Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-863/21 (Opština Prnjavor)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-863/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. septembra 2024. godine, u predmetu broj AP-863/21, rješavajući apelaciju Opštine Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (4), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Opštine Prnjavor podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 103254 20 Rev od 22. decembra 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Opština Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banjaluka, podnijela je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 103254 20 Rev od 22. decembra 2020. godine.

2. „Izo-ekomont“ d.o.o. Vlasenica i „Izo-ekomont“ d.o.o. Obrenovac, Republika Srbija (u daljnjem tekstu: tužioci) su 13. aprila 2013. godine tužbom pokrenuli parnični postupak protiv apelantkinje radi naknade štete.

3. Okružni privredni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) u ponovnom je postupku donio Presudu broj 57 0 Ps 103254 19 Ps2 od 14. avgusta 2019. godine kojom je apelantkinja obavezana da tužiocima isplati precizirane novčane iznose na ime neosnovanog obogaćenja, izvršenih radova i naknade štete zbog izgubljene dobiti, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je apelantkinja, nakon sprovedenog postupka javnih nabavki, povjerila tužiocima obavljanje radova na izgradnji distributivnih cjevovoda. Apelantkinja i tužioci su 10. septembra 2012. godine zaključili Okvirni sporazum kojim su ugovorili ukupnu vrijednost radova, način plaćanja i izvođenja radova, a nakon toga su zaključili i pojedinačne ugovore. Tužioci su se, između ostalog, obavezali da obezbijede i dostave odgovarajuće ateste za materijal i proizvode nadzornom organu prije isporuke, odnosno ugradnje, kao bankarsku garanciju za dobro izvršenje ugovora. Apelantkinja je na osnovu ugovora ovlastila Institut za građevinarstvo Banjaluka (u daljnjem tekstu: Institut) da kontroliše kvalitet izvedenih radova i ugrađenog materijala, primjenu propisa, standarda i tehničkih normativa. Utvrđeno je da tužioci posjeduju certifikat da građevinske radove i montažu vodovodnih cijevi vrše u skladu s evropskim standardima, o čemu su nadzornom organu dostavili Izvještaj – atest Instituta IMS a.d. Beograd za cijevi koje su ugrađivali. Osim toga, prema Izvještaju JU IMK RS Banjaluka (u daljnjem tekstu: IMK), ispitane karakteristike ugrađenog materijala – cijevi zadovoljavaju deklarisane karakteristike i standarde JUS-a. Nadzorni organ je prihvatio sve izvještaje i potvrdio njihovu validnost. Ukazano je da je atest IMK-a, prema mišljenju nadležnog ministarstva, valjan dokaz kvaliteta.

4. Sud je utvrdio da je apelantkinja 13. marta 2013. godine jednostrano raskinula ugovor, uz obrazloženje da tužioci nisu dostavili validnu atestnu dokumentaciju. Međutim, Okružni privredni sud je naveo da predstavnici apelantkinje kao investitora nisu mogli samoinicijativno cijeniti validnost atesta jer to nije u njihovom stručnom domenu. Takođe, apelantkinja nije mogla prigovarati da nisu ispunjeni evropski i međunarodni standardi jer oni nisu bili ugovoreni pojedinačnim ugovorima. Sud je istakao da su tuženi, dostavljanjem Izvještaja Instituta IMS a.d. Beograd, dokazali činjenicu da su prezentovali ateste odnosno certifikate za materijal koji se ugrađuje. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 479 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to da tužioci nisu skrivili raskid ugovora, Okružni privredni sud je, u skladu s odredbama čl. 124, 132, 154, 155 i 189 ZOO-a i na osnovu mišljenja i nalaza vještaka građevinske i finansijske struke, odlučio kao u izreci presude.

5. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 103254 19 Pž2 od 28. januara 2020. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen zahtjev tužilaca da im apelantkinja naknadi novčane iznose na ime neosnovanog obogaćenja i izgubljene dobiti. Presudom je apelantkinja obavezana da tuženima naknadi iznos od 7.885,63 KM na ime izvršenih radova, dok je preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev odbijen. Viši privredni sud je naveo da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da apelantkinja nije bila ovlašćena da traži pojedinačno ispitivanje evropskih i međunarodnih standarda za cijevi koje su tuženi trebali da ugrade u vodovod i da nije mogla da cijeni validnost datih atesta. Naime, sud je ukazao da je Okvirnim sporazumom predviđena obaveza tužilaca da obezbijede i dostave nadzornom organu odgovarajuće ateste za materijal i proizvode koje ugrađuju. Dalje, Viši privredni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 479 i 608 ZOO-a, kao i na dopis u kojem je IMK naveo da nije u mogućnosti da u cijelosti poštuje zahtjeve evropskih i međunarodnih standarda u pogledu ocjene kvaliteta cijevi koje se ugrađuju. Osim toga, Viši privredni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti atesti i certifikati koje nije izdao nadležni institut Republike Srpske. S obzirom na to da tužioci nisu dostavili odgovarajuće ateste, Viši privredni sud je ocijenio pogrešnim zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjeni uslovi za raskid ugovora. Stoga je zaključeno da tužioci nemaju pravo da zahtijevaju naknadu štete u vezi s izgubljenom dobiti. Takođe, sud je zaključio da je neosnovan i tužiočev zahtjev za vraćanje iznosa iz bankarske garancije zato što je apelantkinja aktivirala bankarsku garanciju u skladu s Okvirnim sporazumom. S druge strane, Viši privredni sud je tužiocima, na ime izvršenih radova, priznao precizirani iznos u skladu s nalazom vještaka građevinske struke.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 103254 20 Rev od 22. decembra 2020. godine uvažena je revizija tužilaca i preinačena je drugostepena presuda tako što je apelantkinjina žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda, dok je apelantkinja obavezana da tužiocima naknadi troškove postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao na član 124 ZOO-a kojim su regulisana prava povjerilaca u slučaju kada dužnik ne ispuni obavezu, te na odredbe ZOO-a koje regulišu pitanje naknade štete kod neispunjenja obaveze i povreda ugovora. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je nadzorni organ imao obavezu da verifikuje ateste i druge dokumente, kao i da pazi na kvalitet radova i materijala. S obzirom na to da je nadzorni organ potvrdio valjanost atesta, sud je naveo da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da su postojali razlozi za jednostrani raskid ugovora. Vrhovni sud je potvrdio zaključak prvostepenog suda da apelantkinja nije bila ovlašćena da cijeni validnost izdatih atesta budući da je to ovlašćenje ugovorom prenijela na nadzorni organ. Vrhovni sud smatra da je apelantkinja, tražeći da atest dostavi ovlašćena domaća ustanova, od tužilaca tražila nešto što nije bila njihova obaveza. Shodno navedenom, apelantkinja je imala pravo na jednostrani raskid ugovora samo u slučaju da nadzorni organ nije prihvatio valjanost atesta koji su dostavili tužioci. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je apelantkinja neovlašćeno aktivirala bankarsku garanciju i na taj način se neosnovano obogatila. U vezi s tim je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiocima dosudio naknadu za izvršene radove i naknadu za izgubljenu dobit.

7. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo iz člana 17 Evropske konvencije. Apelantkinja u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom parničnog postupka, a naročito da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Dalje, apelantkinja smatra da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da nisu pravilno cijenjeni izvedeni dokazi. Smatra da su odluke prvostepenog i Vrhovnog suda nezakonite jer, prema njenom mišljenju, tužiocima ne pripada pravo na dosuđene sporne iznose. Apelantkinja je navela da su redovni sudovi „proizvoljnom primjenom zakona i zloupotrebom prava“, u istoj pravnoj stvari i na osnovu istih dokaza, donijeli „dijametralno suprotne odluke“. Takođe, apelantkinja traži naknadu troškova za sastavljanje apelacije.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14 i 15, i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), apelantkinja mora da navede povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelantkinja navodi, tj. ako apelantkinja nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. U vezi s apelantkinjinim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba da postupa kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud naročito ukazuje da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog čega je pogrešan zaključak drugostepenog suda o postojanju razloga za jednostrani raskid ugovora, pa samim tim i obaveze apelantkinje da tužiocima isplati tražene novčane iznose. Osim toga, apelantkinja ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k), niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-863/21 (Opština Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio