Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/21 („Žitoprerada“ d.d. Bihać)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
  • Državno vlasništvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1048/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. ožujka 2025. godine, u predmetu broj AP 1048/21, rješavajući apelacije „Žitoprerada“ d.d. Bihać - u stečaju, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) te članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije „Žitoprerada“ d.d. Bihać - u stečaju podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 Dn 016407 20 Pž od 22. siječnja 2021. godine i broj 01 0 Dn 016408 20 Pž od 22. siječnja 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. „Žitoprerada“ d.d. Bihać - u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) koje zastupa Mirzet Kasić, odvjetnik iz Bihaća, podnio je 30. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 016407 20 Pž od 22. siječnja 2021. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP-1048/21.

2. Također, apelant je 30. ožujka 2021. godine podnio apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda broj 01 0 Dn 016408 20 Pž od 22. siječnja 2021. godine. Navedena apelacija je registrirana pod brojem AP-1049/21.

3. S obzirom na to da se navedene apelacije odnose na isto pravno pitanje, Ustavni sud je, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija o kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1048/21.

4. Rješenjima Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-DN-20-

004416 i broj 017-0-DN-20-004417 od 14. listopada 2020. godine, između ostalog, odbijeni su apelantovi zahtjevi za brisanje „opštenarodne imovine“ i upis prava vlasništva na određenim nekretninama detaljnije navedenim u tim rješenjima, te je određeno da će se u B-listu izvršiti upis zabilježbe odbijenih zahtjeva.

5. Općinski sud je obrazložio da je uvidom u zemljišnoknjižne uloške utvrdio da su sporne nekretnine u B-listu uknjižene kao „opštenarodna imovina“ sa zabilježbom da je organ upravljanja „Žitopromet“ preduzeće za promet i preradu žitarica u Bihaću sa određenim udjelom. Zatim, Općinski sud je citirao odredbe čl. 1. i 4. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja). Također je ukazao na odredbu članka 1. Odluke o osnivanju Komisije za državnu imovinu, utvrđivanje i raspodjelu državne imovine, određivanje prava i obaveza Bosne i Hercegovine, entiteta i Brčko distrikta BiH o upravljanju državnom imovinom. Potom je istakao da je Vijeće ministara 16. prosinca 2014. godine donijelo odluku o osnivanju navedene Komisije, čiji je zadatak bio da utvrdi kriterije za utvrđivanje državne imovine i njenu raspodjelu između BiH, entiteta i Brčko distrikta BiH, te za donošenje propisa za upravljanje tom imovinom. Međutim, kako je navedeno, do donošenja odluke nisu usvojeni navedeni propisi, odnosno na razini Bosne i Hercegovine još nije donesen propis kojim bi se točno definiralo koja imovina je u vlasništvu države Bosne i Hercegovine, koja u vlasništvu entiteta i Brčko distrikta, niti je regulirano upravljanje tom imovinom. Imajući to u vidu, Općinski sud je zaključio da su neutemeljeni apelantovi zahtjevi za brisanje općenarodne imovine i upisa prava vlasništva na spornim nekretninama.

6. Rješenjima Kantonalnog suda broj 01 0 Dn 016407 20 Pž i broj 01 0 Dn 016408 20 Pž od 22. siječnja 2021. godine apelantove žalbe su odbijene kao neutemeljene i potvrđena su prvostupanjska rješenja.

7. Kantonalni sud je u obrazloženju ponovio da nije sporno da su nekretnine upisane kao „opštenarodna imovina“, odnosno da se radi o državnoj imovini, koja je obuhvaćena zabranom raspolaganja. Zbog toga su se, prema ocjeni toga suda, u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja koji je lex specialis u odnosu na Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZZK) i u odnosu na Zakon o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), na čiju primjenu se apelant neutemeljeno pozivao. Također, Kantonalni sud je ukazao da je činjenica da je apelant na temelju kupoprodajnog ugovora od 16. studenog 1957. godine zabilježio pravo upravljanja na spornim nekretninama. Međutim, istakao je da je činjenica da je u zemljišnoknjižnom ulošku upisano da se radi o „opštenarodnoj imovini“. Zbog toga, kako je navedeno, odluke donesene u ovom postupku, nisu zapreka apelantu da u redovnom sudskom postupku ostvaruje prava na koja ukazuje u žalbi.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelant tvrdi da je tijekom postupka naveo uvjerljive dokaze da ima pravni osnov za upis prava vlasništva koje je stekao na temelju kupoprodajnog ugovora od 16. studenog 1957. godine, te da je Kantonalni sud propustio raspraviti činjenicu prava vlasništva koje je apelant stekao na temelju toga ugovora. Dalje, apelant ističe da mu je bez pravnog osnova oduzeto pravo vlasništva za koju posjeduje valjanu ispravu kao dokaz za upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Naposljetku, apelant je istakao da je Ustavni sud u predmetima br. AP-4731/14, AP-2184/16 odredio pojam državne imovine te sa se na temelju tih presuda ne može zaključiti da su njegove nekretnine državno vlasništvo.

9. Prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine,odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03)

13. Razmatrajući apelantove navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i relevantne razloge a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud nije mogao zaključiti da bilo što upućuje da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporenih odluke proizvoljno primijenio odredbe čl. 1. i 4. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja. U tom pogledu, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka ukazao da je Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja lex specialis u odnosu na odredbe ZZK i ZSP (vidjeti, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-82/21 od 18. listopada 2022. godine, toč.48-

50, sa daljim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba) na kojima je apelant temeljio svoje zahtjeve za brisanje upisa „opštenarodne imovine“. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već ukazao da na razini Bosne i Hercegovine još uvijek nije donesen propis kojim bi se točno definiralo koja imovina je u vlasništvu države, koja u vlasništvu entiteta i Brčko distrikta i reguliralo njezino upravljanje (vidjeti, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1080/18 od 28. siječnja 2020. godine, točka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zbog toga je neutemeljeno apelantovo ukazivanje na praksu Ustavnog suda u predmetima br. AP-4731/14 i AP-2184/16 koji se odnose na određivanje pojma državne imovine. Naposljetku, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje o apelantovim tvrdnjama kojima je ukazivao da je pravni osnov za upis prava vlasništva, stekao na temelju kupoprodajnog ugovora od 16. studenog 1957. godine. Ustavni sud zapaža da apelant tim tvrdnjama u suštini dovodi u pitanje valjanost upisa „općenarodne imovine“ odnosno državnog vlasništva, pa slijedom toga proizlazi da je jasno obrazloženje Kantonalnog suda da apelant prava koja smatra da mu pripadaju, može ostvarivati u redovnom sudskom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

15. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1048/21 („Žitoprerada“ d.d. Bihać) | Sudska praksa | Aktio