Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2911/22 (N. G.)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Konkurs
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2911/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2911/22, rješavajući apelacije koje je podnio Nijaz Golub, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Nijaz Golub protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 68 0 Rs 051952 22 Rev od 10. marta 2022. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Nijaz Golub (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Benjamin Arnaut advokat iz Sarajeva, podnio je 22. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 051952 22 Rev od 10. marta 2022. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-
2911/22.
2. Apelant, kojeg zastupa Bojan Peulić advokat iz Banjaluke, podnio je 23. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda od 10. marta 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 051952 19 Rsž od 18. oktobra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Rs 051952 18 Rs od 27. maja 2019. godine. Apelacija je zavedena pod brojem AP-3686/22.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na odluke donesene u istom postupku, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-
2911/22.
4. Presudom Općinskog suda od 27. maja 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda od 18. oktobra 2021. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se poništi kao nezakonito rješenje Odbora državne uprave za žalbu od 16. novembra 2018. godine i obavijest Agencije za državnu službu F BiH od 23. marta 2018. godine. Odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena Općina Livno da ga postavi na radno mjesto državnog službenika u stručnoj službi Općinskog vijeća Livno, sekretar, u skladu sa konkursom od 26. jula 2016. godine, te da se obaveže tužena da mu na ime razlike plate isplati novčani iznos naveden u izreci presude.
5. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je, nakon što je po javnom konkursu za imenovanje sekretara Općinskog vijeća Livno proveden postupak ocjenjivanja kandidata, nadležna agencija za državnu službu dala pozitivno mišljenje za imenovanje apelanta za sekretara Općinskog vijeća Livno. Također, utvrđeno je da je Općinsko vijeće Livno razmatralo prijedlog donošenja rješenja o imenovanju apelanta na navedeno radno mjesto, pri čemu taj prijedlog nije dobio potrebnu većinu od 16 glasova „za“. Konačno, utvrđeno je da je konkursna procedura okončana bez imenovanja, o čemu je apelant obaviješten aktom od 23. marta 2018. godine koji je potvrđen rješenjem od 16. novembra 2018. godine. Dalje je Kantonalni sud naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je postupak izbora i imenovanja po spornom konkursu proveden u skladu sa odredbama relevantnih propisa.
6. Također, Kantonalni sud je istakao da je ovlašten samo da utvrdi da li je konkursna procedura bila zakonita, a da na odluku vijećnika kako će glasati ne može uticati. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da Općinsko vijeće Livno nije ovlašteno da imenuje svog sekretara, s obzirom na to da je riječ o sekretaru s posebnim zadatkom i državnom službeniku sa posebnim ovlastima. Naime, odredbama člana 24. st. (2) i (4) Zakona o državnim službenicima i namještenicima u tijelima državne službe Kantona 10 je, između ostalog, propisano da sekretara s posebnim zadatkom imenuje tijelo zakonodavne vlasti, kao i da se za imenovanje i postavljanje na radno mjesto provodi javni konkurs u skladu sa tim zakonom. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud propustio odlučiti da postavljeni tužbeni zahtjev koji se odnosi na poništenje navedene obavijesti i rješenja apelant nije mogao postaviti u odnosu na tuženu, zbog nedostatka pasivne legitimacije. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je, s obzirom na navedeno, neosnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na obavezu tužene da apelanta postavi na radno mjesto sekretara Općinskog vijeća, odnosno da mu isplati razliku plate.
7. Presudom Vrhovnog suda od 10. marta 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu pravilno izveli zaključak o njegovoj neosnovanosti, pri čemu su za svoju odluku dali jasne i potpune razloge koje prihvata i taj sud. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da se u pogledu apelantovih tvrdnji da je diskriminisan nisu ostvarile materijalno-pravne pretpostavke za pružanje sudske zaštite. Naime, apelant nije, shodno odredbama Zakona o diskriminaciji, dokazao da postoje određene činjenice na kojima se može zasnovati presumpcija o postojanju direktne ili indirektne diskriminacije.
8. U navedenim apelacijama apelant se pozvao na povredu prava pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe „da mu je pogrešnom primjenom relevantnih propisa uskraćeno imenovanje jer je nakon provedene konkursne procedure njega trebao imenovati rukovoditelj, tj. predsjednik vijeća, a ne općinsko vijeće glasanjem“. Osim toga, apelant se u apelaciji AP-3686/22 pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama koje je iznio u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog i drugostepenog postupka, koje je razmotrio i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o reviziji, te da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na kršenje zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi, Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman