Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1494/21 (B. B. i drugi)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1494/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine godine, u predmetu broj AP-
1494/21, rješavajući apelaciju Bojana Blagojevića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Bojan Blagojević, Vladimir Burazor, Mira Burazor, Slobodan Podraščanin i Lana Podraščanin-Savić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 185216 20 Rev od 11. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bojan Blagojević, Vladimir Burazor, Mira Burazor, Slobodan Podraščanin i Lana Podraščanin-Savić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke, koje zastupa Predrag Baroš advokat iz Banja Luke, podnijeli su 28. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 185216 20 Rev od 11. februara 2021. godine. Apelanti osporavaju i presudu Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 185216 20 Gž 3 od 8. juna 2020. godine i presudu Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 185216 18 P 2 od 7. novembra 2019. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 185216 20 Rev od 11. februara 2021. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da „Nestro Petrol“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „NeftegazInKor“ Moskva (u daljnjem tekstu: drugotuženi – zajedno: tuženi) kao kupci, zaključe sa apelantima kao prodavcima ugovor o prodaji običnih akcija klase A, emitenta Rafinerija ulja a.d. Modriča (u daljnjem tekstu: emitent) sa sadržajem preciziranim u presudama.
3. U postupku je utvrđeno da su apelanti vlasnici običnih/redovnih akcija emitenta u količinama označenim u presudama. Utvrđeno je da među deset najvećih akcionara emitenta, u vrijeme kada su apelanti podnijeli tužbeni zahtjev, spadaju tuženi i to drugotuženi sa nešto preko 75% učešća, a prvotuženi sa nešto preko 16% učešća. Navedeno je da je članom 439. stav 1. Zakona o privrednim društvima propisano da akcionar, koji stekne dionice društva koje predstavljaju najmanje 90% osnovnog kapitala društva, ima obavezu da na pismeni zahtjev preostalih akcionara i u propisanom roku tim akcionarima ponudi otkup preostalih dionica za primjerenu novčanu naknadu. Utvrđeno je da su apelanti, shodno navedenim zakonskim odredbama, dva puta podnijeli tuženima zahtjeve za prinudni otkup njihovih dionica. Tuženi su te zahtjeve odbili, pa su apelanti podnijeli tužbu o kojoj je odlučivano u ovom postupku.
4. Redovni sudovi su utvrdili da su tuženi, kao povezana lica, u vrijeme podnošenja tužbenog zahtjeva imali preko 90% akcija sa pravom glasa u osnovnom kapitalu emitenta. Utvrđeno je da su tuženi, u međuvremenu, od podnošenja tužbenog zahtjeva do dana presuđenja, prodali izvjestan broj dionica, tako da u vrijeme presuđenja ukupno imaju 88,79% dionica što je nesporno manje od 90%. Redovni sudovi su obrazložili da niti jednom odredbom Zakona o privrednim društvima nije propisana zabrana trgovine dionicama u ovakvim slučajevima. Navedeno je i da takva zabrana nije zatražena u toku postupka. Zbog navedenog redovni sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan. Pri tome je Vrhovni sud u revizionoj presudi istakao da apelanti, u konkretnoj situaciji, imaju mogućnost da shodno odredbama člana 183. Zakona o obligacionim odnosima zatraže naknadu štete od tuženih. Kako to konkretnom tužbom nisu tražili, onda nije bilo moguće udovoljiti takvom zahtjevu.
5. Apelanti se pozivaju na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Apelanti navode da je odredbama člana 439. stav 1. Zakona o privrednim društvima jasno propisana obaveza akcionara koji imaju 90% i više akcija u društvu, da otkupe akcije od onih koji imaju manji procent akcija. Navode i da su redovni sudovi nesporno utvrdili da su tuženi povezana (privredna) lica, jer je prvotuženi u većinskom vlasništvu drugotuženog. Apelanti smatraju da su tuženi zbog toga imali obavezu da otkupe njihove akcije. Međutim, kako ističu, da sudovi su i pored takve izričite odredbe odbili njihov tužbeni zahtjev, uzimajući u obzir stanje akcija u vrijeme presuđenja, umjesto u vrijeme podnošenja tužbenog zahtjeva. Smatraju da se ovakvim sudskim tumačenjem navedenih odredbi „gubi svaki njihov smisao“ i da će nakon ovakvog presuđenja „svaki akcionar koji ima obavezu da otkupi dionice manjih akcionara postupiti na isti način kao i tuženi“. Apelanti navode i da u Zakonu o privrednim društvima ne postoji niti jedna odredba koja bi tuženim omogućila da izbjegnu otkup dionica.
6. U Zakonu o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) relevantne odredbe glase:
Član 439. stav 1.
Akcionar koji stekne akcije društva koje predstavljaju najmanje 90% osnovnog kapitala društva dužan je da na pisani zahtjev bilo kog od preostalih akcionara društva, u roku od 30 dana po prijemu zahtjeva, ponudi akcionaru primjerenu novčanu naknadu za akcije pojedinog manjinskog akcionara.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba , te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13 ). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi jasno istakli da u Zakonu o privrednim društvima ne postoji odredba kojom bi bilo zabranjeno raspolaganje dionicama većinskog vlasnika nakon što manjinski vlasnici zatraže da on otkupi njihove dionice. Također, redovni sudovi su obrazložili i da u konkretnom slučaju nije ni traženo donošenje takve zabrane. Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ovakvi navodi apelanata ne mogu dovesti u pitanje zaključak Ustavnog suda o tome da osporene odluke nisu proizvoljne. Osim toga, Ustavni sud zapaža da nema ništa iz čega bi proizlazilo da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti te navode zasnivaju na istim tvrdnjama na kojima su zasnivali i navode o kršenju prava na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud već odlučio. Stoga Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić