Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1221/21 (L.K.)

Odluka donesena 29. 05. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1221/21

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 05. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1221/21, rješavajući apelaciju L. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija L. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 050657 18 Gž od 19. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. L. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, Republika Hrvatska, koju zastupa Emir Imširević, advokat iz Bihaća, podnijela je 13. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 050657 18 Gž od 19. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP-1257/19 od 24. aprila 2019. godine odbacio apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedene presude Kantonalnog suda zato što je u vrijeme podnošenja te apelacije bio u toku postupak o reviziji pred Vrhovnim sudom Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i punomoćnika tužitelja T. Ž. i K. Ž. (u daljnjem tekstu: tužitelji) zatraženo je 15. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni i Općinski sud su odgovor dostavili 22. jula, odnosno 5. augusta 2022. godine. Punomoćnik tužitelja u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Odgovori sudova su 16. decembra 2022. godine dostavljeni apelanticinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje u ostavljenom roku nije dostavljeno. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 050657 13 P od 6. juna 2018. godine utvrđeno je da su tužitelji na osnovu dosjelosti stekli pravo vlasništva na nekretninama koje su opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), što je apelantica dužna priznati i tužiteljima dozvoliti upis prava suvlasništva na spornim nekretninama. Istom presudom odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da joj se sporne nekretnine i parcela koja nije bila obuhvaćena tužbenim zahtjevom (u naravi voćnjak, u daljnjem tekstu: sporna parcela) predaju u posjed.

7. Na okolnosti osnovanosti zahtjeva parničnih stranaka provedeni su svi dokazi koje su parnične stranke predložile i koje je sud detaljno naveo u obrazloženju presude. Na osnovu ocjene provedenih dokaza utvrđeno je da su očevi parničnih stranaka braća i da su oni sporne nekretnine naslijedili 1967. godine, nakon smrti njihovog oca. Apelanticin otac je naslijedio 3/8, a otac tužitelja 5/8 spornih nekretnina. Parnične stranke su naslijedile sporne nekretnine nakon smrti njihovih očeva tako da se u katastarskom operatu parnične stranke vode kao nositelji prava na spornim nekretninama s određenim suvlasničkim dijelovima. U vezi s tim je obrazloženo da je zemljišna knjiga stavljena van snage i da je snazi stari katastarski operat. Dalje, vještak građevinske struke je identificirao sporne nekretnine i stanje promjena i upisa na njima u dostupnim javnim evidencijama. U vezi s tim je navedeno da je 1991. godine, u postupku izlaganja nekretnina, otac tužitelja evidentiran kao posjednik spornih nekretnina i da su one prema novom katastarskom operatu, koji još nije stupio na snagu, upisane kao vlasništvo oca tužitelja s dijelom 1/1.

8. Obrazloženo je da su sporne nekretnine od rođenja koristile parnične stranke zajedno s roditeljima, da je 1961. godine apelanticin otac kupio kuću i da je s porodicom napustio sporne nekretnine, a da su 1967. godine apelantica i njena porodica napustili BiH. Sud je dalje obrazložio da su sporne nekretnine od 1961. godine koristili tužitelji i njihova porodica, bez ometanja, sve do 2013. godine, odnosno do podnošenja protivtužbe u toj parnici. Navedeno je da su tužitelji održavali sporne nekretnine i u njih ulagali finansijska sredstva. Obrazloženo je da je apelantica znala da tužitelji sporne nekretnine drže u posjedu, ali da nije vodila nikakav postupak protiv tužitelja do 2013. godine, kada je istekao period od 20 godina mirnog i savjesnog posjeda. Tužitelji su se tokom postupka pozvali na ugovor o poklonu iz marta 1961. godine kojim je apelanticin otac poklonio svoj dio spornih nekretnina njihovom ocu, navodeći da ugovor nije proveden u javnim evidencijama. Grafološkim vještačenjem je utvrđeno da potpisi na ugovoru nisu autentični, ali da apelantica nije dokazala čiji su to potpisi da bi osnovano mogla tvrditi da su tužitelji „osobe koje žele da je obmanu da postoji valjan pravni posao“. Kako ugovor nije proveden u javnim evidencijama, takav ugovor nije proizveo bilo kakve pravne posljedice, kako je naveo Općinski sud. Osnovanost tužbenog zahtjeva prvostepeni sud je zasnovao na odredbama Zakona o vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), i to čl. 32, 35, 75. i 77. U vezi s neosnovanošću protivtužbenog zahtjeva navedeno je da apelantica nije ometala tužitelje u mirnom posjedu spornih nekretnina, niti je vodila bilo kakav spor protiv njih, pri čemu su tužitelji dokazali da su sporne nekretnine držali u mirnom i savjesnom posjedu duže od 50 godina. Također je navedeno da nije izvršena dioba spornih nekretnina, te da je to dodatni razlog za odbijanje protivtužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na spornu parcelu.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 17 0 P 050657 18 Gž od 19. decembra 2018. godine apelanticinu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazloženo je da relevantne činjenice koje je utvrdio prvostepeni sud nisu dovedene u pitanje žalbenim prigovorima, a da je na utvrđene činjenice prvostepeni sud pravilo primijenio odredbe ZVPO-a, što je sve dovoljno jasno obrazložio. Dalje, navedeno je da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim prigovorima, ocjenu dokaza proveo u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Kantonalni sud je također naveo da je prvostepeni sud, suprotno žalbenim prigovorima, odlučio u granicama zahtjeva parničnih stranaka. Činjenica da tužitelji nisu tražili da se i na spornoj parceli utvrdi pravo suvlasništva, kako je istakao sud, ne predstavlja nedostatak tužbenog zahtjeva i razlog za njegovo odbijanje. U vezi s tim, obrazloženo je da primjenom člana 74. stav 1. ZPP-a apelantica nije ni mogla tražiti predaju u posjed sporne parcele jer ona nije bila obuhvaćena tužbenim zahtjevom. Osim toga, navedeno je da apelantica nije dokazala osnovanost protivtužbenog zahtjeva te da razlozi koje je dao prvostepeni sud nisu dovedeni u sumnju.

10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 17 0 P 050657 19 Rev od 28. decembra 2020. godine apelanticinu reviziju odbacio kao nedozvoljenu zbog nepostojanja uvjeta iz člana 237. ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da se iz obrazloženja osporenih odluka ne vidi kako je tužbeni zahtjev usvojen odnosno kako je protivtužbeni zahtjev odbijen. Apelantica posebno ukazuje na obrazloženje sudova u odnosu na spornu parcelu, tvrdeći da obrazloženje ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje. Apelantici „nije jasno kako je sud usvojio tužbeni zahtjev“ na spornim nekretninama ako je priznao da dioba nekretnina nikada nije izvršena. Štaviše, osim što sudovi nisu dali razloge za odbijanje protivtužbenog zahtjeva, sudovi se nisu pozvali ni na odredbe materijalnog prava. Apelantica smatra da je tužbeni zahtjev razmotren uz proizvoljnu primjenu ZVPO-a. Tvrdi da je tokom postupka isticala da je pismenim ugovorom o poklonu njena tetka darovala 1/2 spornih nekretnina njenom ocu i da je taj ugovor otac položio u registar Općinskog suda u zbirku položenih ugovora, a teret dokazivanja je bio na onome „ko šta traži tužbom“. Smatra i da je tužba neuredna i da „nije saglasna sa vještačenjem“. Također, apelantica problematizira to što se sud „bavio izlaganjem nekretnina“ kada taj postupak nema veze s „upisom prava vlasništva apelantice“. Sve navedeno je apelantica istakla u žalbi, ali navodi da se Kantonalni sud nije bavio njenim prigovorima pa smatra da joj je prekršeno i pravo na pristup sudu. Apelantica predlaže da se apelacija usvoji, da se ukine osporena odluka i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

b) Odgovor na apelaciju

12. Kantonalni i Općinski sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim jer u postupku nije došlo do kršenja apelanticinih prava na koja se pozvala. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

b) Protivtužba i odgovor na protivtužbu

Član 74. stav (1) (1) Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protivtužbu, ako je zahtjev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtjevom, ili ako se ti zahtjevi mogu prebiti, ili ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa o čijem postojanju ili nepostojanju zavisi u cijelosti ili djelimično odluka o tužbenom zahtjevu.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

14. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03), koji je primijenjen u konkretnom slučaju, u relevantnom dijelu glasi:

6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću

Član 32. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda. Član 35. Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost. U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici. Na zastoj, odnosno prekid dosjelosti, shodno se primjenjuju zakonske odredbe o zastoju, odnosno prekidu zastarjelosti potraživanja.

VII POSJED

1. Opće odredbe Član 75. Posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed). Posjed stvari ima i osoba koja faktičku vlast na stvari vrši preko druge osobe, kojoj je na osnovu pravnog posla, dala stvar u neposredan posjed (posredan posjed). Posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretninu druge osobe u obimu koji odgovara sadržini te služnosti. Posjed prava korištenja tehničkih usluga (električna energija, voda, plin, telefonska linija i sl.) ima osoba koja te usluge neposredno faktički koristi ili to čini preko druge osobe. Više osoba mogu imati posjed iste stvari ili prava (suposjed). Član 77. Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja.

VI.Dopustivost i meritum

15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

16. Apelantica ukazuje da joj je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

18. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

19. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

20. Isto tako, u skladu s ustaljenom sudskom praksom Evropskog suda, da bi se ispunili zahtjevi pravičnog suđenja domaći sudovi u presudama moraju na odgovarajući način navesti razloge na kojima zasnivaju presude. Obaveza obrazlaganja ne zahtijeva detaljan odgovor na svaki prigovor podnositelja zahtjeva, već konkretan i izričit odgovor na argumente koji su odlučujući za ishod određenog postupka (vidi Evropski sud, Farzaliyev protiv Azerbejdžana, presuda od 28. maja 2020. godine, predstavka broj 29620/07, tačka 36). Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele, već dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, predstavka broj 49684/99, tačka 32). Žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. I, obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga odbijanja žalbe, u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostepeni sud, ne predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku (vidi Evropski sud, Gorou protiv Grčke (broj 2), presuda od 20. marta 2009. godine, predstavka broj 12686/03, tač. 38–42).

21. U vezi s navodima o proizvoljnosti zaključaka sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud dao dovoljne i relevantne razloge o tome zašto je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, pa takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naročito, iz obrazloženja se jasno vidi da je prvostepeni sud prilikom odlučenja imao u vidu dužinu mirnog i savjesnog posjeda tužitelja (preko 50 godina) i činjenicu da apelantica tokom postupka nije dokazala da je na bilo koji način ometala posjed tužitelja sve do 2013. godine, kada su već bili ispunjeni zakonski uvjeti za dosjelost. Apelanticin prigovor da je tokom postupka isticala da postoji ugovor o poklonu kojim je očeva sestra njenom ocu poklonila 1/2 spornih nekretnina, a da je teret dokazivanja bio na onome „ko šta traži tužbom“, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim. Naime, pravilo o teretu o dokazivanja, u smislu čl. 7. i

123. ZPP-a, nalaže strankama da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju zahtjev i da izvedu dokaze kojima će se te činjenice utvrditi. Prema odredbama ZPP-a, tužitelji nisu bili u obavezi da dokazuju tu apelanticinu tvrdnju izvođenjem relevantnih dokaza jer je teret dokazivanja bio na apelantici. Osim toga, ni prigovor da dioba spornih nekretnina nije izvršena ne utječe na tužbeni zahtjev jer se tim zahtjevom nije tražila predaja u posjed spornih nekretnina, što je sve potvrdio i Kantonalni sud. Dakle, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su sudovi proizvoljno donijeli činjenične ili pravne zaključke u konkretnom slučaju, pa su ti prigovori o kršenju prava na pravično suđenje neosnovani.

22. U vezi s prigovorom da Kantonalni sud nije obrazložio apelanticine brojne prigovore, zbog čega apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ispitao one prigovore koje je ocijenio relevantnim, za što je dao dovoljno jasno obrazloženje (vidi tačku 9. ove odluke). Posebno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ispitao protivtužbeni zahtjev u odnosu na spornu parcelu u svjetlu člana 74. stav 1. ZPP-a, koji propisuje uvjete za protivtužbu. Ustavni sud napominje da je Kantonalni sud, s obzirom na svoju nadležnost, bio u boljoj poziciji od Ustavnog suda da ispita prigovore u vezi s ocjenom dokaza, urednosti tužbenog zahtjeva i slične prigovore koje apelantica ponavlja u apelaciji, te da nije utvrdio da su ti prigovori opravdani. Prema mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja, iz obrazloženja osporenih odluka ne uočava se ništa što bi moglo utjecati na poštovanje apelanticinog prava na pravično suđenje u segmentima na koje je ukazala, uključujući i segment prava na pristup sudu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

23. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica tvrdnje o povredi prava na imovinu, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelanticino pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

24. U vezi s kršenjem prava na nediskriminaciju, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ni te navode neće posebno razmatrati.

VII.Zaključak

25. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije niti u jednom segmentu na koji je ukazala kada obrazloženja redovnih sudova ispunjavaju standarde prava na obrazloženu odluku i kada je Kantonalni sud sve apelanticine relevantne prigovore ispitao i obrazložio njihovu neosnovanost, a apelantici u postupku nije bilo uskraćeno niti jedno procesno pravo zagarantirano odredbama ZPP-a.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić