Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2215/21 (B. B.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2215/21
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2215/21, rješavajući apelaciju Borisa Bošnjaka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Borisa Bošnjaka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 019908 20 Krž 5 od 19. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Boris Bošnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović, advokati iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 019908 20 Krž 5 od 19. februara 2021. godine i S1 1 K 019908 16 Kri od 30. septembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovore, koji su 22. novembra 2022. godine poslati apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant se nije izjasnio.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Sud BiH je Presudom broj S1 1 K 019908 16 Kri od 30. septembra 2020. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) proglasio apelanta krivim da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), u vezi sa članom 22 istog zakona. Apelant je osuđen jer je kao pripadnik Vojske Republike Srpske, obavljajući de facto dužnost komandira straže u zatočeničkom logoru u kasarni bivše Jugoslovenske narodne armije u Bileći, sam ili zajedno s drugim imenovanim i neimenovanim licima, nečovječno postupao prema zatočenim licima, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava. Apelant je za radnje opisane u tač. 1–24 izreke presude, izuzev tač. 13, 16 i 22, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od deset godina.
5. Sud BiH je utvrdio pravnu kvalifikaciju djela kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a ne zločin protiv čovječnosti, kako je optužnicom bilo precizirano. S obzirom na to da se djelo desilo početkom maja 1992. godine, primijenjen je KZSFRJ. Sud je razmotrio zakonska obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i utvrdio da su u apelantovim radnjama ostvareni svi elementi tog krivičnog djela. Apelantu je na teret bilo stavljeno da je navedeno krivično djelo počinio kao direktni izvršilac i saizvršilac u vrijeme oružanog sukoba u BiH između JNA, kasnije Vojske Republike Srpske, s jedne, i Hrvatskog vijeća odbrane i Teritorijalne odbrane, kasnije Armije BiH, s druge strane. Sud je zaključio da je apelant radnjama za koje je proglašen krivim povrijedio osnovne garancije civilima kao zaštićenoj kategoriji prema Ženevskoj konvenciji o zaštiti civilnih lica. Sud je utvrdio da je u okviru kasarne u Bileći formiran vojni zatvor, koji je kasnije pretvoren u zatočenički logor, kroz koji je prošao ogroman broj ljudi, najviše civila. Sud je ukazao na uslove boravka u logoru, o čemu su svjedočila lica koja su tamo bila zatvorena, sami oštećeni. Na osnovu iskaza svjedoka, Sud BiH je utvrdio da je apelant fizički i psihički zlostavljao i na drugi način nečovječno postupao prema zatočenicima u namjeri da im nanese velike patnje i ozbiljne fizičke i psihičke povrede, te da je svojim postupcima stvarao i održavao nehumanim uslove boravka u logoru. Svjedoci su detaljno opisali načine na koje su bili zlostavljani, da nije ukazivana ljekarska pomoć onima kojima je trebala, kao i da su uslovi „bili užasni“ kada je u smjeni bio apelant, koji je posebno okrutno postupao, što su detaljno opisivali. Sud BiH je apelantove radnje okvalifikovao kao nečovječno postupanje iz stava 1 člana 142 KZSFRJ. U vezi s tim je naveo da je apelant nad civilima imao dominirajući položaj i moć, dok su žrtve bile u stanju beznađa i stalnom strahu za sopstveni život. Apelant je znao da će svojim postupcima oštećenim nanijeti velike duševne i tjelesne patnje, strah, ali je te radnje htio i izvršio. Nadalje, Sud BiH je obrazložio da je do zaključka o apelantovoj krivici došao analizom svih provedenih dokaza. Pri tome, kako je Sud BiH utvrdio, apelanta su nesporno identifikovali svjedoci za preduzimanje svih radnji za koje je osuđen, naglašavajući da se apelant izdvajao po korišćenju električne palice. Apelant je, kako je sud zaključio, svojim radnjama „u najmanju ruku“ doprinosio održavanju uslova terora, te lišavanju bilo kakvog oblika humanosti uslova u kojima su civili boravili duži period, oko tri mjeseca. Sud BiH je utvrdio da takva postupanja u pogledu posljedica na fizički ili psihički integritet oštećenih nesporno dosežu potrebni nivo nečovječnog postupanja.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Sud BiH je donio Presudu broj S1 1 K 019908 20 Krž 5 od 19. februara 2021. godine kojom je preinačio presudu u dijelu odluke o kazni. Apelant je osuđen na osam godina zatvora, a u ostalom dijelu presuda je ostala neizmijenjena. Sud BiH je ispitao žalbene navode odbrane, koja je, između ostalog, za tačke presude (osim za tač. 1–3, 5, 13 i 16) dovodila u pitanje zaključak suda da se radi o inkriminisanim radnjama koje su za posljedicu imale duševne i fizičke patnje. Ti prigovori su zasnivani na činjenici da medicinska dokumentacija nije uložena u spis ili da je drukčija od utvrđenog činjeničnog stanja. Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud iz objektivno i nesumnjivo utvrđenih radnji navedenih u izreci presude pravilno izveo zaključak o posljedicama. Opisane radnje, koje je apelant preduzeo impliciraju i posljedice koje su navedene. Povrede koje su utvrđene kod oštećenih ne umanjuje činjenica da u pojedinim tačkama presude ne postoji medicinska dokumentacija ili da nije sprovedeno vještačenje o stepenu povreda. Prema zaključku Suda BiH, nepostojanje medicinske dokumentacije ili postojanje medicinske dokumentacije kojom je odbrana htjela osporiti utvrđeno činjenično stanje ne umanjuje navode oštećenih svjedoka o pretrpljenim posljedicama, niti dovodi u pitanje njihove iskaze koje je sud prihvatio kao vjerodostojne u odnosu na nastale posljedice. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao na član 15 Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP) koji propisuje princip slobodne ocjene dokaza. Taj princip, kako je sud naveo, predstavlja manifestaciju principa da se dokazi cijene, a ne broje. Taj princip, kako je naveo Sud BiH, naglašava razmatranje vrijednosti, težine i kvaliteta dokaza, a ne njihovog kvantiteta, višestrukosti ili prirode. Sud ima pravo da se prilikom utvrđivanja postojanja ili nepostojanja činjenica u potpunosti i cijelosti oslanja na dokaze u obliku iskaza svjedoka. Shodno tome, nepostojanje materijalnih dokaza, medicinske dokumentacije ili vještačenja o posljedicama fizičkog maltretiranja oštećenog ne umanjuje snagu drugih dokaza koji upućuju na apelanta kao počinioca krivičnog djela za koje je osuđen.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
7. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ukazuje na arbitrarnu primjenu odredbi ZKP-a, člana 281 ZKP-a. Apelant tvrdi da sud nije izveo dokaze za zaključak da su njegove inkriminisane radnje imale za posljedicu fizičke i duševne patnje. Nije postojala medicinska dokumentacija, ili je postojala, ali je bila suprotna utvrđenom činjeničnom stanju, ili svjedoci nisu bili pitani o tim okolnostima. Suštinski, apelant ukazuje da je iz presude nejasno kako je sud došao do zaključka da su oštećeni trpjeli veliki strah i psihičke i fizičke bolove jer u odnosu na tu činjenicu nisu izvođeni dokazi. Prilikom odlučivanja o žalbi, Sud BiH se nije izjasnio na te navode, a odbrana je taj propust kategorisala kao bitnu povredu odredbi krivičnog postupka jer je sud pogrešno primijenio odredbu člana 281 ZKP-a. Donošenje odluke o bitnom elementu krivičnog djela, kao što je posljedica, moguće je samo na osnovu izvedenih dokaza. Stoga apelant osporava zaključke drugostepenog suda u tom dijelu. Apelant ukazuje da se nije žalio na kvalitet ili kvantitet dokaza, nego je problematizovao da dokazi uopšte nisu izvedeni na okolnost postojanja posljedice, odnosno psihičkog i fizičkog bola kod oštećenih.
b) Odgovori na apelaciju
8. Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prava koje apelant navodi. Takođe je navedeno da drugostepena presuda predstavlja odluku koja je donesena u žalbenom postupku, a kada je u pitanju njeno obrazloženje dovoljno je da se u njoj upućuje, odnosno da ona sadrži slaganje s ocjenama nižestepenog suda. U konkretnom predmetu se išlo šire od navedenog stava, tako da je u presudi dat detaljan pregled razloga koji su imali odlučujući značaj prilikom donošenja odluke. U presudi je dato obrazloženje o radnji izvršenja i proizašloj posljedici.
9. Tužilaštvo navodi da je apelacija neosnovana. Ukazuje na svjedočenje svjedoka koji su svi svjedočili o svom psihičkom odnosu i posljedicama preživljavanja apelantovih radnji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
10. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 142. stav (1)
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
11. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21 – odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo Suda, Tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost i meritum
12. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
14. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
15. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
16. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje o arbitrarnoj primjeni prava jer je sud prekršio odredbu prema kojoj je njegova obaveza da zaključke bazira samo na dokazima koji su izvedeni na glavnoj raspravi. Ustavni sud zapaža da se navodi o povredi prava suštinski odnose na način kako je sud primijenio materijalno pravo, odnosno došao do zaključka da je apelant kriv za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. To zbog razloga što apelant ukazuje da jedan element krivičnog djela nije dokazan. Apelant se žali i na utvrđeno činjenično stanje jer navodi da je sud utvrdio strah i jaku psihičku i fizičku bol kod svjedoka, a da na te okolnosti nije proveo dokaze ili je nezadovoljan načinom ocjene dokaza.
17. U vezi s apelacionim navodima kojima se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i proizvoljnu ocjenu dokaza Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, u članu 6 Evropske konvencije nisu utvrđena nikakva pravila o prihvatljivosti dokaza ili načinu na koji bi se oni trebali ocjenjivati, nego je to zadatak redovnih sudova. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) procjenjuje samo to da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su prikupljeni dokazi, bio pravičan te da li je uključio ispitivanje njihove navodne „nezakonitosti“ (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Letonije, presuda od 28. maja 2013. godine, predstavka broj 45476/04, tačka 110).
18. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
19. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od redovnih sudova mogli smatrati proizvoljnim na način da su uticali na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterisati kao nesporna greška (manifest error), odnosno „takva greška koju nijedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti“ (vidi Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine (br. 2) [VV], presuda od 5. februara 2015. godine, predstavka broj 22251/08, stav 62 s daljnjim referencama). Takvu praksu slijedi dosljedno i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1111/20 od 12. januara 2022. godine, tačka 25 s daljnjim referencama).
20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju presude u potpunosti opisao proces kako je krivično djelo kvalifikovano, te kako je utvrdio da su ispunjeni svi elementi krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Sud BiH je obrazložio pojedinačne radnje inkriminacije za koju je apelant osuđen, te je utvrdio uslove boravka u logoru i odnos prema zatočenim licima. Sud BiH je u presudi često isticao da se presuda uglavnom zasniva na izjavama oštećenih svjedoka koji su opisali teške uslove boravka u logoru, fizička premlaćivanja od samog dolaska u logor i druge vrste psihičkog i fizičkog zlostavljanja. Cijeneći njihove iskaze, Sud BiH je analizirao pojam „nečovječnog postupanja“, naveo je okolnosti u kojima su svjedoci zlostavljani, te ulogu i dominirajući položaj koji je apelant imao u odnosu na njih, o čemu je dao relevantne zaključke (vidi tačku 5 ove odluke).
21. Na osnovu navedenog, kada se sagleda presuda u cjelini, sasvim je jasno da je sud utvrdio sve elemente krivičnog djela za koje je apelant osuđen. Osim toga, iste navode koje apelant iznosi u apelaciji iznio je u žalbi, o čemu je Sud BiH dao dovoljne i jasne razloge. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na član 15 ZKP-a, jasno naveo da postojanje ili nepostojanje medicinske dokumentacije ne umanjuje navode svjedoka i oštećenih o pretrpljenim posljedicama, niti dovodi u pitanje vjerodostojne iskaze u pogledu posljedica koje su nastupile. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o tome da nisu izvedeni dokazi koji bi doveli do zaključka o fizičkom ili psihičkom bolu i strahu. Ustavni sud smatra da su u osporenim odlukama navedeni jasni i dovoljni razlozi kako o činjeničnim tako i o pravnim utvrđenjima, zbog čega se ne može reći da su osporene presude proizvoljne ili „očigledno nerazumne“, odnosno da nisu obrazložene.
22. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
23. Apelant je naveo i povredu prava na pravni lijek jer o apelantovim žalbenim navodima nije odlučeno, te sugeriše da se radi o „formalnom“, a ne o praktičnom pravnom lijeku. Ustavni sud ukazuje na to da je apelant imao na raspolaganju pravni lijek (žalbu protiv prvostepene presude), koji je i koristio, što apelant i ne osporava. Činjenica da korišćenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost. Stoga, Ustavni sud zaključuje da neće posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene dokaza, utvrđenog činjeničnog stanja i zaključka o postojanju svih elementa krivičnog djela za koje je apelant osuđen.
25. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman