelantovih nekretnina, poništena presudom Vrhovnog suda od 31. maja 2018. godine. Međutim, i pored toga, apelant nema nikakve efektivne zaštite niti satisfakcije zbog poništenog nezakonitog akta Vlade. To dalje znači, kako navodi, da su pravni lijekovi koje je koristio, kao i odluke sudova u vezi s nezakonitim oduzimanjem njegovih nekretnina iz posjeda bez ikakvog dejstva. Dakle, iako je preko njegove eksproprirane imovine sada već izgrađen autoput, naknada za eksproprirane nekretnine mu još nije isplaćena.
Navodi o povredi prava na dom
23. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na dom i pravo na miran porodični život, koje podrazumijeva pravo na zdrav život, pravo na izvjesnost u pogledu osnovnih egzistencijalnih pitanja i konačno pravo na mir u svom domu. U vezi s tim pitanjima, apelant je tražio da se u postupku eksproprijacije provede hidrološko i ekološko vještačenje, da mu se garantira zaštita od buke te zaštita vodosnabdijevanja koje može biti prekinuto uslijed izgradnje autoputa. Sva ta pitanja, koja se tiču zdravlja i kvaliteta života apelanta i njegove porodice nisu raspravljena ni pred organima uprave, niti pred sudom, a apelant „nema pravo da u vezi s tim traži bilo kakvu naknadu ili zaštitu“. Vrhovni sud je u osporenoj presudi očigledno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke, koji je naveo „da će biti izgrađeni kanali, bankine, da će korito rijeke Lišnje biti izmješteno, kao da se radi o gotovoj stvari“. Međutim, na konkretnoj lokaciji, kako je već istakao, nema drugog pristupnog puta, pa samim tim ni kanala, ni bankina, a nema ni zaštite od buke. Također, nema ni bilo kakvih podataka o štetnim materijama koje sa autoputa djeluju na preostale apelantove nekretnine. Apelant dalje navodi da nema nikakve konkretne zaštite od poplave preostalih nekretnina, uzevši u obzir činjenicu da je autoput sada fizička barijera koja sprečava prirodno otjecanje vode s apelantovog imanja. Navodi da prvostepeni organ u postupku nije dozvolio hidrološko ili ekološko vještačenje kako bi se utvrdilo da li su presječeni prirodni tokovi vode, kako će izmještanje korita rijeke utjecati na poplave i izvorišta vode na njegovom imanju, postoji li i kolika je zbog toga opasnost od plavljenja ostatka imovine i da li će voda biti za piće. Također ističe da je ekološko vještačenje paušalno i neozbiljno jer se poziva na mjerenja iz 2009. godine. Apelant navodi da je i dalje u neizvjesnosti u odnosu na sva ta egzistencijalna pitanja koja su ostala neriješena, kao i da mu je „zabranjeno da izvodi dokaze u vezi s tim pitanjima“, a obećana zaštita od buke, poplava, zagađenja tla i vode nikad u stvarnosti nije realizirana. Zbog toga je prinuđen da traži eksproprijaciju cijelog imanja jer je njegov opstanak na tom imanju krajnje neizvjestan, a kvalitet života doveden u pitanje, bez mogućnosti rasprave o tome.
24. Apelant dalje tvrdi da mu je imovina „nasilno oduzeta iz posjeda mimo rješenja o eksproprijaciji i bez prethodnog plaćanja naknade, suprotno članu 33. Zakona o eksproprijaciji, 'na osnovu nezakonite odluke Vlade RS' “. Apelant navodi i da „razumije da izgradnja puta predstavlja javni interes“, ali ne može prihvatiti da on snosi sav teret eksproprijacije, i to u procesu „koji traje nerazumno dugo“, s potpuno nerazmjernim teretom u odnosu između javnog i privatnog interesa jer već punih trinaest godina „konstantno trpi eksproprijaciju i njene posljedice, bez zaštite svojih osnovnih ljudskih prava i bez naknade za oduzetu imovinu“. Apelant zahtijeva i naknadu troškova sastavljanja apelacije.
II.Odgovori na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Smatra da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji.
26. Okružni sud je naveo da presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao apelacijom.
27. Republička uprava je navela da su neosnovani apelantovi navodi jer je apelant koristio redovna i vanredna pravna sredstava po kojima su nadležni organi postupali i donosili odluke u razumnom roku.
V.Relevantni propisi
28. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 110/08, 106/10 – odluka USRS, 121/10 – odluka USRS, 2/15 – odluka USRS i 79/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 11.
(1) Na zahtjev vlasnika eksproprisaće se i preostali dio nepokretnosti ako se pri eksproprijaciji jednog dijela nepokretnosti utvrdi da vlasnik nema privrednog interesa da koristi preostali dio, odnosno ako je usljed toga na preostalom dijelu onemogućena ili bitno pogoršana njegova dotadašnja egzistencija ili mu je onemogućeno normalno korišćenje preostalog dijela nepokretnosti.
(2) Službeno lice koje vodi postupak eksproprijacije dužno je da upozori vlasnika da može podnijeti zahtjev u smislu stava 1. ovog člana, a to upozorenje unosi se u zapisnik o raspravi.
(3) Zahtjev za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti može se podnijeti do donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji.
(4) Eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti vlasnik može tražiti i u žalbenom postupku, ako nije bio upozoren u smislu stava 2. ovog člana.
Član 33. st. 2, 3. i 4.
U članu 33. stav 1. briše se.
(2) Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprirane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za ekspropriranu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drukčije ne sporazumiju.
(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.
(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se osigurati dokazi o stanju i vrijednosti ekspropriranih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti ekspropriranih nepokretnosti).
Član 71.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.
VI.Dopustivost i meritum
29. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
30. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
32. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Ustavni sud napominje da Odluka Ustavnog suda broj AP-4406/18 od 14. oktobra 2020. godine (vidi tač. 9. i 11. ove odluke) nije od utjecaja na odluku u ovom slučaju jer apelant nije osporio postupak reizvršenja, tj. vraćanja u posjed ekspropriranih nekretnina. U ovoj apelaciji apelant ističe da je odbijen njegov zahtjev za eksproprijaciju preostalih nekretnina, iako korisnik eksproprijacije nije osigurao normalan pristupni put do tih nekretnina i iako nije utvrđeno da ih može koristiti bez velikih poteškoća u odnosu na egzistencijalna pitanja. Iako to nije bilo predmet postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, apelant je naveo i da mu korisnik eksproprijacije nikada nije isplatio naknadu za eksproprirane nekretnine iako je ušao u njihov posjed i, u međuvremenu, izgradio autoput.
34. Ustavni sud zapaža da prvo pitanje na koje treba odgovoriti je pitanje da li apelant ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant vlasnik nekretnina za koje smatra da su trebale biti eksproprirane, iz čega proizlazi da se postupak ticao njegove imovine u smislu člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Ustavni sud ukazuje da je suštinski cilj člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da zaštiti lice od neopravdanog miješanja u mirno uživanje imovine. Međutim, kako je istakao i Evropski sud, na osnovu člana 1. Evropske konvencije, svaka strana ugovornica će „osigurati svakom unutar [svoje] teritorije prava i slobode definirane u Konvenciji“. Ispunjenje ove opće obaveze može uključiti pozitivne obaveze svojstvene osiguranju djelotvornog uživanja u pravima garantiranim Evropskom konvencijom. U kontekstu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ove pozitivne obaveze mogu zahtijevati od države da preduzme mjere koje su neophodne da zaštiti pravo na imovinu (vidi Evropski sud, Broniowski protiv Poljske, presuda od 22. juna 2004. godine, predstavka broj 31443/96, objavljena u ECHR 2002-X, t. 143, s daljnjim referencama). Iako granice između pozitivnih i negativnih obaveza ne mogu biti precizno definirane, primjenljiva načela su ipak slična. Bilo da se predmet razmatra u svjetlu pozitivne obaveze države ili u smislu miješanja vlasti koje mora biti opravdano, kriteriji koji se moraju primijeniti se u suštini ne razlikuju. U oba konteksta mora se obratiti pažnja na pravičnu ravnotežu koja se mora postići između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice u cjelini. Također, ciljevi koji su spomenuti u ovoj odredbi mogu biti od određenog značaja pri ocjeni da li je postignuta ravnoteža između zahtjeva javnog interesa i apelantovog prava na imovinu, a država u oba konteksta uživa određenu diskrecionu ocjenu pri određivanju koraka koje treba preduzeti radi osiguranja poštovanja prava iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Beyeler protiv Italije, presuda od 5. januara 2000. godine, predstavka broj 33202/96, tačka 114).
36. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o miješanju u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine zato što je odbijen apelantov zahtjev za eksproprijaciju preostalih nekretnina, a nije mu, kako tvrdi, omogućen odgovarajući pristup tim nekretninama i njihovo nesmetano korištenje za svakodnevni život (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-501/07 od 14. oktobra 2009. godine, tačka 27, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
37. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su se upravni organi i sudovi pozvali na odgovarajuće odredbe Zakona o eksproprijaciji, pa Ustavni sud smatra da je miješanje bilo u skladu sa zakonom i da je imalo legitiman cilj. U nastavku će se, stoga, ispitati da li je miješanjem u apelantovo pravo uspostavljena pravična ravnoteža između općeg interesa za izgradnju autoputa i apelantovog prava na imovinu.
38. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda prema kojem sud, u svakom slučaju koji uključuje navodnu povredu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, mora utvrditi da li je zbog uplitanja države podnosilac predstavke morao snositi nerazmjeran i pretjeran teret. U određenim slučajevima test pravične ravnoteže uključuje pitanje je li država u dovoljnoj mjeri uzela u obzir posebne okolnosti predmeta, uključujući pitanje je li eksproprijacija dijela imovine utjecala na vrijednost ili pogodnosti neekspropriranog dijela koji pripada podnosiocu zahtjeva (vidi Evropski sud, Azas protiv Grčke, presuda od 19. septembra 2002. godine, predstavka broj 50824/99, tač. 51–53). Ako to nije učinila, može doći do povrede člana 1. Protokola broj 1 u slučajevima kada je priroda građevine u blizini imovine podnosioca zahtjeva očigledno direktno pridonijela bitnom smanjenju vrijednosti preostale imovine. Ovo će biti npr. u slučajevima kada su javne ceste ili druge građevine izgrađene u blizini preostalog zemljišta (vidi Evropski sud, Werra Naturstein GmbH & Co KG protiv Njemačke, presuda od 19. januara 2017. godine, predstavka broj 32377/12, tačka 48, s daljnjim referencama). Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Ouzounoglou utvrdio da je izgradnja autoceste u velikoj blizini kuće podnositeljice zahtjeva (oko 15 metara) sigurno ograničila slobodno raspolaganje njenim pravom na korištenje kuće i da je priroda građevine očigledno direktnije pridonijela bitnom smanjenju vrijednosti preostale imovine (vidi Evropski sud, Ouzounoglou protiv Grčke, presuda od 24. novembra 2005. godine, predstavka broj 32730/03, tačka 30). Također, u presudi Bistrović Evropski sud je utvrdio da domaće vlasti nisu vodile računa o svim faktorima koji se tiču učinaka izgradnje autoceste na preostalu imovinu podnosioca zahtjeva, kao što je smanjenje vrijednosti njihove nekretnine, mogućnost njene prodaje i interes podnosioca zahtjeva za daljnje korištenje preostalog dijela nekretnine (vidi Evropski sud, Bistrović protiv Hrvatske, predstavka broj 25774/05, presuda od 31. maja 2007. godine, tačka 43).
39. Odgovor na pitanje da li je odbijanje apelantovog zahtjeva za eksproprijaciju preostalih nekretnina proporcionalno javnom interesu zavisi od odgovora na pitanje da li je apelantu „onemogućeno normalno korištenje preostalog dijela nekretnina“ kako je to propisano članom 11. Zakona o eksproprijaciji. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude zauzeo stav da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantu osiguran pristupni put iz dva pravca: prvi, preko nadvožnjaka, i drugi, sadašnji pristup, ispod mosta autoputa. Apelant, s druge strane, tvrdi da nadvožnjak uopće nije izgrađen. Ustavni sud je pažljivo analizirao obrazloženja organa uprave koji su utvrđivali činjenično stanje. Međutim, niti jedno obrazloženje upravnih organa ne sadrži jasne argumente na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je apelantu zaista osiguran pristupni put „preko nadvožnjaka“. Jedino što se može zaključiti jeste da investitor „ima namjeru da izgradi pristupni put preko nadvožnjaka“, ali ne i da je taj put zaista izgrađen. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda, kao ni iz odgovora na apelaciju, Ustavni sud ne može utvrditi na osnovu čega su sudovi zaključili da je pristupni put preko nadvožnjaka izgrađen. Zbog toga Ustavni sud smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda da je apelantu osiguran pristupni put iz „dva pravca“ nedovoljno i proizvoljno.
40. Nadalje, nije sporno da apelant ima pristup neekspropriranom dijelu svojih nekretnina „ispod mosta autoputa visine 3,2 m“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u rješenju organa uprave navedeno da bi za adekvatan pristup visina mosta morala biti najmanje 4,5 m (vidi tačku 7. ove odluke). Kada se ovo uzme u obzir, kao i obrazloženje iz presude Okružnog suda od 7. aprila 2015. godine (vidi tačku 6. ove odluke), Ustavni sud smatra da je i zaključak Vrhovnog suda da su ispunjeni uvjeti za korištenje preostalog zemljišta također proizvoljan upravo zbog kontradiktornosti između utvrđenja organa uprave u odnosu na to je li pristup adekvatan i navedenog zaključka suda (vidi tačku 15. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud uopće nije bavio pitanjima mogućnosti pristupa preostalim apelantovim nekretninama većim poljoprivrednim vozilima, iako se radi o poljoprivrednom zemljištu, ili mogućnosti pristupa vatrogasnim ili ambulantnim vozilima, kako je to apelant isticao. Osim toga, sudovi su potpuno propustili ispitati eventualno umanjenje vrijednosti apelantove nekretnine koja još nije eksproprirana, odnosno da li i kako autoput koji je izgrađen na udaljenosti od oko 60 metara od preostalih nekretnina utječe ne samo na vrijednost tih nekretnina već i na ukupan kvalitet apelantovog života na tim nekretninama. Pri tome su sudovi odbili apelantov prijedlog da se provede hidrološko i ekološko vještačenje da bi se ova pitanja razjasnila, ali su se pri tome samo pozvali na rezultate mjerenja kvaliteta vazduha iz 2009. godine, ne obrazloživši zašto je to relevantno za situaciju u vrijeme kada je autoput već izgrađen i kada su o tome odlučivali.
41. Osim toga, apelant navodi da mu još nije isplaćena naknada za eksproprirane nekretnine, iako je preko njegove eksproprirane zemlje već izgrađen autoput te da je korisnik eksproprijacije u nezakonitom posjedu tih nekretnina. Ustavni sud podsjeća da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo da su ovi apelantovi navodi neosnovani „s obzirom [na to] da je prvostepenim rješenjem odlučeno da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed danom isplate naknade za te nekretnine“ (vidi tačku 16. ove odluke). Vrhovni sud je ukazao da pitanje isplate naknade za eksproprirane nekretnine nije bilo predmet konkretnog tužbenog zahtjeva o kojem je odlučivano osporenim odukama. Međutim, Ustavni sud zapaža da je ovo svakako važno pitanje za ocjenu je li uspostavljena pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa u konkretnom slučaju. Naime, apelant je i pred sudovima i u apelaciji naveo da on zbog odbijanja njegovog zahtjeva snosi prekomjeran i neproporcionalan teret, ne samo zato što sudovi nisu pažljivo ispitali sve okolnosti u vezi s njegovim zahtjevom za eksproprijaciju preostalih nekretnina već i zato što mu za dio ekspropriranih nekretnina nikada nije ni utvrđena niti isplaćena naknada. U vezi s tim, Ustavni sud naročito ukazuje da je pravomoćnom presudom Okružnog suda od 7. decembra 2017. godine poništeno rješenje Vlade RS od 8. juna 2017. godine kojim je tuženoj dozvoljeno da stupi u posjed ekspropriranih nekretnina, baš zato što nije utvrđena visina naknade za eksproprirane nekretnine. Dakle, nesumnjivo je da je tužena u nezakonitom posjedu tih nekretnina, pa je suprotan zaključak Vrhovnog suda proizvoljan. Osim toga, iako predmet postupka koji je rezultirao osporenim odlukama nije bila isplata naknade za već ekspropriranu imovinu, Ustavni sud ukazuje da je apelantu oduzet dio imovine, da mu nikada nije isplaćena naknada, da je korisnik eksproprijacije (javna vlast) u posjed oduzete imovine ušao nezakonito, kao i da je vraćanje ekspropriranih nekretnina faktički nemoguće jer je autoput već izgrađen. Ovo su sve okolnosti koje su se trebale cijeniti u konkretnom slučaju kao veliki individualni teret koji apelant već snosi bez zaštite. Taj teret je još i veći proizvoljnim odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva za eksproprijaciju preostalog dijela nekretnina i neuzimanjem u obzir svih relevantnih faktora za odlučenje o spornom pitanju, kako je to Ustavni sud već naveo.
42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su osnovani apelantovi navodi da je „sav teret eksproprijacije nekretnina prebačen“ na njega, pa iako postoji nesporan javni interes za izgradnju autoputa, miješanje u apelantovu imovinu nije zadovoljilo standarde proporcionalnosti iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali prigovori
44. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi s povredom prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na dom.
45. Isto tako, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno ispitivati apelantove navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je o tome već odlučio u Odluci broj AP-4406/18 od 14. oktobra 2020. godine. Također, Ustavni sud neće posebno ispitivati ni apelantove navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije jer apelant to nije posebno argumentirao u konkretnom slučaju. Troškovi sastavljanja apelacije
46. U vezi s apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove podnošenja apelacije te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret. VII.Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što odbijanje apelantovog zahtjeva za eksproprijaciju preostalih nekretnina ne zadovoljava zahtjev proporcionalnosti budući da sudovi nisu dali relevantna i razumna obrazloženja o svim okolnostima koje je trebalo imati u vidu prilikom uspostavljanja pravične ravnoteže između javnog interesa i apelantovog prava, a naročito činjenicu da apelantu nikada ni za eksproprirani dio nekretnine nije ni utvrđena niti isplaćena naknada, a korisnik eksproprijacije (javna vlast) ušao je u posjed tih nekretnina i na njima izgradio autoput.
48. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić