Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-878/21 (Grad Tuzla)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vanparnični postupak
  • Troškovi postupka
  • Pristup sudu
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-878/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-878/21, rješavajući apelacije Grada Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka

b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sutkinja

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Grada Tuzla podnesene protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu br. 89 0 V 060792 20 Gž 7 od 23. decembra 2020. godine, 89 0 V 063655 21 Gž 6 od 20. januara 2021. godine, 89 0 V 062036 21 Gž 8 od 20. januara 2021. godine, 89 0 V 068103 21 Gž 3 od 15. marta 2021. godine, 89 0 V 060720 21 Gž 10 od 25. marta 2021. godine, 89 0 V 060616 21 Gž 9 od 19. aprila 2021. godine, 89 0 V 060720 21 Gž 11 od 16. aprila 2021. godine, 89 0 V 060616 21 Gž 10 od 23. juna 2021. godine i 89 0 V 060893 21 Gž 7 od 23. juna 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

AP-878/21

1. Grad Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 16. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 V 060792 20 Gž 7 od 23. decembra 2020. godine i Rješenja Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 V 060792 20 V 5 od 28. septembra 2020. godine.

AP-1040/21

2. Apelant je 29. marta 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 89 0 V 063655 21 Gž 6 od 20. januara 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 89 0 V 063655 20 V 4 od 29. septembra 2020. godine.

AP-1041/21

3. Apelant je 29. marta 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 89 0 V 062036 21 Gž 8 od 20. januara 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 89 0 V 062036 20 V 5 od 10. decembra 2020. godine.

AP-1712/21

4. Apelant je 17. maja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 89 0 V 068103 21 Gž 3 od 15. marta 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 89 0 V 068103 20 V 2 od 3. februara 2021. godine.

AP-1802/21

5. Apelant je 24. maja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 89 0 V 060720 21 Gž 10 od 25. marta 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 89 0 V 060720 21 V 6 od 9. februara 2021. godine.

AP-2244/21

6. Apelant je 24. juna 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 89 0 V 060616 21 Gž 9 od 19. aprila 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 89 0 V 060616 20 V 5 od 12. februara 2021. godine.

AP-2424/21

7. Apelant je 6. jula 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 89 0 V 060720 21 Gž 11 od 16. aprila 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 89 0 V 060720 21 V 6 od 4. marta 2021. godine.

AP-2792/21

8. Apelant je 4. augusta 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 89 0 V 060616 21 Gž 10 od 23. juna 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 89 0 V 060616 21 V 6 od 17. maja 2021. godine.

AP-3181/21

9. Apelant je 6. septembra 2021. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda broj 89 0 V 060893 21 Gž 7 od 23. juna 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 89 0 V 060893 21 V 6 od 9. aprila 2021. godine.

10. U svim navedenim apelacijama apelanta zastupa Gradsko pravobranilaštvo Tuzla.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

11. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji navedene predmete u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-878/21.

12. U pojedinim predmetima, na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, u periodu od 27. juna do 7. decembra 2022. godine zatraženo je od Okružnog i Osnovnog suda te od JZU Zavod za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu: Zavod) da dostave odgovore na apelaciju.

13. Pozvani su u periodu od 4. jula do 19. decembra 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju.

14. S obzirom na to da se konkretnim apelacijama pokreće isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u smislu člana 23. stav (6) Pravila Ustavnog suda, odlučio da ne dostavlja sve apelacije radi davanja odgovora, već je uzeo u obzir ranije dostavljene odgovore.

15. Ustavni sud je u periodu od 28. jula 2022. do 6. februara 2023. godine dostavljene odgovore na apelaciju dostavio apelantu, koji se u ostavljenom roku nije o njima izjasnio.

III.Činjenično stanje

16. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

17. Na osnovu rješênja Općinskog suda u Tuzli, donesenih u periodu od 22. marta 2017. do 10. septembra 2019. godine, osobe P. T., S. B., S. M., E. K., A. S., E. H. i R. R. (u daljnjem tekstu: zadržane osobe) primljene su u Zavod bez njihove saglasnosti. Za pojedine zadržane osobe iz apelacionih spisa proizlazi da su prisilno zadržane u Zavodu radi izvršenja mjere privremenog prisilnog smještaja u trajanju od šest mjeseci jer su u neuračunljivom stanju izvršile određena krivična djela (u apelacionim spisima nisu dostupni podaci za sve zadržane osobe). Nadalje, u periodu od 25. aprila 2018. do 20. marta 2020. godine pred Osnovnim sudom je pokrenut postupak prisilne hospitalizacije zadržanih osoba u Zavodu. Nakon provedenih postupaka na osnovu čl. 44, 51, 52, 53. i

57. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP), Osnovni sud je donio osporena rješenja kojim je, primjenom odredbe člana 59. ZVP-a, obavezao apelanta da izmiri troškove tih postupaka (u iznosima preciziranim u izrekama osporenih rješenja) zato što zadržane osobe imaju prijavljena prebivališta na apelantovom području. Osnovni sud je obrazložio da se dosuđeni troškovi odnose na troškove vještačenja i troškove punomoćnika prisilno zadržanih osoba.

18. Osporenim rješenjima Okružnog suda odbijene su apelantove žalbe i potvrđena prvostepena rješênja. Okružni sud je u obrazloženjima odbio apelantove navode kojim je isticao da bi on troškove trebao snositi samo u situaciji da je postupak zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi pokrenula JU Centar za socijalni rad. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da su neosnovani apelantovi navodi da troškovi vanparničnih postupaka trebaju ići na teret krivičnih postupaka iz kojih su proistekli. Također je navedeno da su zadržane osobe primljene u Zavod na osnovu rješenja Općinskog suda u Tuzli, te da je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, na osnovu obavještenja Zavoda, shodno odredbama čl. 30, 31, 32, 33. i 35. Zakona o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima koji je tada bio na snazi. Okružni sud je također ukazao da je prvostepeni sud zadržanim osobama postavio punomoćnike iz reda advokata radi zaštite njihovih prava i interesa, te obavezao apelanta da podmiri troškove vanparničnog postupka. Okružni sud se u vezi s tim pozvao i na odredbu člana 59. ZVP-a, prema kojoj troškove postupka zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi snosi jedinica lokalne samouprave na čijem području zadržana osoba ima posljednje prebivalište.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Apelant smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo zato što se, prema njegovom mišljenju, odredba člana 59. ZVP-a ne može primijeniti u konkretnim slučajevima. Apelant je istakao da su osporeni vanparnični postupci ustvari ishod krivičnih postupaka, te da su nižestepeni sudovi „nepravilno inicirali vanparnične postupke“ u ovoj pravnoj stvari. S obzirom na to da troškovi vođenja vanparničnog postupka proistječu iz krivičnog postupka, apelant smatra da ti troškovi trebaju padati na teret tog postupka, za čije plaćanje je nadležan drugi nivo vlasti, a ne apelant. Apelant je također istakao da je za plaćanje troškova postupka zadržavanja osoba na psihijatrijskom liječenju nadležan kanton, a ne jedinica lokalne samouprave shodno odredbama člana 3. stav 1, čl. 6. i 8. Sporazuma o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja (u daljnjem tekstu: Sporazum). Također, apelant je istakao da sve navedeno nije bio u mogućnosti istaći u prvostepenim postupcima s obzirom na to da nije bio upoznat „s bilo kojom fazom vanparničnog postupka“. Naime, apelant nije bio uključen u prvostepeni postupak „u bilo kojoj mjeri“, osim kada je u pitanju određivanje obaveze na naknadu troškova vanparničnog postupka. Stoga, apelant smatra da je morao biti stranka u postupku. Apelant je ukazao da, shodno praksi Evropskog suda, jednakost stranaka zahtijeva da svaka strana dobije razumnu priliku iznijeti svoje argumente u predmetu, pod uvjetima koji je ne stavljaju u nepovoljan položaj, odnosno da se postigne pravična ravnoteža između stranaka. Stoga, apelant smatra da ne samo da u konkretnom postupku nije bilo jednakosti između stranaka nego ga je sud propustio i „klasificirati“ kao stranku u postupku.

21. Apelant je istakao da mu je zbog istih razloga povrijeđeno i pravo na imovinu, naročito zato što se ne radi o zadržavanju osobe zbog neuračunljivosti ili nesposobnosti funkcioniranja u društvu, nego se radi o osobama koje su zadržane u Zavodu kao rezultat sankcija izrečenih u krivičnom postupku. Osim toga, apelant smatra da nije mogao biti lišen imovine izricanjem novčane obaveze plaćanja troškova postupka jer nije pravilno primijenjena „norma“ ZVP-a.b)Odgovori na apelacije

22. Okružni sud, Osnovni sud i Zavod su, u suštini, istakli da su konkretne apelacije neosnovane, te da u konkretnim slučajevima nije došlo do povrede prava na koja se apelant pozvao.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. (1)Učesnik u vanparničnom postupku je lice koje je postupak pokrenulo, lice o čijim se pravima ili pravnim interesima odlučuje u postupku, kao i organ koji učestvuje u postupku na osnovu zakonskog ovlaštenja da pokrene postupak, bez obzira da li je postupak pokrenulo ili je kasnije stupilo u postupak. (2)Svojstvo učesnika u postupku, s pravnim djejstvom u određenoj pravnoj stvari, sud može izuzetno priznati i onim oblicima udruživanja koji nemaju svojstvo pravnog lica i za koje nije posebnim propisima određeno da mogu biti učesnici u postupku, ako ispunjavaju uvjete iz Zakona o parničnom postupku i ako se predmet vanparnične stvari na njih neposredno odnosi. (3)Predlagač u smislu ovog zakona je lice, odnosno organ, po čijem prijedlogu je postupak pokrenut, a protivnik predlagača je lice prema kojem se ostvaruje pravo ili pravni interes predlagača.

2. Zadržavanje duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi

Član 44. stav 1. (1)U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Član 55.

Ako zdravstvena ustanova ocijeni da zadržano lice treba ostati na liječenju i po isteku vremena određenog rješenjem suda, dužna je 30 dana prije isteka tog vremena predložiti sudu produženje zadržavanja.

Član 59.

Troškove postupka zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi snosi jedinica lokalne samouprave na čijem području zadržano lice ima posljednje prebivalište, a ako nema prebivalište u Republici Srpskoj ili je ono nepoznato, troškove snosi jedinica lokalne samouprave na čijem području zadržano lice ima boravište.

24. Zakon o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 46/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 22. stav 1.

Lice sa težim mentalnim poremećajima koje zbog svoje mentalne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica i ima apsolutnu potrebu za hospitalizacijom može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanom ovim zakonom.

Član 30. stav 1.

Kada nadležni sud primi obavještenje o prisilnom zadržavanju ili na neki drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijeće rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu opunomoćenika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa mentalnim poremećajima, sud je dužan pribaviti pismeno mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome da li je prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan. Kada odlučuje o prisilnom smještaju djeteta ili maloljetnog lica sud je dužan ovo mišljenje pribaviti od psihijatra specijalizovanog za liječenje djece i maloljetnika, odnosno od psihijatra koji ima duže iskustvo u radu sa djecom.

Psihijatar iz stava 1. ovog člana daje sudu pismeno mišljenje o potrebi prisilnog smještaja nakon što lično obavi pregled lica sa mentalnim poremećajima.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odrediće i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

25. Sporazum o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 105/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. (1) Ovim sporazumom regulišu se uslovi smještaja, liječenja, boravka i čuvanja lica kojima je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja, liječenja od ovisnosti ili druga mjera koja zahtjeva smještaj u specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju. (2) U Specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljem tekstu: Specijalna bolnica) pod jednakim uslovima će se smještati pacijenti iz cijele Bosne i Hercegovine.

Član 3. (1) Smještaj, zadržavanje, boravak, čuvanje, liječenje, vještačenje, nadzor, izvještavanje, kao i druga postupanja koja se odnose na izvršenje mjera sigurnosti, provode se na osnovu mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku od strane Suda Bosne i Hercegovine, sudova Federacije Bosne i Hercegovine, sudova Republike Srpske i sudova Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. (2) Smještaj, zadržavanje, boravak, posjećivanje, čuvanje, liječenje, vještačenje, nadzor, izvještavanje i druga postupanja donesenih od strane organa nadležnog za pitanje socijalnog staranja, mentalnog zdravlja ili zdravstvene zaštite, odnosno od strane drugih nadležnih organa Bosne i Hercegovine, Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, koji se provode na osnovu posebnog zakona ili drugog propisa u drugom postupku ili na osnovu rješenja nadležnog suda u vanparničnom postupku.

Član 6. (1) Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo pravde, Ministarstvo pravde Republike Srpske i Pravosudna komisija Brčko Distrikta obavezuju se da će snositi cjelokupne troškove izvršenja mjera navedenih u čl. 1. do 4. ovog sporazuma izrečenih u krivičnom postupku od strane Suda Bosne i Hercegovine, sudova Federacije Bosne i Hercegovine, sudova Republike Srpske i sudova Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za lica koja se nalaze na izvršenju ovih mjera u Specijalnoj bolnici. (2) Federalno ministarstvo pravde obavezuje se da blagovremeno reguliše pitanje plaćanja troškova sa kantonalnim ministarstvima pravde za izvršenje mjere prisilnog smještaja počinioca krivičnog djela u stanju neuračunljivosti. (3) Do regulisanja pitanja iz prethodnog stava ovog člana u Specijalnu bolnicu neće se upućivati počinioci krivičnih djela u stanju neuračunljivosti.

Član 7. stav 1. (1) Cijena troškova izvršenja mjera iz čl. 1. do 4. ovog sporazuma prema dnevnom boravku po jednoj osobi utvrđuje se u iznosu od 72,00 KM za standardnu njegu, što predstavlja cijenu BEO-dana akutne psihijatrije u skladu sa Cjenovnikom zdravstvenih usluga Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske iz 2008. godine, a koja će važiti do donošenja novog cjenovnika zdravstvenih usluga za 2009. godinu.

VI.Dopustivost i meritum

26. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

27. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije, kao i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Ustavni sud primjećuje da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da mu je u konkretnim postupcima, u suštini, prekršeno pravo na pristup sudu i ravnopravnost stranaka, kao i da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja ustavnih prava, pravo na pravično suđenje osigurava svakoj osobi pravo da se povodom bilo kojeg njenog zahtjeva, koji je povezan s njenim građanskim pravima i obavezama, obrati sudu. Naime, na taj način pravo na pravično suđenje obuhvata i „pravo na sud“, unutar kojeg „pravo pristupa sudu“ konstituira jedan njegov aspekt. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, već i pravo da sud „riješi” spor. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima, ali primijenjena ograničenja ne smiju ograničiti niti smanjiti pristup sudu na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama suština tog prava (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tač. 42. i 43. s referiranjem na drugu relevantnu sudsku praksu).

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelantu, iako nije učestvovao u prvostepenim postupcima, omogućeno da se žalbom obrati drugostepenom sudu i da osporava utvrđenu obavezu da snosi troškove vanparničnih postupaka. Dakle, Ustavni sud smatra da je stepen pristupa koji je apelantu u konkretnom slučaju omogućen kroz žalbu na prvostepeno rješenje dovoljan da bi mu se osiguralo „pravo na sud“ u mjeri u kojoj sama suština tog prava nije narušena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pristup sudu.

33. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode da mu je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka zasniva na tvrdnjama da nije učestvovao u postupcima pred prvostepenim sudom, čime je stavljen u neravnopravan položaj, odnosno da mu u osporenim postupcima nije priznat status stranke. U pogledu tih navoda, Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi odluke Ustavnog suda br. U-35/01 od 10. i 11. maja 2002. godine, tačka 24, i AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da treba imati u vidu da se u konkretnim slučajevima radi o specifičnoj situaciji, odnosno da apelant nije učesnik konkretnih postupaka, tj. predlagač ili protivnik predlagača, shodno odredbama člana 4. ZVP-a. Apelant je „jedinica lokalne samouprave“ iz člana 59. ZVP-a, koja ex lege snosi troškove vanparničnih slučajeva koji su provedeni u konkretnim slučajevima. U takvoj situaciji apelant je u skladu s odredbom člana 59. ZVP-a obavezan da snosi troškove konkretnih postupaka. Osim toga, Ustavni sud ponovo ističe da apelant formalno nije bio stranka u prvostepenom postupku, niti ZVP predviđa učešće jedinice lokalne samouprave u tim postupcima. Ipak, njemu je, kao vrsti „zainteresovane osobe“ koja po zakonu snosi troškove omogućeno da iznese svoje argumente u žalbenom postupku. Takve apelantove navode je Okružni sud ispitao i o svojim zaključcima dao relevantne razloge u obrazloženjima osporenih rješenja. Stoga se ne može zaključiti da je apelantu potpuno onemogućeno da sud ispita njegove navode jer je to učinjeno u žalbenim postupcima. Na osnovu toga, Ustavni sud smatra da apelant u navedenoj specifičnoj situaciji nije stavljen u „neravnopravan“ položaj jer je tek u žalbi iznio svoje argumente. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

34. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

35. U konkretnim slučajevima Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama jasno obrazloženo da su vanparnični postupci pokrenuti po službenoj dužnosti, na osnovu obavještenja Zavoda i shodno relevantnim zakonskim odredbama (vidi tačku 18. ove odluke). Naime, iz tih odredbi proizlazi da će sud, kada primi obavještenje o prisilnom zadržavanju, pokrenuti postupak po službenoj dužnosti, kao i koje su obaveze suda u tom postupku. Također, Ustavni sud zapaža da su osporene odluke donesene, kako je to obrazloženo u osporenim rješenjima, u skladu s relevantnim odredbama ZVP-a (vidi tačku 17. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima o tome da su „vanparnični postupci pogrešno inicirani“, u obrazloženju osporenih odluka dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda. Na taj način je Okružni sud odgovorio na sva pitanja koja su bila ključna za donošenje odluka, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u konkretnim slučajevima nesporno utvrđeno da zadržane osobe imaju prijavljena prebivališta na apelantovom području, pa primjena člana 59. ZVP-a ni na koji način ne ukazuje na proizvoljnost Okružnog suda u odlučivanju. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je za troškove postupka zadržavanja osoba u zdravstvenoj ustanovi nadležan kanton, a ne apelant, shodno odredbama Sporazuma. Naime, apelant je obavezan u skladu s odredbom zakona koji regulira konkretni postupak, kojom je jasno propisano ko snosi troškove postupka zadržavanja osoba na liječenju. S druge strane, Ustavni sud napominje da se Sporazum odnosi na naknadu troškova izvršenja mjera prisilnog smještaja, tj. na troškove koje ima ustanova u koju se smještaju te osobe, a ne na troškove vanparničnog postupka.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

37. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine s obzirom na to da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne, precizne i argumentirane razloge zašto su u konkretnom slučaju obavezali apelanta da snosi troškove vanparničnog postupka u skladu s relevantnom odredbom člana 59. ZVP-a, pri čemu nije prekršeno ni apelantovo pravo na pristup sudu, niti na ravnopravnost u postupku.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-878/21 (Grad Tuzla) | Sudska praksa | Aktio