Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-953/21 („DMD Transport“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Revizija
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-953/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. rujna 2024. godine, u predmetu broj AP 953/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „DMD Transport“ d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „DMD Transport“ d.o.o. Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 182522 18 Pž od 2. srpnja 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „DMD Transport“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Dušanka Šoljić-Ćorić i Dragan Pudar“ iz Mostara, podnio je 23. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 182522 20 Rev od 18. studenog 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 182522 18 Pž od 2. srpnja 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3322/20 od 14. listopada 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda koja je osporena u ovom predmetu. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena i da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda od 2. srpnja 2020. godine konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 182522 16 Ps od 13. lipnja 2018. godine obvezan je tuženi „G-Petrol“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime duga isplati iznos 19.998,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, kao što je navedeno u izreci presude.

4. Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je S. S. u svojstvu ovlaštene osobe tuženog, odnosno nalogoprimca, apelantu 11. listopada 2013. godine izdao račun kojim je ugovorena kupovina određene količine goriva, s datumom preuzimanja goriva do 21. listopada 2013. godine. Svjedok S. S. je naveo da je od apelanta kao kupca primio iznos od 20.000,00 KM u gotovini, ali da apelantu nije isporučeno gorivo. Općinski sud je ocijenio neutemeljenim prigovor tuženog da apelant nikada nije platio, a tuženi primio iznos od 20.000 KM na ime kupovine goriva. U tom pogledu je naveo da je tuženi tvrdio da on ne prima avansne uplate u gotovini u maloprodajnim objektima, već isključivo u veleprodaji i to kartičnim kupcima, na temelju zaključenog ugovora o prodaji naftnih derivata. Međutim, Općinski sud je istaknuo da je apelant tijekom dokaznog postupka prezentirao račun koji je ovjeren pečatom tuženog i potpisom osobe ovlaštene da u ime i za račun tuženog vrši prodaju goriva. Zatim je naveo da je apelant u svojstvu svjedoka saslušao izdavatelja računa S. S., koji je nedvosmisleno i kategorično potvrdio da je izdao, ovjerio i potpisao račun i da je primio gotovinu u iznosu od 20.000 KM za kupovinu goriva. Općinski sud je također naveo da je svjedok S. S. takvu izjavu dao i pred notarom, što je vidljivo iz notarski obrađene isprave od 21. rujna 2016. godine, koju je apelant prezentirao tijekom dokaznog postupka. Stoga je Općinski sud zaključio da je iskaz svjedoka S. S. vjerodostojan.

5. Polazeći od činjenice da je S. S. od apelanta kao kupca primio ugovorni iznos na temelju računa, Općinski sud je naveo da je između apelanta kao kupca i tuženog kao prodavatelja zaključen ugovor o kupoprodaji u smislu članka 454. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to da tuženi nije, sukladno članku 467. ZOO-a, apelantu isporučio robu do ugovorenog roka a ni naknadno, apelant je, kako je obrazložio Općinski sud, stekao pravo na povrat sredstava koja je dao tuženom na ime kupovine goriva u iznosu koji je zahtijevao tijekom postupka.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 182522 18 Pž od 2. srpnja 2020. godine žalba tuženog je usvojena i prvostupanjska presuda preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Kantonalni sud je naveo da je tijekom postupka apelant nesumnjivo dokazao da je imao osnovu za isplatu tuženom i da je to izdani račun. Međutim, Kantonalni sud je naglasio da je temeljno pitanje je li apelant uplatu izvršio, odnosno je li dokazao da je izvršio. Apelant bi, kako je navedeno, na temelju te činjenice imao pravo tažiti vraćanje onoga što je isplatio kao kupoprodajnu cijenu robe, za koju kaže da mu nikada nije isporučena. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je jedini dokaz na tu okolnost iskaz svjedoka S. S., koji je direktor nalogoprimca koji je naveo da je u gotovini primio navedeni iznos od apelanta. U svezi s tim, Kantonalni sud je detaljno naveo sadržaj saslušanja svjedoka S. S., te je istaknuo da kada bi bilo potpuno točno da je on primio isplatu i da je novac položio u blagajnu, potvrđujući to navodom da u blagajni nikada nije bilo manjka, manjka u blagajni nikako nije moglo biti jer gorivo uopće nije isporučeno, kako tvrdi taj svjedok. Nasuprot tome, u blagajni je morao biti višak od 20.000,00 KM. Zatim, Kantonalni sud je ukazao na to da je stanje međusobnih potraživanja i obveza apelanta i tuženog ispitivao vještak ekonomske struke koji je uvidom u dokumentaciju tuženog ustanovio da u njoj nema ni evidentiranog računa a ni uplate. Također, potpuno isto stanje je i kod apelanta, koji je imao interes i za knjiženje računa i za evidenciju gotovinskog izdatka u svojoj blagajni. Apelant nije ni pokušao ispitati svjedoka na okolnosti tko je u ime apelanta izvršio spornu isplatu, kada i gdje, te je li netko bio prisutan osim svjedoka, koji je, kako sam kaže, novac primio od nepoznatog isplatitelja. Također, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne proizlazi ni zašto je izvršena gotovinska isplata, iako je ona zabranjena među pravnim osobama, niti se svjedok trudio da išta od toga obrazloži. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije mogao uvjeriti sud u vjerodostojnost tvrdnji utemeljenih na iskazu svjedoka S. S. koji je na sva ključna pitanja odgovarao sa „da“.

7. Prema tome, Kantonalni sud je istaknuo da sve navedeno u svojoj ukupnosti ne dokazuje činjenicu da je apelant isplatio potraživani iznos, a imao je na raspolaganju više načina da to učini. Kao prvo, ako je već gotovinski plaćao robu, koje posljednjih desetljeća na domaćem tržištu ima u dovoljnim količinama, da bi se ona plaćala gotovinski, i to 10 dana prije planirane isporuke, što nije mogao, morao je napraviti zaduženje blagajne na taj iznos, kao i blagajnički izdatak kroz knjigu blagajne, što nije učinio. Također, ni račun, po kojem kaže da je izvršio isplatu, nije evidentirao u svojim knjigovodstvenim evidencijama, što su obveze propisane zakonom. Kantonalni sud je dalje ukazao da ako već to nije uradio, onda je morao od tuženog, odnosno od njegovog nalogoprimca, tražiti priznanicu o isplati u skladu s odredbom članka 321. stavak 1. ZOO-a. Zatim, ako bi tuženi odbio izdati priznanicu, onda apelant nije ni trebao vršiti gotovinsku uplatu. Osim toga, iako je apelant imao više mogućnosti da se osigura prilikom ,,avansne“ isplate na ime buduće isporuke goriva, nije posegnuo ni za jednom, na vlastitu štetu. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da činjenica isplate kupoprodajne cijene tuženom uopće nije dokazana, zbog čega je žalba uvažena i apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 182522 20 Rev od 18. studenog 2020. godine apelantova revizija je odbačena. Vrhovni sud je obrazložio da vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, Vrhovni sud je naveo da iako se pozvao na odredbu članka 237. st. 3. i 4. ZPP-a, apelant nije naveo pravno pitanje zbog kojeg bi sud trebao dopustiti reviziju, već je revizija sačinjena kao redovna, bez definiranja određenog pravnog pitanja i razloga zbog kojih bi sud trebao dopustiti izuzetno odlučivanje o reviziji.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant tvrdi da je u osporenoj presudi Kantonalnog suda prekoračeno načelo slobodne ocjene dokaza i da je presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant smatra da je drugostupanjska presuda nezakonito preinačena jer Kantonalni sud zanemaruje da su postupku izvedeni dokazi saslušanjem svjedoka S. S. i uvid i čitanje njegove izjave, koja je ovjerena kod notara i ima snagu javne isprave. Navedeni dokazi, prema mišljenju apelanta, potvrđuju utemeljenost njegova tužbenog zahtjeva. Također, apelant smatra da je revizija trebala biti uzeta u razmatranje jer se presudom Kantonalnog suda narušavaju temelji obligacijskih odnosa i unosi pravna nesigurnost u gospodarske odnose, konkretnije ugovorene odnose kupoprodaje. Prema tome, apelant smatra da Vrhovni sud nije prepoznao pravno pitanje istaknuto u reviziji i da je zbog toga reviziju odbacio zbog nepostojanja cenzusa.

10. Prilikom razmatranja dopustivosti Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

12. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43. i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

14. U svezi s apelantovim prigovorima kojima dovodi u pitanje zakonitost procesne odluke Vrhovnog suda kojom je revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u svezi s istim pitanjem u kojoj je naveo da „okolnost da Vrhovni sud ne dijeli isto mišljenje s apelantom o važnosti nekog pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni per se ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-790/17 od 27. veljače 2019. godine, točka 37., dostupna na www.ustavnisud.ba).

15. Razmatrajući apelantove navode da je Kantonalni sud prekoračio načelo slobodne ocjene dokaza i pogrešno primijenio materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e), Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, prilikom preinačavanja prvostupanjske presude, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo što upućuje da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke proizvoljno primijenio načelo slobodne ocjene dokaza iz članka 8. ZPP-a kojim je propisano da će sud savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom utvrđivanja odlučne činjenice je li apelant dokazao da je izvršio isplatu tuženom naveo detaljne i jasne razloge zbog čega se dokazi na kojim je apelant temeljio tužbu ne mogu smatrati vjerodostojnim (vidi toč. 7. i 8. ove odluke). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantova prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

17. Imajući u vidu navedeno te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-953/21 („DMD Transport“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio