Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1025/21 (N. S.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1025/21

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1025/21, rješavajući apelaciju Nebojše Stojića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nebojše Stojića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 P 065874 20 Gž 2 od 14. decembra 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nebojša Stojić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 065874 20 Gž 2 od 14. decembra 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i V. M. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. i 13. septembra 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 16. i 29. septembra 2022. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 5. decembra 2022. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant je 12. decembra 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je 21. jula 2017. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tužene radi naknade štete u iznosu od 5.001,00 KM. Osnovni sud je donio presudu od 22. oktobra 2018. godine, ali je rješenjem Okružnog suda od 12. novembra 2019. godine apelantova žalba uvažena, prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

7. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 72 0 P 065874 P 2 od 13. maja 2020. godine kojom je tužena obavezana da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti isplati iznos od 2.000,00 KM i nadoknadi mu troškove postupka u iznosu od 1.664,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. U preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je apelant tužbu zasnovao na tvrdnji da je tužena iznijela neistine o njemu tako što ga je u kancelariji u kojoj rade optužila da je iz njene torbice ukrao zlato i novac. Osnovni sud je dalje naveo da iz izvedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je tužena iznijela neistinit sadržaj i na taj način apelantu povrijedila ugled i čast. Zatim je navedeno da je vještak medicinske struke zaključio da apelant nema simptome poremećaja psihičke ravnoteže, ali pri podsjećanju na konkretni događaj „ima negativnih emocija koje spadaju u duševne bolove lakšeg intenziteta“. Ti duševni bolovi su se, kako je dalje navedeno, manifestovali u vidu uznemirenosti, nelagode i zabrinutosti. Dalje je ukazano da su se neistiniti navodi proširili u preduzeću u kojem su apelant i tužena zaposleni, te u okruženju u kojem žive, što je uticalo na apelantov život, odnose unutar porodice i u radnoj sredini. S obzirom na vrijednost povrijeđenog dobra, načina na koji je povreda učinjena, te intenzitet i trajanje duševnih bolova, Osnovni sud je uzeo u obzir odredbe čl. 154, 155 i 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa je odlučio da je iznos od 2.000,00 KM pravična novčana naknada i da predstavlja adekvatnu satisfakciju.

8. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 065874 20 Gž 2 od 14. decembra 2020. godine žalba tužene djelimično je uvažena, prvostepena presuda u usvajajućem dijelu odluke o glavnoj stvari preinačena tako što je tužena obavezana da apelantu isplati iznos od 1.000,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena. Presuda je preinačena i u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je tužena obavezana da apelantu na ime troškova isplati iznos od 885,00 KM. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari i troškovima postupka potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio da je tužena povrijedila apelantu ugled i čast. Zatim je naveo sadržaj odredbi člana 200 stav 2 ZOO-a, te ukazao da za primjenu konkretne odredbe i pravilno odmjeravanje naknade za duševne bolove nije neophodno kao dokaz izvesti vještačenje vještaka medicinske struke. Naime, Okružni sud je ukazao da prilikom dosuđenja naknade štete nije potrebno utvrđivati intenzitet i dužinu pretrpljenog duševnog bola, već koliko ti navodi, prema shvatanju sredine u kojoj živi i opšteusvojenim društvenim normama, mogu škoditi ugledu i časti lica. Okružni sud je ukazao da je apelant porodičan, obrazovan čovjek i da živi u maloj sredini. Pri tome je ukazano da je tužena neistinit sadržaj iznosila u preduzeću u kojem su zaposleni. Okružni sud je stoga cijenio da iznos od 1.000,00 KM predstavlja pravičnu satisfakciju za konkretni vid štete. Osim toga, Okružni sud je naveo da je, u skladu sa članom 397 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), preinačio i odluku o troškovima postupka. Naime, kako je naveo Okružni sud, u skladu sa članom 386 stav 2 ZPP-a, apelantu pripada pravo na naknadu troškova srazmjerno uspjehu u parnici koji iznosi 20%.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i povredu prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje. Naime, apelant smatra da je pogrešno odlučeno o visini naknade nematerijalne štete. Dalje navodi da se duševna bol morala cijeniti s aspekta njegovog obrazovanja i perspektive u preduzeću, ugrožavanja pozicije i onemogućavanja napredovanja, te činjenice da se neistina proširila u školi koju pohađa njegova kćerka i na radnom mjestu njegove supruge. Smatra da je težina duševne boli dokazana u jačem intenzitetu nego što sud priznaje sprovedenim vještačenjem, kojim je potvrđeno da je duševna bol prisutna i nekoliko godina nakon događaja, a sudovi taj dokaz ne pominju. Apelant navodi da su redovni sudovi, u odsustvu objektivne ocjene dokaza, obezvrijedili institut pravične naknade i suprotno sudskoj praksi dosudili mu neopravdano mali novčani iznos. Apelant je uz apelaciju dostavio Presudu Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 022066 17 Gž od 14. septembra 2017. godine, te podnesak u kojem su navedeni dijelovi drugih presuda redovnih sudova. Osim toga, apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u dugotrajnosti vođenja parničnog postupka, što nije spojivo sa zahtjevom sadržanim u članu 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga predlaže da se utvrdi povreda prava na suđenje u razumnom roku i da mu se dosudi pravična novčana naknada. Osim toga, apelant smatra da su pogrešnom primjenom člana 198 ZOO-a i člana 386 stav 2 ZPP-a sudovi „učinili presedan u sudskoj praksi“ u odnosu na troškove postupka.

b) Odgovori na apelaciju

10. Okružni sud navodi da mu je 20. avgusta 2020. godine spis dostavljen na postupanje po žalbama parničnih stranaka. Okružni sud je takođe ukazao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

11. Osnovni sud navodi hronologiju postupka, te ističe da nije učinjena povreda prava na pravično suđenje i raspravu u razumnom roku. Osnovni sud ukazuje da su procesne radnje preduzimane u kontinuitetu i rokovima koji su u skladu s odredbama ZPP-a te da je poštovano pravo stranke na obrazloženu odluku.

12. Apelant je u izjašnjenju naveo da je potrebno „da se apelacija uzme u rad“ jer je od značaja za primjenu prava u pogledu naknade nematerijalne štete za klevetu.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu na srpskom jeziku, ali lektorisan na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:

Šteta

Član 155

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Novčana naknada

Član 200 (1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

14. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka

USRS)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 386. stav 2.

Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelant smatra da mu je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

18. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporenu odluku

19. Ustavni sud zapaža da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u proizvoljnom odlučenju o visini nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

20. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, problematizuje visinu novčanog iznosa koji mu je dosuđen kao naknada za utvrđenu povredu ugleda i časti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude kojom je smanjio naknadu koju je dosudio prvostepeni sud pojasnio šta se uzima u obzir prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete u slučaju povrede ugleda i časti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja konačne odluke proizlazi da je Okružni sud imao u vidu činjenice i okolnosti koje su relevantne za odlučenje i cijenio koliko su izneseni navodi tužene mogli uticati na apelantov ugled i čast. O tome je Okružni sud dao jasne i dovoljne razloge za svoje odlučenje, pri čemu iz obrazloženja drugostepene odluke ne proizlazi da je primjena relevantnih zakonskih odredbi bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je imao u vidu dokumentaciju koju je apelant dostavio (vidi tačku 9 ove odluke), koja se u suštini odnosi na predmete naknade nematerijalne štete zbog klevete. Međutim, to ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom predmetu. Naime, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već zauzeo stav da apelantovo nezadovoljstvo dosuđenim iznosima naknade u takvim slučajevima ne vodi neophodno kršenju prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4782/19 od 9. juna 2021. godine, tačka 42 s daljnjim referencama).

21. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u predmetima u kojima je odlučivao o kršenju čl. 8 i 10 Evropske konvencije utvrdio da „ne postoji ‘lista dokaza’ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio ‘intenzitet i trajanje’ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito neizvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja ‘jačine i trajanja duševnih boli.’“ To znači da je utvrđivanje visine naknade nematerijalne štete u slučaju klevete ili povrede prava na privatnost determinisano konkretnim okolnostima svakog predmeta i da bi suprotno tumačenje dovelo u pitanje slobodu procjene redovnih sudova u primjeni relevantnih odredbi ZOO-a (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3853/20 od 20. aprila 2022. godine, tač. 46 i 47).

22. U odnosu na apelantov navod o proizvoljnoj primjeni prava u odnosu na troškove postupka i u vezi s tim apelantovo pozivanje na član 198 ZOO-a i član 386 stav 2 ZPP-a, što smatra „presedanom redovnih sudova“, Ustavni sud zapaža da apelant taj navod nije posebno obrazlagao, osim što je ponovo istakao nezadovoljstvo visinom dosuđene naknade. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 198 ZOO-a regulisana naknada materijalne štete u slučaju povrede časti i širenja neistinitih navoda. S obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, te da odluke redovnih sudova nisu zasnovane na toj zakonskoj odredbi, Ustavni sud smatra da taj apelantov navod nije osnovan. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se Okružni sud odlučujući o troškovima postupka pozvao na odredbe člana 386 stav 2 ZPP-a i detaljno naveo u čemu se oni sastoje, a Ustavni sud dato obrazloženje ne smatra proizvoljnim.

23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom postupku nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku Ustavni sud će posebno ispitati.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

24. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanta i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelanta bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

25. Ustavni sud zapaža da je relevantan period od 21. jula 2017. godine kada je apelant podnio tužbu pa do donošenja presude Okružnog suda 14. decembra 2020. godine, dakle period od tri godine i pet mjeseci. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se ne radi o predmetu koji je po zakonu hitne prirode, niti se u konkretnom slučaju radilo o složenim činjeničnim ili pravnim pitanjima. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u relevantnom periodu donijeli dvije procesne i dvije meritorne odluke i da su postupali relativno brzo, naročito imajući u vidu da je prvostepena presuda jednom ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu činjenicu da je postupak pravosnažno okončan u periodu nešto dužem od tri godine, Ustavni sud ne može zaključiti da je dužina trajanja konkretnog postupka prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

26. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VII.Zaključak

27. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Okružni sud u osporenoj odluci dao dovoljne i relevantne razloge u pogledu primjene prava i visine dosuđene naknade, a apelant ni na koji način nije doveo u pitanje ukupnu pravičnost sprovedenog parničnog postupka. Takođe, ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku jer je parnični postupak trajao tri godine i pet mjeseci, u okviru kojeg perioda su redovni sudovi donijeli četiri odluke (dvije procesne i dvije meritorne), što se ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.

28. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1025/21 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio