Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3771/22 (M. K.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • In dubio pro reo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3771/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3771/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Mirza Kečo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirza Kečo protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 051250 22 Kž 2 od 30. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirza Kečo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Ilidže, podnio je 5. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 K 051250 22 Kž 2 od 30. juna 2022. godine. Uvodne napomene

2. Presudom Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 24. novembra 2020. godine apelant je, uz primjenu člana 299. tačka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine oslobođen od optužbe da je, u vrijeme i na način opisan u izreci presude, počinio kazneno djelo krađe iz člana 286. stav 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH).

3. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) od 25. marta 2021. godine žalba kantonalnog tužitelja je uvažena, te je prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovni postupak. Relevantne odluke

4. Presudom Općinskog suda od 16. septembra 2021. godine apelant je oglašen krivim da je počinio kazneno djelo krađa iz člana 286. stav 2. KZ FBiH te je osuđen na novčanu kaznu u iznosu navedenom u izreci. U obrazloženju odluke, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku preuzeo dokaze iz prethodnog postupka te je, između ostalog, pročitan iskaz svjedoka i zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je apelant 29. jula 2019. godine, na parkingu benziske pumpe, iz vozila oštećenog „Sarajevo putevi“ d.d. Sarajevo oduzeo i prisvojio 35 litara nafte, tako što je iz rezervoara navedenog vozila, koje nije bilo zaključano, izvukao naftu u kanistere i ubacio ih u gepek vlastitog vozila. Također, utvrđeno je da su ga prilikom toga primijetili radnici oštećenog i o tome obavijestili policijsku stanicu, pa su nadležni službenici od njega oduzeli ukradenu naftu i vratili je oštećenom.

5. Osporenom presudom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantovog branioca i potvrđena je prvostepena presuda.

6. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te je, između ostalog, naveo da se žalba apelantovog branioca temelji na činjenici da je sporno odakle potiče nafta koja je oduzeta od apelanta, kao i da je apelant kriv samo zato što se „našao tu u blizini“. U pogledu tih navoda, Kantonalni sud je naveo da su oni neutemeljeni, imajući u vidu da je apelant bio u blizini radnih mašina i u posjedu nafte koju je stavljao u gepek. Za takvu radnju, kako je navedeno, apelant nije imao nikakvo objašnjenje, niti račun o kupovini nafte.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i u postupku pred redovnim sudovima, odnosno osporava način na koji su redovni sudovi cijenili izvedene dokaze, te smatra da je u konkretnom slučaju trebao biti primijenjen princip in dubio pro reo. U vezi s tim apelant ističe da ne postoji “nijedan dokaz iz kojeg bi se moglo zaključiti da je počinio krivično djelo“. Konačno, apelant navodi da je iz gepeka njegovog vozila oduzeto 35 litara nafte koja se nalazila u dva kanistara, ali da tužilaštvo niti jednim dokazom nije utvrdilo odakle potiče ta nafta.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, te da je naročito obrazložio da je apelant u inkriminirano vrijeme bio u neposrednoj blizini vozila oštećenog kao i da je u gepek vlastitog vozila stavljao dva kanistera nafte, a za koju radnju apelant nije dao obrazloženje. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, koje ponavlja i u apelaciji, dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, što također ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima svojih odluka, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Konačno, u pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo, Ustavni sud podsjeća da će, shodno navedenom principu, sud donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. Međutim, u konkretnom slučaju redovni sudovi su, kako je navedeno, na osnovu ocjene izvedenih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta apelantovoj tvrdnji o kršenju principa in dubio pro reo. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3771/22 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio