Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-833/21 (M. H.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Disciplinski postupak
- Otkaz
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-833/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-833/21, rješavajući apelaciju Muhibe Halkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Muhibe Halkić.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 Rs 028638 19 Rsž2 od 3. aprila 2019. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Bihaću koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Bihaću da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhiba Halkić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Krupe, koju zastupa Amir Ezić, advokat iz Bosanske Krupe, podnijela je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 18 0 Rs 028638 19 Rev od 28. decembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 Rs 028638 19 Rsž 2 od 3. aprila 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2558/19 od 3. marta 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda iz tačke 1. ove odluke jer je apelantica protiv navedene presude izjavila reviziju. U toj odluci Ustavni sud je konstatirao da, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužna da navede i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog „CM Cosmetic Market“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: tuženi), koji zastupa Branka Praljak, advokat iz Viteza, zatraženo je 18. i 19. jula 2022. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 3. augusta 2022. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
5. Odgovor na apelaciju je 1. februara 2023. godine dostavljen apelantici radi eventualnog izjašnjenja. Apelantica nije dostavila traženo izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
7. Presudom Općinskog suda broj 18 0 Rs 028638 15 Rs od 26. maja 2016. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i utvrđeno je da su nezakonite odluke tuženog od 8. i 15. decembra 2014. godine te su navedene odluke poništene. Dalje, tuženi je obavezan da apelanticu vrati u radni odnos, da joj plati naknadu na ime neisplaćenih plaća, stimulacije i toplog obroka, kao i da uplati pripadajuće doprinose. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 028638 16 Rsž od 24. aprila 2018. godine žalba tuženog je uvažena i prvostepena presuda je preinačena tako što je odbijen apelanticin zahtjev za isplatu naknade za topli obrok i za stimulaciju, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
8. Općinski sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 18 0 Rs 028638 18 Rs 2 od 2. novembra 2018. godine kojom je usvojen apelanticin tužbeni zahtjev i utvrđeno da je nezakonita odluka tuženog od 15. decembra 2014. godine kojom je apelantici otkazan ugovor o radu te je navedena odluka poništena (stav 1. izreke). Također, tuženi je obavezan da apelanticu vrati u radni odnos, da joj na ime naknade štete isplati novčani iznos preciziran u izreci presude i uplati pripadajuće doprinose (st. od 2. do 4. izreke). Naposljetku, odbijen je kao neosnovan zahtjev da se utvrdi da je nezakonita odluka Prvostepene disciplinske komisije od 8. decembra 2014. godine te je tuženi obavezan da joj nadoknadi troškove postupka (st. 5. i 6. izreke).
9. Općinski sud je prvenstveno naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je disciplinski postupak protiv apelantice proveden u skladu s odredbama Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti (u daljnjem tekstu: Pravilnik) i da je odluka o apelanticinoj disciplinskoj odgovornosti donesena u propisanoj proceduri. Zbog toga je odbijen kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev da se poništi odluka Disciplinske komisije.
10. S druge strane, Općinski sud je zaključio da je odluka direktora tuženog od 15. decembra 2014. godine, na osnovu koje je apelantici prestao radni odnos, donesena nakon proteka roka iz člana
89. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Naime, Općinski sud je ukazao da je tom odredbom propisano da odluka o vanrednom otkazu ugovora o radu iz člana 88. ZOR-a mora biti donesena u roku od 15 dana od saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Međutim, u ZOR-u nije regulirano kakvo saznanje o činjenici mora biti, da li je eventualno ili sigurno, jer se otkaz zbog teže povrede radne obaveze može dati bez otkaznog roka i bez vođenja bilo kakvog disciplinskog postupka. Općinski sud je zatim naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je direktor tuženog 20. novembra 2014. godine sa sigurnošću saznao da je apelantica počinila težu povredu radne obaveze. O tome ga je izvijestio voditelj odjela prodaje, koji je za te povrede saznao i ranije, jer je u augustu 2014. godine izvršio kontrolu u kojoj je utvrđeno postojanje nepravilnosti koje su apelantici stavljene na teret. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je od tog dana direktor tuženog imao saznanja o apelanticinim radnjama jer ga je o tome bio dužan obavijestiti zaposlenik. Međutim, direktor je tek 20. novembra 2014. godine podnio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka koji je pokrenut četiri dana nakon toga, odnosno 24. novembra 2014. godine. Općinski sud je također ukazao da je disciplinski postupak vođen 15 dana, te da je direktor tuženog tek 15. decembra 2014. godine, odnosno sedam dana nakon donošenja odluke Prvostepene disciplinske komisije od 8. decembra 2014. godine, donio odluku o otkazu ugovora o radu.
11. Dalje, Općinski sud je naveo da nije osnovan pravni stav da je u konkretnom slučaju prekluzivni rok počeo teći od dana kada je Disciplinska komisija donijela odluku i utvrdila povrede radne obaveze, na što upućuje drugostepeni sud kada navodi da je prije toga direktor imao samo eventualna saznanja. Naime, prema ocjeni Općinskog suda, rok od 15 dana iz člana 89. ZOR-a počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj se zasniva vanredni otkaz saznala osoba koja je kod poslodavca ovlaštena za odlučivanje o pravima i obavezama iz radnog odnosa (član 101. stav 1. ZOR-
a) ili osoba koja je zbog ovlaštenja obavezna da izvijesti nadležnu osobu o počinjenoj težoj povredi radnih obaveza. U konkretnom slučaju, to je voditelj prodaje, koji je obavijestio direktora o apelanticinim nepravilnostima u radu. Od tog dana, kako je navedeno, ukoliko poslodavac želi vanredno otkazati ugovor o radu onda treba unutar 15 dana iz člana 89. ZOR-a utvrditi činjenično stanje i ocijeniti ima li dovoljno osnova za vanredan otkaz ugovora o radu. Nakon proteka tog roka, vanredni otkaz se više ne može dati. Dakle, poslodavac je dužan odmah reagirati i u tom roku izvršiti sve provjere radi donošenja odluke o otkazu bez poštovanja otkaznog roka (član 88. ZOR-a). Na to upućuje i odredba člana 18. Pravilnika kojom je propisano da je disciplinski postupak hitan. Općinski sud je dalje obrazložio da okolnost da poslodavac putem komisije provodi postupak provjere i utvrđivanja je li zaposlenik odgovoran za težu povredu radnih dužnosti nije od utjecaja na početak i trajanje roka iz člana 89. ZOR-a. Navedeno je da je takav pravni stav zauzet i u Rješenju Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000996 10 Rev od 24. maja 2011. godine, koji je objavljen u Biltenu sudske prakse iz 2011. godine. Prema tome, Općinski sud je zaključio da je nezakonita odluka o otkazu ugovora od 15. decembra 2014. godine jer je donesena van prekluzivnog roka iz člana 89. ZOR-a.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 028638 19 Rsž 2 od 3. aprila 2019. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda je preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen i apelantica je obavezana da tuženom nadoknadi troškove postupka. Kantonalni sud je naveo da apelantica nije izjavila žalbu protiv prvostepene presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje odluke Prvostepene disciplinske komisije, te da je zbog toga presuda u tom dijelu postala pravomoćna. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je konačno saznanje da je apelantica počinila težu povredu radne obaveze direktor tuženog imao tek kada je Prvostepena disciplinska komisija utvrdila povredu radne obaveze, nakon čega je apelantici izrekao mjeru otkaza ugovora o radu. Naime, Kantonalni sud je naveo da je u rješenju o pokretanju disciplinskog postupka od 24. novembra 2014. godine navedeno da se postupak pokreće „radi utvrđivanja postojanja povrede radne obaveze“ (naglasio sud). U zahtjevu je navedeno da je „direktor došao do saznanja za eventualno počinjenu povredu radne obaveze“ (naglasio sud) 20. novembra 2014. godine, o čemu ga je izvijestio voditelj odjela prodaje. U odluci o otkazu ugovora o radu od 15. decembra 2014. godine navedeno je da je Disciplinska komisija na osnovu zahtjeva direktora protiv apelantice provela disciplinski postupak u kojem je utvrđena povreda radne obaveze i donesena odluka o otkazu ugovora o radu. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je istakao da je sve do donošenja odluke prvostepene komisije od 8. decembra 2014. godine postojala sumnja da je apelantica počinila povredu radne obaveze. Stoga, polazeći od činjenice da je odluka o otkazu donesena 15. decembra 2014. godine, Kantonalni sud je utvrdio da je poštovan zakonski rok od 15 dana te se ima smatrati da je ta odluka zakonita. Kantonalni sud je ocijenio da je odluka direktora deklaratorna i samo potvrđuje sadržaj odluke Prvostepene disciplinske komisije. Naposljetku, Kantonalni sud je obrazložio da sve i kada bi se radilo o nezakonitoj odluci, apelantici je radni odnos kod tuženog prestao na osnovu odluke Drugostepene disciplinske komisije.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 18 0 Rs 028638 19 Rev od 28. decembra 2020. godine apelanticina revizija je odbačena jer ne ispunjava uvjete dopustivosti propisane članom 237. Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
15. Obrazlažući apelacione navode, apelantica tvrdi da je stav Kantonalnog suda o primjeni člana
89. ZOR-a zasnovan na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da je Kantonalni sud potpuno zanemario činjenicu da je odluka Disciplinske komisije donesena nakon isteka prekluzivnog roka od 15 dana i da je tuženi izgubio mogućnost da donese odluku o vanrednom otkazu. Prema apelanticinim navodima, iz provedenih dokaza nedvosmisleno proizlazi da je direktor tuženog kao konačni donosilac odluke o otkazu najkasnije na dan podnošenja prijave Disciplinskoj komisiji imao detaljna saznanja o povredama koje se apelantici stavljaju na teret. Međutim, on je odluku o otkazu ugovora o radu donio 25 dana nakon tog saznanja. Naposljetku, apelantica ističe da joj u konkretnom slučaju nije uručena pismena opomena prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu, zbog čega smatra da je povrijeđen i član 60. stav 4. Pravilnika.b)Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se pozvala jer je taj sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava izveo pravilan zaključak da tužbeni zahtjev nije osnovan.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni pročišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 88. st. (1) i (4)
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi vrste prijestupa ili povreda radnih obaveza iz st. 1. i 2. ovog člana.
Član 89.
Ugovor o radu, u slučaju iz čl. 88. i 88. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz.
XII – OSTVARIVANJE PRAVA I OBAVEZA IZ RADNOG ODNOSA
1. Odlučivanje o pravima i obavezama iz radnog odnosa
Član 101.
O pravima i obavezama zaposlenika iz ugovora o radu odlučuje, u skladu sa ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i drugim propisima, poslodavac ili drugo ovlašteno lice određeno statutom ili aktom o osnivanju.
Ako je poslodavac fizičko lice može pismenom punomoći ovlastiti drugo poslovno sposobno punoljetno lice da ga zastupa u ostvarivanju prava i obaveza iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom.
VI.Dopustivost i meritum
18. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 28. decembra 2020. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 18 0 Rs 028638 19 Rsž 2 od 3. aprila 2019. godine. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
19. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
21. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti iz cijelog ili dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, kada to zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, strogo potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla naškoditi interesima pravde.
22. Apelantica tvrdi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene člana 89. ZOR-a.
23. Ustavni sud najprije podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23). Izuzetno je rijetko da Evropski sud na osnovu člana 6. stav 1. Evropske konvencije dovodi u pitanje ocjenu nacionalnih sudova na osnovu toga da bi se njihova utvrđenja mogla smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Takvo kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropski sud utvrđuje kada zaključi da je obrazloženje domaćeg suda „krajnje proizvoljno“ ili da podrazumijeva „uskraćivanje pravde“ (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Lazarević protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 14. januara 2020. godine, predstavka broj 29422/17, tačka 32. s daljnjim referencama).
24. Razmatrajući apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja čl. 88. i 89. ZOR-a proizlazi da se ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze može vanredno otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz. Dakle, radi se o subjektivnom roku. U pravnoj teoriji se navodi da je za početak tog roka važan dan kada je osoba ovlaštena za davanje otkaza saznala za činjenicu na kojoj se zasniva otkaz ugovora o radu. Također, taj rok počinje i od dana kada je za činjenicu na kojoj se zasniva vanredni otkaz saznao i odgovorni/nadređeni zaposlenik koji je dužan o takvoj činjenici obavijestiti osobu ovlaštenu za odlučivanje.
25. Iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je tokom postupka pred redovnim sudovima bilo sporno pravno pitanje utjecaja pokretanja disciplinskog postupka na primjenu roka iz člana 89. ZOR-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz sudske prakse Vrhovnog suda, na koju je ukazao Općinski sud (vidi tačku 11. ove odluke), proizlazi stav da „[o]kolnost da poslodavac putem svoje komisije provodi postupak provjere i utvrđivanja da li je zaposlenik odgovoran za težu povredu radnih dužnosti nije od utjecaja na početak i trajanje roka iz člana 89. ZOR-a“ (vidi Bilten sudske prakse Vrhovnog suda FBiH broj 1-2/2011, tačka 59, str. 58, dostupan ovdje). Također, Ustavni sud ukazuje da je navedeno pravno pitanje razmatrao u više svojih odluka u kojima su apelacije podnosili poslodavci. U tim predmetima je zaključeno da nije bilo proizvoljnosti u zaključcima redovnih sudova da je u smislu člana 89. ZOR-a nezakonita odluka poslodavca o otkazu ugovora o radu koja je donesena nakon pokrenutog disciplinskog postupka jer je utvrđeno da je poslodavac prije pokretanja postupka imao saznanje o povredi radne obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-2370/19 od 28. januara 2020. godine, tač. 3. i 8; Odluka broj AP-5870/18 od 15. jula 2020. godine, tač. 9, 18. i 38; Odluka broj AP-1041/19 od 14. oktobra 2020. godine, tačka 4; te Odluka broj AP-465/21 od 19. januara 2023. godine, tačka 34; dostupne na www.ustavnisud.ba).
26. Dovodeći navedene stavove u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je zaključak Kantonalnog suda iz osporene presude proizvoljan budući da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja potpuno zanemario navedene stavove Vrhovnog i Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud također zapaža da ništa ne upućuje na to da bi izvjesnost postojanja teže povrede radne dužnosti koju utvrđuje disciplinska komisija trebala biti relevantna za primjenu člana 89. ZOR-a. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da je proizvoljan i zaključak Kantonalnog suda koji je naveo da sve i kada bi se radilo o nezakonitoj oduci apelantici je radni odnos kod tuženog prestao na osnovu odluke Drugostepene disciplinske komisije. Naime, takav zaključak je suprotan nespornom utvrđenju da je apelantici na osnovu odluke direktora od 15. decembra 2014. godine prestao radni odnos i da je tog datuma odjavljena s osiguranja. Stoga, Ustavni sud smatra da je zbog proizvoljne primjene člana
89. ZOR-a povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje.
27. Naposljetku, Ustavni sud naglašava da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu i zaključke Ustavnog suda iz odluka u kojima zbog specifičnosti radnog odnosa zaposlenika u javnim preduzećima nije utvrđena proizvoljnost drugačijeg tumačenja utjecaja pokretanja disciplinskog postupka na primjenu roka iz člana 89. ZOR-a (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
1816/19 od 10. septembra 2019. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-267/19 od 9. septembra 2020. godine, tač. 30. i 31, dostupne na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud napominje da u odluci u predmetu broj AP-267/19 nije utvrđena proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da se praksa iz Rješenja Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000996 10 Rev od 24. maja 2011. godine (citirana u tački 27. ove odluke) ne može primijeniti u takvim slučajevima (ibid.). Stoga, Ustavni sud umjesto posebnog obrazloženja zbog čega stavovi navedenih odluka nisu primjenjivi u konkretnom slučaju u cijelosti upućuje na te razloge.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud zbog proizvoljnosti svojih zaključaka o primjeni člana 89. ZOR-a uskratio apelantici pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
2. Ostali navodi
29. S obzirom na to da je utvrđena povreda prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ispituje apelanticine navode o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, zanemarivši relevantne stavove Vrhovnog i Ustavnog suda o primjeni odredbe člana 89. ZOR-a, apelantici uskratio pravo na pravično suđenje.
31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić