Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3883/22 (D. Š.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3883/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 25. septembra 2026. godine, u predmetu broj AP-3883/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragan Šatara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Šatara protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 K 082587 22 Kvlz od 8. juna 2023. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 K 082587 22 Kž od 17. augusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragan Šatara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Milan Matić advokat iz Bijeljine, podnio je 13. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 75 0 K 082587 22 Kž od 17. augusta 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 K 082587 20 K od 10. decembra 2021. godine. Apelant je 25. oktobra 2023. godine dopunio apelaciju, tako što je dostavio i osporio Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 K 082587 22 Kvlz od 8. juna 2023. godine.
2. Presudom Osnovnog suda od 10. decembra 2021. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo Oštećenje tuđih prava iz člana 242. stav (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Za navedeno krivično djelo apelantu je izrečena uslovna osuda, kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci sa rokom provjeravanja od dvije godine.
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da su apelant i oštećeni dugi niz godina imali poslovnu saradnju, te da je oštećeni apelantu prodao veću količinu repromaterijala za stolariju, a da je apelant platio samo dio duga. Zatim, utvrđeno je da je u izvršnom postupku, koji je pokrenuo oštećeni kao tražilac izvršenja radi naplate preostalog duga, oštećenom dosuđeno apelantovih „devet mašina“. Nakon donošenja rješenja o dosudi, prilikom izlaska sudskog izvršitelja na lice mjesta, utvrđeno je da mašine nisu bile na apelantovoj adresi. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da je apelant prikrio jedan dio svoje imovine i time spriječio namirenje svog povjerioca, odnosno oštećenog. Slijedom navedenog, zaključeno je da je apelant počinio krivično djelo oštećenja tuđih prava iz člana 242. stav (2) KZ RS.
4. Presudom Okružnog suda od 17. augusta 2022. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi koje se odnose na utvrđeno činjenično stanje, jer je pravosnažnim rješenjem o dosudi apelant označen kao izvršenik. U vezi s tim, sud je istakao da su u izvršnom postupku pravosnažno odbijeni apelantovi žalbeni prigovori kojim je osporavao svoje vlasništvo nad spornim mašinama. Dalje, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i sve okolnosti koje su od značaja za odluku o krivičnoj sankciji, zbog čega je apelant pravilno oglašen krivim za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
5. Presudom Vrhovnog suda od 8. juna 2023. godine odbijen je apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da nižestepeni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, nisu počinili propuste koji bi ukazali da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Naime, u odnosu na apelantove navode da je prvostepeni sud najprije odbio izvođenje dokaza predloženog od strane odbrane (neovjerene kopije računa za kupovinu radnih mašina), a da je zatim presudu zasnovao, između ostalog, i na tim dokazima, Vrhovni sud je naveo da navedena okolnost ipak ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na odbranu. U vezi s tim, ukazao je da je konkretni dokaz bio predložen od strane odbrane, a ne nadležnog tužilaštva. Stoga, kako konkretni dokaz nije bio predložen od strane tužilaštva, tj. kako se ne radi o procesnoj situaciji u kojoj dokaz tužilaštva bude naknadno prihvaćen, a da odbrana nije imala mogućnost da ga preispita na glavnom pretresu, Vrhovni sud je zaključio da naknadno ugrađivanje dokaza odbrane u dokaznu građu na kojem je, između ostalog, zasnovana prvostepena presuda, ne dovodi u pitanje apelantovo pravo na odbranu, odnosno ne predstavlja procesnu povredu iz člana 311. stav (1) tačka g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP).
6. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava na odbranu jer je prvostepeni sud prihvatio dokazni prijedlog tužilaštva-saslušanje svjedoka N. I. i M. V. nakon izvođenja dokaza odbrane iako okolnosti na koje su predloženi navedeni svjedoci nisu povezani sa navodima odbrane. U vezi s tim, ukazao je da odredba člana 276. stav (2) tačka v) ZKP, a kojom je propisan redoslijed izvođenja dokaza na glavnom pretresu, tj. da nakon izvođenja dokaza optužbe i odbrane slijedi izvođenje dokaza optužbe kojima se pobijaju navodi odbrane, ne obavezuje tužioca da svoje dokazne prijedloge ograniči na sadržaj dokaza koje je prethodno izvela odbrana. Naime, ukazao je da u kontekstu cjelokupnog redoslijeda izvođenja dokaza dokaze optužbe kojima je pobijaju navodi odbrane čine svi dokazi kojima se preispituje do tada prezentovana strategija odbrane, a ne samo pojedina pitanja i odgovori u okviru saslušanja svjedoka koje je odbrana pozvala. Stoga, Vrhovni sud je naveo da saslušanje konkretnih svjedoka u korist potvrđivanja tvrdnji optužbe, a nakon izvođenja dokaza odbrane, ne predstavlja povredu apelantovog prava na odbranu. Osim toga, istakao je da je odbrana imala priliku i da te svjedoka unakrsno ispita na glavnom pretresu i eventualno diskredituje njihove iskaze. Slijedom svega navedenog, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, te da je neosnovan apelantov zahtjev za zaštitu zakonitosti.
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. (1) i (3) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije vlasnik spornih mašina, te da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je u fazi replike proveden dokazni prijedlog tužilaštva-saslušanje dva svjedoka iako okolnosti na koje su predloženi navedeni svjedoci nisu povezani sa navodima odbrane. Također, apelant ukazuje i da je prvostepena presuda zasnovana na dokazima koji nisu provedeni na glavnom pretresu-neovjerene kopije računa za kupovinu radnih mašina. Osim toga, ukazuje da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, u odnosu na apelantove navode kojima osporava vlasništvo na konkretnim mašinama, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno obrazložio da su u izvršnom postupku, koji je prethodio konkretnom postupku, pravosnažno odbijeni navedeni apelantovi prigovori, te da je apelant pravosnažnim rješenjem o dosudi označen kao izvršenik, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, u odnosu na apelantove navode o povredi prava na odbranu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o tim prigovorima, jasno obrazložio zbog čega okolnost da je prvostepeni sud u dokaznu građu presude ugradio i dokaz odbrane-neovjerene kopije računa za kupovinu radnih mašina iako je odbio provođenje tog dokaza na glavnom pretresu, odnosno prihvatio dokazni prijedlog tužilaštva-saslušanje svjedoka N. I. i M. V., ne predstavljaju okolnosti koje dovode u pitanje apelantovo pravo na odbranu, te Ustavni sud u takvom postupanju ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Također, apelant osim paušalnih navoda da osporene odluke nisu obrazložene, ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje ovog prava, ali da se iz apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-
2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman