Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3820/22 (R.K.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Mjere zabrane
- Pravo na odbranu
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje - općenito
- Žalba
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Kontradiktornost
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3820/22
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3820/22, rješavajući apelaciju R. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija R. K.
Utvrđuje se povreda prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog povrede apelantovog prava na odbranu.
Odbija se kao neosnovana apelacija R. K. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 143104 22 Kž 2 od 28. septembra 2022. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Aleksandar Radan, advokat iz Bijeljine, podnio je 10. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 143104 22 Kž 2 od 28. septembra 2022. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 K 143104 22 Kv 3 od 20. septembra 2022 godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 19. oktobra 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju. Okružni i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 8. decembra 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 K 143104 22 Kv 2 od 13. septembra 2022. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu produži pritvor određen rješenjem Osnovnog suda od 15. avgusta 2022. godine pa je određeno da se apelant odmah pusti na slobodu. Istim je rješenjem apelantu određena mjera zabrane tako da mu je zabranjeno sastajanje s maloljetnom D. P., tj. zabranjeno mu je da joj se približava na udaljenost manju od 50 metara. Određeno je da izrečena mjera može trajati dok za tim postoji potreba, najduže do pravosnažnosti presude u tom predmetu.
5. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 K 143104 22 Kž od 19. septembra 2022. godine uvažena je žalba Tužilaštva, ukinuto rješenje Osnovnog suda kojim je apelant pušten na slobodu uz mjere zabrane i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Okružni sud je u obrazloženju rješenja ukazao da je prvostepeni sud u pogledu postojanja uslova za primjenu mjere zabrane dao protivrječne razloge i na taj način počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS.
6. U ponovnom postupku Osnovni sud je Rješenjem broj 80 0 K 143104 22 Kv 3 od 20. septembra 2022. godine apelantu produžio pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio dva krivična djela polne zloupotrebe djeteta starijeg od petnaest godina iz člana 173 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Pritvor je produžen za dva mjeseca, i to iz razloga propisanih odredbom člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Sud je naveo da je takvu odluku donio u skladu s nalogom Okružnog suda. Dalje, u obrazloženju je navedeno da je Tužilaštvo 8. septembra 2022. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu. Na ročištu održanom 15. septembra 2022. godine Tužilaštvo je ostalo pri prijedlogu, dok se apelant protivio tvrdeći da pritvor nije osnovan kako u pogledu opšteg uslova za produženje pritvora tako ni u pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Dalje, Osnovni sud je naveo da je ocjenom dokaza utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Osnovni sud je detaljno interpretirao iskaz oštećene i utvrdio da je on potkrijepljen dokazima sprovedenim tokom postupka. Dalje, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove prigovore da je oštećena nezakonito ispitivana i da činjenične tvrdnje u prijedlogu za produženje pritvora ne odgovaraju njenom iskazu. Naime, iz iskaza oštećene koji je dala u prisustvu tužioca, psihologa Centra za socijalni rad i policijskog službenika sud je utvrdio da je oštećena ispitivana u prostoriji s audio-opremom, da su pitanja postavljana u prisustvu stručnog lica, i to na način da su joj postavljana pitanja i da je nakon toga davala odgovore, kao i da su joj neka pitanja pojašnjavana, a potom je u zapisnik unesen njen odgovor. U pogledu postojanja naročitih okolnosti propisanih u članu 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Osnovni sud je utvrdio da je apelant pokazao izuzetnu upornost u izvršenju krivičnog djela za koje postoji osnovana sumnja da ga je počinio, iako je već prvi put kada je izvršio obljubu nad oštećenom znao da je to nezakonito i nedopušteno. U kraćem periodu apelant je izvršio dva krivična djela na štetu oštećene, stare 16 godina. Apelant i oštećena žive u istom selu, udaljeni 500-700 m i svakodnevno se susreću. Osnovni sud je ocijenio da sve navedeno ukazuje da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Takođe je zaključio da se, imajući u vidu sve navedeno, na apelanta može uticati isključivo mjerom pritvora, odnosno da mjere zabrane ne bi dale valjane rezultate.
7. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 K 143104 22 Kž2 od 28. septembra 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Osnovnog suda od 20. septembra 2022. godine. Okružni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant u žalbi protiv prvostepenog rješenja tvrdio da ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama u vezi s postojanjem osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga. Takođe, apelant je tvrdio da mu prije donošenja odluke o pritvoru nije dostavljeno rješenje Okružnog suda kojim je prethodna odluka o odbijanju prijedloga za produženje pritvora ukinuta. Stoga je smatrao da je sud u obavezi da ponovo održi ročište i sasluša apelanta na okolnosti zahtjeva za produženje pritvora. Okružni sud je naveo da, u situaciji kada je prethodno rješenje o pritvoru doneseno nakon održanog ročišta povodom prijedloga Tužilaštva, na kojem je apelant imao i koristio mogućnost da se izjasni o prijedlogu, u ponovnom postupku nije bilo potrebno ponovo održavati ročište o istom prijedlogu. Okružni sud je podržao zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje i postojanju naročitih okolnosti koje ukazuju da bi apelant, ukoliko se nađe na slobodi, mogao ponoviti krivično djelo, ocjenjujući neosnovanim sve apelantove prigovore u tom smjeru. Podržan je i zaključak prvostepenog suda da se, u toj fazi postupka, niti jednom drugom mjerom ne bi mogli postići isti ciljevi kao pritvorom.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
8. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije, te člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao i u toku postupka pred redovnim sudovima. Naročito ističe da je, prije odlučivanja u ponovnom postupku, prvostepeni sud propustio da žalbu Tužilaštva podnesenu protiv rješenja o ukidanju pritvora i izricanju mjera zabrane dostavi apelantu i njegovom punomoćniku, tako da odbrana nije bila upoznata da je protiv tog rješenja podnesena žalba, niti je bila upoznata s odlukom Okružnog suda kojom je ta žalba uvažena. Smatra da mu je usljed takvog postupanja povrijeđeno pravo da raspravlja pred sudom, a naročito da mu je povrijeđeno pravo na odbranu iz čl. 6 i 7 ZKPRS. Dalje, apelant je ponovio i to da prvostepeni sud prije donošenja rješenja u ponovnom postupku nije održao ročište radi izjašnjenja stranaka o prijedlogu. Smatra da je zbog toga odbrani uskraćeno pravo da se izjasni o razlozima koje je u svom rješenju iznio drugostepeni sud.
9. Apelant je, problematizujući postojanje osnovane sumnje, osporio zakonitost dokaza
– konkretno iskaza oštećene, navodeći da oštećenoj tokom davanja izjave tužilac nije postavio niti jedno pitanje nego je to radilo stručno lice – psiholog koje nema zakonska ovlašćenja da preduzima bilo koju istražnu radnju u toku krivične istrage. U tom smislu je tvrdio da su odluke redovnih sudova zasnovane na dokazima koji su pribavljeni protivno odredbama člana 10 ZKPRS i da osporene presude nisu mogle biti zasnovane na njima. Apelant je posebno osporio postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, tvrdeći da sudovi u osporenim odlukama nisu dali jasne i uvjerljive razloge o tome koje su to naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo. Tvrdi da su kao naročite okolnosti sudovi istakli one činjenice koje ulaze u zakonsko biće krivičnog djela za koje se apelant tereti – da je dva puta izvršio obljubu, čime je iskazao naročitu upornost u izvršenju djela, pri čemu se apelanta i tereti za izvršenje dva krivična djela obljube. Pri tome, apelant smatra da bojazan da bi mogao ponoviti isto krivično djelo nije takvog stepena niti intenziteta da bi opravdavala postojanje i primjenu pritvora kao najteže mjere, odnosno da se ista svrha objektivno mogla ostvariti primjenom mjere zabrane, koju je prvostepeni sud prvobitno i odredio rješenjem koje je poslije ukinuto.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su u osporenom rješenju dati odgovori na sva sporna pitanja, a na koje branilac osumnjičenog ukazuje u svojoj apelaciji.
11. Osnovni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji jer je apelant tokom postupka imao branioca, postupak o prijedlogu za produženje pritvora je sproveden u skladu s odredbama ZKPRS i održano je ročište na kojem se apelant izjasnio o prijedlogu za produženje pritvora, pri čemu je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja žalbe protiv prvostepenog rješenja, o kojoj je odlučio drugostepeni sud.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i [...] Podnošenje žalbe Član 315. stav (1) (1) Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu stranku i branioca radi davanja odgovora.
Odgovor na žalbu Član 316.
Primjerak žalbe dostavlja se protivnoj strani i braniocu iz čl. 82. i 83. ovog zakona, koji mogu u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu. Žalba i odgovor na žalbu, sa svim spisima i prepisom zapisnika sa glavnog pretresa, dostavlja se drugostepenom sudu. VI.Dopustivost i meritum
13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana, u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Apelant je, pozivajući se na pravo na slobodu i bezbjednost, prigovorio da mu je to pravo povrijeđeno zbog toga što mu nije dostavljena žalba Tužilaštva protiv prvostepenog rješenja na izjašnjenje. Takođe je, u vezi s tim pravom, prigovorio zaključcima redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, tvrdeći da obrazloženja redovnih sudova u ovom dijelu ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.
15. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
16. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1 Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
[…] c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela.
[…]
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
17. Ustavni sud podsjeća da, kada se radi o lišavanju slobode, odnosno kada se ispituje zakonitost pritvora, mogućnost da pritvorenik bude saslušan bilo lično ili putem nekog oblika zastupanja spada među osnovne garancije postupka koje se imaju primijeniti u pitanjima lišenja slobode (vidi Evropski sud, Gilanov protiv Moldavije, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavka broj 44719/10, tačka 81). Nadalje, postupci moraju biti adversarni i uvijek mora biti obezbijeđena jednakost oružja između stranaka (ibid., Gilanov protiv Moldavije, tačka 82). To praktično znači da osumnjičeni treba imati priliku da odgovori na tužiočeve argumente (vidi Evropski sud, Rudenko protiv Ukrajine, presuda od 25. novembra 2010. godine, predstavka broj 5797/05, tačka 71).
18. Pojmovi „zakonit“ i „u skladu s procedurom propisanom zakonom“ korišćeni u članu 5 stav 1 Evropske konvencije suštinski upućuju na domaći zakon i obavezu usklađenosti s materijalnim i procesnim pretpostavkama uspostavljenim njime. Dodatno, Konvencija zahtijeva da svako lišavanje slobode treba biti i u skladu sa svrhom člana 5, a to je sprečavanje da lice bude lišeno slobode na arbitraran način (vidi Evropski sud, Šaranović protiv Crne Gore, presuda od 5. marta 2019. godine, predstavka broj 31775/16, tačka 69). Zbog toga je na prvom mjestu na domaćim organima, prije svega sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Međutim, kako član 5 stav 1 određuje kao povredu Konvencije propust da se postupi u skladu s domaćim pravom, Evropski sud smatra da može i treba primijeniti ovlašćenja da preispita da li je postupano u skladu s tim pravom (vidi Evropski sud, Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. oktobra 2007. godine, stav 54).
19. U odnosu na apelantov prigovor da mu je pravo na odbranu povrijeđeno zbog nedostavljanja žalbe suprotne strane protiv rješenja kojim mu je ukinut pritvor i određene mjere zabrane, Ustavni sud uočava da iz činjeničnog stanja u predmetu zaista proizlazi da apelantu i njegovom punomoćniku nije dostavljena žalba Tužilaštva protiv rješenja prvostepenog suda kojim je apelantu ukinut pritvor i određene mjere zabrane. Takođe, apelantu ili njegovom punomoćniku nije dostavljeno ni rješenje Okružnog suda kojim je ta žalba usvojena, prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 316 ZKPRS propisano da se primjerak žalbe dostavlja protivnoj strani, koja može u roku od osam dana od dana prijema podnijeti sudu odgovor na žalbu, kao i da se žalba i odgovor na žalbu, sa svim spisima i prijepisom zapisnika s glavnog pretresa, dostavljaju drugostepenom sudu. Dalje, Ustavni sud zapaža da, iako je apelant to isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja donesenog u ponovnom postupku, Okružni sud nije odgovorio na te apelantove prigovore iz žalbe, niti su se redovni sudovi u odgovorima na apelaciju očitovali o tim apelantovim navodima. Ustavni sud ističe da je svrha zakonske odredbe iz člana 316 ZKPRS da se licu osumnjičenom/optuženom za krivična djela omogući pristup sudu u vidu adekvatne odbrane kako bi se zaštitila prava osumnjičenog od arbitrarnog postupanja sudskih organa. U suprotnom, institut odbrane bi bio sveden na puku formalnost. Ukoliko se ima u vidu da je žalba Tužilaštva usvojena i prvostepeno rješenje o ukidanju pritvora i izricanju mjera zabrane ukinuto, onda je očigledna težina propusta redovnih sudova zbog nedostavljanja žalbe apelantu na izjašnjenje, naročito zbog posljedica koje je taj propust proizveo za njega. Takvim postupkom Osnovnog suda, koji nije „u skladu s procedurom propisanom zakonom“, apelant je lišen mogućnosti da ne samo efikasno nego uopšte ospori navode Tužilaštva i iznese kontraargumente. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, smatra da je nedostavljanjem žalbe na odgovor povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 Evropske konvencije.
20. Ustavni sud zapaža da je pritvor koji je apelantu određen osporenim rješenjima istekao, zbog čega nema osnova za ukidanje osporenih rješenja. Zbog toga je ova odluka o kršenju apelantovog prava na slobodu i bezbjednost deklaratornog karaktera i donesena je s ciljem ukazivanja redovnim sudovima na navedene proceduralne greške, kako bi se ubuduće spriječilo njihovo ponavljanje.
21. Dalje, apelant smatra da se povreda njegovog prava na slobodu i bezbjednost ogleda i u tome što su redovni sudovi zaključak o postojanju osnovane sumnje zasnovali na nezakonitim dokazima, kao i da u osporenim rješenjima ne postoje argumenti i dokazi o postojanju naročitih okolnosti koji ukazuju na potrebu produženja pritvora.
22. U vezi s tim apelacionim navodima, Ustavni sud ukazuje da član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, nakon određenog vremena to više nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi. Prilikom odlučivanja treba li lice pustiti na slobodu ili pritvoriti, potrebno je razmotriti alternativne mjere za obezbjeđivanje pojavljivanja tog lica na suđenju. Zahtjev da se navedu „relevantni i dovoljni” razlozi za pritvor – uz postojanost osnovane sumnje – postoji već u trenutku donošenja prve odluke o određivanju pritvora, odnosno „odmah” nakon hapšenja (vidi Evropski sud, Surzhan i Gulyy protiv Ukrajine, presuda od 27. oktobra 2022. godine, aplikacije br. 74633/17 i 13754/18, tačka 7). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge koji idu u prilog ili protiv postojanja stvarnog zahtjeva javnog interesa koji opravdava, uz poštovanje principa presumpcije nevinosti, odstupanje od pravila poštovanja slobode pojedinca i navede ih u svojim odlukama o odbijanju zahtjeva za puštanje na slobodu (vidi Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 204).
23. Primjenjujući navedene standarde u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, razmatrajući postojanje osnovane sumnje, naveo i ocijenio dokaze na kojima je zasnovao odluku. Naročito je detaljno interpretiran i ocijenjen iskaz oštećene za koji je utvrđeno da ga potvrđuju drugi materijalni dokazi prikupljeni tokom postupka. Stoga se ne može zaključiti da u konkretnom slučaju ne postoje činjenice ili okolnosti koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči. Da li je i u kojoj mjeri iskaz oštećene pouzdan, odnosno zakonit, okolnost je koja će biti utvrđena u daljnjem toku postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključili da postoji opravdana bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo, o čemu je takođe dao relevantne i dovoljne razloge. Naime, Ustavni sud zapaža da su, pored težine krivičnog djela i visine zaprijećene kazne, redovni sudovi cijenili i okolnost da je apelant pokazao izuzetnu upornost u izvršenju krivičnog djela, da apelant i oštećena žive u istom selu i da se svakodnevno susreću, kao i da se radi o izuzetno neprimjerenim i nedopustivim kontaktima. Kada se sve te okolnosti imaju u vidu, Ustavni sud ne može zaključiti da mjera pritvora u konkretnoj situaciji nije odgovarajuća.
24. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
25. Apelant je naveo da su mu povrijeđena prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 8 Evropske konvencije. Analizom tih navoda Ustavni sud je utvrdio da se i oni, suštinski, odnose na (ne)postojanje dokaza i razloga za postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega ih nije potrebno posebno obrazlagati.
VII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 Evropske konvencije u smislu povrede prava na odbranu kada apelantu nije dostavljena žalba na izjašnjenje, kako to propisuje odredba člana 316 ZKPRS.
27. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, produžavajući apelantu pritvor, u osporenim rješenjima dali jasne i argumentovane razloge za postojanje osnovane sumnje i iteracijske opasnosti, uz argumente koji su predstavljali ozbiljne razloge od javnog interesa i koji su, nezavisno od principa pretpostavke nevinosti, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu.
28. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić