Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-582/21 (A. H.)
Odluka donesena 28. 09. 2023.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Penzija
- Upravni spor
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Legitiman cilj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju · čl. 116
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 12
- Ukaz o proglašenju Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-582/21
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 09. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-582/21, rješavajući apelaciju Ahme Hrnjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Ahme Hrnjića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 018144 20 Uvp od 1. oktobra 2020. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ahmo Hrnjić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja podnio je 19. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 018144 20 Uvp od 1. oktobra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: Zavod) i Kantonalne administrativne službe Zavoda za Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 1. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 27. jula 2022. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Služba je po službenoj dužnosti donijela Rješenje broj 1810-1234/18-4 od 30. marta 2018. godine kojim je apelantu prestalo pravo na isplatu starosne penzije počev od 1. marta 2018. godine zbog statusa osiguranika u obaveznom osiguranju. Rješenjem je određeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
5. Služba je u obrazloženju rješenja konstatirala da je apelantu rješenjem od 23. maja 2017. godine priznato pravo na starosnu penziju i da je stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju. Služba je ukazala da je članom 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/18; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), koji je stupio na snagu 1. marta 2018. godine, propisano da se korisniku penzije koji u skladu s ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. tač. c), d), e) i f) ovog zakona, isplata penzije obustavlja za period trajanja osiguranja. Imajući u vidu navedeno, te konstatirajući da apelant nije lice iz člana 12. tač. c), d), e) i f) Zakona o PIO, Služba je utvrdila da su u apelantovom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 116. navedenog zakona.
6. Zavod je Rješenjem broj FZ3/2/2-35-1-1024-2/18 od 18. juna 2018. godine odbio apelantovu žalbu protiv rješenja Službe, uz obrazloženje da je to rješenje zasnovano na pravilnoj primjeni odredbe člana 116. Zakona o PIO. Protiv ovog rješenja apelant je podnio tužbu.
7. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 U 01814418 U od 17. aprila 2020. godine uvažio tužbu, poništio osporeno i prvostepeno rješenje i obavezao Zavod da apelantu ponovo uspostavi isplatu obustavljene penzije, i to počev od dana prestanka isplate pa nadalje. Također je odredio da je Zavod dužan apelantu isplatiti sve iznose neisplaćene penzije, koji su za isplatu dospjeli do dana donošenja presude, u roku od 30 dana od dana prijema te presude.
8. Kantonalni sud je zaključio da su organi uprave propustili da razmotre pitanje primjene odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, ima prioritet nad svim ostalim zakonima. U vezi s tim, sud je ocijenio da uskraćivanje apelantu i drugim osiguranicima prava na isplatu penzije, koje je zasnovano na odredbi 116. Zakona o PIO, ispunjava kriterij zakonitosti miješanja u pravo na imovinu. Nadalje, ocijenio je da bi se socijalna pravda i ekonomsko blagostanje države teoretski mogli smatrati legitimnim javnim interesom za donošenje te zakonske odredbe. Međutim, Kantonalni sud je konstatirao da bi se primjenom te odredbe postigla „socijalna nepravda“ jer bi se sredstva neisplaćenih penzija osiguranika koji su ponovo zasnovali radni odnos, „bez pravednog osnova prelila drugim osiguranicima“. Također, sud je ocijenio da se ne bi postigao cilj ekonomskog blagostanja države jer se radi o jako malom broju korisnika penzija na koje se ta odredba odnosi. Pored toga, Kantonalni sud je ocijenio da miješanje u pravo na imovinu ne bi bilo ni proporcionalno. Naime, ukazao je da bi primjenom te odredbe apelant i ostali osiguranici koji su iz svojih plaća godinama izdvajali doprinose za PIO, bez dovoljno opravdanih razloga, bili uskraćeni za isplatu zarađenih penzija. U vezi s tim, Kantonalni sud se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud, Lakičević i drugi protiv Srbije i Crne Gore, presuda od 13. decembra 2011. godine, predstavke broj 27458/06 i dr.).
9. Kantonalni sud je istakao da je Presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH) broj 36/18 od 12. novembra 2019. godine utvrđeno da član 116. Zakona o PIO nije u saglasnosti s Ustavom FBiH. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da je u navedenoj presudi Ustavni sud FBiH konstatirao da se osporenom odredbom neproporcionalno i neopravdano, bez zasnovanosti na eventualnom opravdanom javnom interesu, zakonodavac umiješao, odnosno ograničio neometano uživanje prava na stečenu imovinu (penziju). Time je u suštini derogirao stečeno pravo fizičkog lica na neometano uživanje imovine, što nije u skladu s Ustavom FBiH i Evropskom konvencijom. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da bi primjena člana 116. Zakona o PIO dovela do povrede apelantovog prava na imovinu, zbog čega je odlučio kao u izreci presude.
Osporena odluka
10. Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 U 018144 20 Uvp od 1. oktobra 2020. godine uvažio zahtjev Zavoda za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, pa je tu presudu preinačio tako što je tužbu odbio.
11. U obrazloženju presude je ukazano da u skladu s odredbama čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH odluke tog suda, po pravilu, djeluju od momenta objavljivanja (ex nunc). Vrhovni sud je također ukazao da Ustavni sud FBiH može, u određenim okolnostima, odlučiti da njegova odluka djeluje retroaktivno (ex tunc). Međutim, istakao je da Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje. Shodno tome, zaključio je da takvu odluku nije mogao donijeti ni Kantonalni sud. Naime, Vrhovni sud je zaključio da su, s obzirom na sadržinu presude Ustavnog suda FBiH, odredbe člana 116. Zakona o PIO važile u vrijeme donošenja osporenih rješenja. Zbog toga je zaključio da su ta rješenja, suprotno stavu Kantonalnog suda, zakonita. Pri tome je Vrhovni sud ukazao da se apelantu nastavak isplate penzije može priznati samo od 11. decembra 2019. godine kao dana objavljivanja presude Ustavnog suda FBiH u „Službenim novinama FBiH“, a ne retroaktivno od dana prestanka isplate. Postupak nakon donošenja osporene odluke
12. Postupajući u izvršenju presude Vrhovnog suda, Služba je donijela Rješenje broj FZ6/2/1- 35-1-289505-22/16 od 11. decembra 2020. godine kojim je utvrdila preplatu iznosa penzijskog primanja za period od 1. marta 2018. do 10. decembra 2019. godine u iznosu od 9.780,97 KM. Apelant je obavezan da navedeni dug otplati u roku od 15 dana od dana prijema rješenja na račun javnih prihoda budžeta FBiH. Rješenjem je određeno da će se, ukoliko apelant ne uplati cjelokupan dug u ostavljenom roku, preplaćeni iznos penzije naplatiti obustavom 1/3 mjesečnog iznosa apelantove penzije sve dok se ne izmiri cjelokupan preplaćeni iznos. Rješenjem je određeno da žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant, u suštini, tvrdi da je osporenom presudom došlo do miješanja u njegovo pravo na imovinu koje nije bilo zakonito, u javnom interesu i proporcionalno. Pri tome, ukazuje da se Vrhovni sud, za razliku od Kantonalnog suda, uopće nije bavio pitanjem da li su rješenja organa uprave o prestanku isplate penzije apelantu u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, apelant navodi da je dio obrazloženja presude Vrhovnog suda kontradiktoran izreci te presude. Apelant također ukazuje da je Zavod postupio u cijelosti po presudi Kantonalnog suda, odnosno isplatio mu sve dospjele neisplaćene penzije i uspostavio isplatu starosne penzije, ali da mu se na osnovu rješenja Službe od 11. decembra 2020. godine vrši obustava isplate jedne trećine penzije. U prilog tome dostavio je obavijest NLB banke o isplati za 12. mjesec 2020. godine.
b) Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud smatra da osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu i tvrdi da je o tome dao razloge u osporenoj odluci.
15. Kantonalni sud smatra da nema potrebe da daje odgovor na apelaciju.
16. Zavod i Služba su naveli da u cijelosti ostaju pri svojim odlukama, a kojima je, kako smatraju, odlučeno u skladu s Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-36/18. Ukazuju da tom presudom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje. Shodno tome, Zavod smatra da se apelantu pravo na nastavak isplate penzije može priznati samo od 11. decembra 2019. godine. Služba tvrdi da je u konkretnom slučaju bila dužna da postupa po Zakonu o PIO i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 13/18, 93/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH, 90/21 i 19/22) U konkretnom slučaju primijenjen je Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/18), koji u relevantnom dijelu glasi: Član 116.
(Obustava isplate u slučaju sticanja statusa osiguranika u obavezom osiguranju) Korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. tač. c), d), e) i f) ovog zakona, isplata penzije se obustavlja za period trajanja osiguranja.
18. Zakon o postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/95 i 37/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 40.
Usvojeni ili predloženi zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti za koji Ustavni sud utvrdi da nije u skladu sa Ustavom neće se primjenjivati od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", odnosno predloženi zakon ili drugi propis neće stupiti na snagu.
Zakon ili drugi propis iz stava 1. ovog člana primjenjivat će se odnosno stupiti će na snagu od dana određenog u tom propisu ukoliko se izmijeni na način koji propiše Ustavni sud.
Uzimajući u obzir sve okolnosti koje su od interesa za zaštitu ustavnosti, a naročito posljedice koje utvrđeni nesklad proizvodi, odnose koji su uspostavljeni na osnovu takvog zakona ili drugog propisa, kao i interes pravne sigurnosti, Ustavni sud može utvrditi prijelazna rješenja koja ne mogu biti na snazi duže od šest mjeseci od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH" o utvrđenoj neskladnosti zakona ili drugog propisa sa Ustavom i o prijelaznim rješenjima.
Član 41.
Od dana objavljivanja presude Ustavnog suda u "Službenim novinama Federacije BiH", kojom je utvrđeno da zakon ili drugi propis organa federalne, kantonalne ili općinske vlasti, koji je stupio na snagu nije u skladu sa Ustavom, neće se primjenjivati ni propis donesen za njegovo provođenje.
19. Presuda Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 od 12. novembra 2019. godine („Službene novine FBiH“ broj 93/19 od 11. decembra 2019. godine) u relevantnom dijelu glasi: Utvrđuje se da član 116. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“, broj: 13/18) nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
Presudu objaviti u „Službenim novinama Federacije BiH“ i službenim glasilima kantona.
[...] Ustavni sud Federacije nadalje konstatuje da se osporenom odredbom Zakona, kojom se propisuje obustava isplate penzije u slučaju stjecanja statusa osiguranika u obaveznom osiguranju, neproporcionalno i neopravdano, bez zasnovanosti u eventualnom opravdanom javnom interesu, zakonodavac umiješao, odnosno ograničio neometano uživanje tog prava na stečenu imovinu (penziju), u suštini derogirao stečeno pravo fizičkog lica na neometano uživanje imovine, a što nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Stajalište ovog suda je da se u konkretnom slučaju, ne može donosilac osporene odredbe Zakona pozivati na izuzetke od opšteg pravila da svako ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, jer ne postoji utvrđen javni interes koji bi eventualno opravdavao derogiranje ovog stečenog prava.
[...]
20. Presuda Ustavnog suda FBiH broj U-20/22 od 27. juna 2022. godine („Službene novine FBiH“ broj 54/22 od 8. jula 2022. godine) u relevantnom dijelu glasi:
U odnosu na predočeno ustavno pitanje, djelovanje odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojim je utvrđeno da je zakon ili propis ili pojedina odredba zakona ili propisa suprotna, odnosno u nesaglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, je takvo da se u odnosu na postupke koji su u toku pred redovnim sudovima u bilo kojoj fazi sudskog postupka, od dana objave, imaju primijeniti na način da se takav propis, zakon ili pojedina odredba ne primjenjuju u redovnosudskim postupcima, odnosno odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ima retroaktivno dejstvo na sudske postupke koji su u toku.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
24. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine.
Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
25. Ustavni sud konstatira da apelantova stečena starosna penzija, čije je pravo na isplatu prestalo kao rezultat osporene odluke, predstavlja njegovu „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, osporena odluka Vrhovnog suda o obustavi isplate penzija predstavlja miješanje u apelantovu imovinu (op. cit., presuda Lakičević, tačka 59, i Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1191/08 od 25. marta 2011. godine, tač. 24. i 25. s daljim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).
26. Dalje se mora odgovoriti na pitanja zakonitosti miješanja, postojanja općeg/javnog interesa za miješanje i proporcionalnosti između tog interesa i apelantovog prava na imovinu.
27. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito, Ustavni sud primjećuje da je nesporno da su u apelantovom slučaju u relevantnom periodu bili ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 116. Zakona o PIO. Međutim, bilo je sporno da li je ta odredba primjenjiva u konkretnom slučaju s obzirom na to da su rješenja o prestanku prava na isplatu penzije apelantu donesena prije objavljivanja Odluke Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 u „Službenim novinama FBiH“. Vrhovni sud je ocijenio da je navedena odredba Zakona o PIO primjenjiva u apelantovom slučaju, zasnivajući svoj zaključak na odredbama čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH i samoj sadržini navedene presude Ustavnog suda FBiH, prema kojima ta presuda proizvodi pravno dejstvo tek od dana objavljivanja u „Službenim novinama FBIH“. Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbi Zakona o postupku pred Ustavnim sudom FBiH na koje se pozvao Vrhovni sud, a koje su jasne, precizne i javno objavljene, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito.
28. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud svoju odluku, u suštini, opravdao dosljednim provođenjem zakonskih odredbi u vezi sa spornim pitanjem i zaštitom načela pravne sigurnosti. Stoga će u ovoj odluci Ustavni sud prihvatiti da miješanje slijedi legitimni cilj u javnom interesu.
29. Međutim, ključno pitanje u ovom predmetu je da li je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno utvrđenom općem/javnom interesu, odnosno da li se osporenom odlukom uspostavlja pravična ravnoteža između apelantovog prava i općeg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, napominje da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 utvrđeno da član
116. Zakona o PIO nije u saglasnosti s Ustavom FBiH upravo zato što se tim članom neproporcionalno i neopravdano, bez zasnovanosti u eventualnom opravdanom javnom interesu, zakonodavac umiješao, odnosno ograničio neometano uživanje prava na stečenu imovinu (penziju). Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ocijenio da ta presuda nema vremensko važenje u konkretnom predmetu.
30. Naime, Ustavni sud zapaža da je Ustavni sud FBiH, nakon donošenja osporene odluke Vrhovnog suda, kasnije donio Presudu U-20/22 od 27. juna 2022. godine (vidi tačku 20. ove odluke), kojom je odgovorio na ustavno pitanje koje mu je postavio Vrhovni sud – primjena i djelovanje odluka Ustavnog suda FBiH u sudskim postupcima koji su u toku. Dovodeći sadržaj te presude u vezu s činjenicama ovog predmeta, proizlazi da bi, prema stavu Ustavnog suda FBiH, Presuda Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 bila primjenjiva u apelantovom slučaju s obzirom na to da je objavljena u „Službenim novinama FBiH“ od 11. decembra 2019. godine, dakle u toku trajanja konkretnog upravnog spora.
31. Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud u momentu donošenja osporene odluke od 1. oktobra 2020. godine nije mogao znati za stav Ustavnog suda FBiH o djelovanju odluka Ustavnog suda FBiH zato što je Presuda broj U-20/22 donesena i objavljena nakon osporene odluke. Međutim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud svakako morao uzeti u obzir činjenicu da je Presudom Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 utvrđeno da član 116. Zakona o PIO krši pravo na imovinu kategorije lica u koju spada i apelant, što nije učinio. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz odredbi čl. II/2. i II/6. Ustava Bosne i Hercegovine proizlazi ovlaštenje organa javne vlasti u Bosni i Hercegovini da, u okviru svoje nadležnosti, direktno primjenjuju standarde osnovnih ljudskih prava i sloboda iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, koji imaju supremaciju u odnosu na zakone.
32. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je primjena odredbe 116. Zakona o PIO u konkretnom slučaju rezultirala potpunim prestankom apelantovog prava na isplatu starosne penzije za period od dana stupanja na snagu Zakona o PIO 1. marta 2018. godine do dana objavljivanja Presude Ustavnog suda FBiH broj U-36/18 (10. decembar 2019. godine). Također, Ustavni sud zapaža da je posljedica primjene navedene zakonske odredbe bila i ta da je Služba, u postupku izvršenja osporene presude Vrhovnog suda, obavezala apelanta da vrati iznos penzije od 9.780,97 KM koji mu je za navedeni period već isplaćen po presudi Kantonalnog suda. Iz činjenica predmeta proizlazi da ovaj ukupan iznos apelant isplaćuje obročno, tj. obustavom 1/3 apelantove mjesečne penzije, koja iznosi 478,91 KM. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je apelant kao pojedinac primoran da trpi pretjeran i neproporcionalan teret primjene odredbe člana 116. Zakona o PIO, za koju je naknadno utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom FBiH, a koji se ne može opravdati ni širokim prostorom za procjenu koji država uživa u oblasti socijalnog zakonodavstva, niti javnim interesom zaštite načela pravne sigurnosti u čiju svrhu je osporena odluka i donesena. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da bi situacija mogla biti i drugačija da je apelant obavezan da pretrpi razumno i razmjerno smanjenje penzije, a ne potpunu obustavu prava, ili da je postojao prelazni period u kojem bi se prilagodio promjenama pravne regulative (op. cit., presuda Lakičević i dr., tačka 71), što se nije desilo.
33. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom u konkretnom slučaju na apelanta stavljen pretjeran teret da snosi posljedice primjene zakona za koji je utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom FBiH jer krši prava na imovinu kategorije osiguranika u koju spada i apelant. Time je narušeno načelo proporcionalnosti na apelantovu štetu, što je za posljedicu imalo povredu njegovog prava na imovinu.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da je osporenom presudom na apelanta stavljen pretjeran teret da snosi posljedice primjene zakona za koji je utvrđeno da nije u saglasnosti s Ustavom FBiH.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić