Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1548/21 (M. Č. i drugi)
Odluka donesena 10. 07. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1548/21
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 07. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1548/21, rješavajući apelaciju Mustafe Čengića i Sanele Čengić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 10. jula 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Čengića i Sanele Čengić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 344222 20 Rev 2 od 22. januara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mustafa Čengić i Sanela Čengić (u daljnjem tekstu: apelant, apelantica ili apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zlatko Petrović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 344222 20 Rev 2 od 22. januara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 344222 20 Gž 3 od 30. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 344222 18 P 3 od 13. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Milomira Draganića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 31. augusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Primljene odgovore Ustavni sud je 2. novembra 2022. godine dostavio apelantima na izjašnjenje. Apelanti su 11. novembra 2022. godine dostavili izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. U postupku koji je okončan osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 344222 20 Rev 2 od 22. januara 2021. godine djelimično je usvojen tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrđeno je da je na snazi odluka „Energoinvesta“ – VMC Sarajevo (u daljnjem tekstu: preduzeće) od 16. februara 1989. godine kojom je tužiocu dodijeljen stan na korištenje (u daljnjem tekstu: sporni stan; stav 1.). Dalje je utvrđeno da je ništavo rješenje „Energoinvesta“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) od 30. augusta 1996. godine kojim je sporni stan dodijeljen apelantu na korištenje (stav 2.). Osim toga, utvrđeno je da je ništav i ugovor o korištenju stana od 12. augusta 1999. godine, koji je apelant zaključio s Kantonalnim stambenim fondom (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi; stav 3.). Također, utvrđeno je da je tužilac prije 6. decembra 2000. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu, što su svi tuženi dužni trpjeti i priznati mu sva prava i obaveze koje pripadaju nosiocima stanarskog prava koji su to pravo stekli prije navedenog datuma (stav 4.). Utvrđeno je i da je ništav ugovor o kupoprodaji stana koji je prvotuženi kao prodavac zaključio s apelantima kao kupcima, slijedom čega će se u zemljišnim knjigama Općinskog suda brisati pravo vlasništva apelanata na stanu (stav 5.). Presudom je naloženo apelantima da tužiocu predaju u posjed stan slobodan od ljudi i stvari (stav 6.). Međutim, odbijen je kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev u odnosu na „Onfo“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi; stav 7.)) i konstatirano je da je tužiočev eventualni tužbeni zahtjev povučen (stav 8.).
6. U postupku je utvrđeno da je preduzeće, na osnovu navedenih odluka i rješenja, dodijelilo tužiocu na korištenje sporni stan, koji je u vrijeme dodjele bio neizgrađen. Stan nije bio dovršen ni do početka rata u BiH kada je tužilac s porodicom napustio Sarajevo. Zgrada u kojoj se stan nalazi upotrebnu dozvolu je dobila tek 1999. godine. Utvrđeno je da su kod nadležnog suda 1994. godine upisane organizacione promjene kod prvotuženog kojem je, između ostalih, pripojeno i preduzeće. Prvotuženi je donio rješenje od 9. jula 1996. godine kojim je stavljeno van snage rješenje o dodjeli stana tužiocu, uz obrazloženje da s tužiocem nikada nije zaključen ugovor o korištenju spornog stana i jer je tužiocu prestao radni odnos kod prvotuženog. Nakon toga, prvotuženi je rješenjem od 30. augusta 1996. godine sporni stan dodijelio apelantu na korištenje, a 27. juna 1999. godine je s njim zaključio i ugovor o korištenju stana. Apelanti su zajedno otkupili sporni stan na osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 2. septembra 1999. godine i uknjižili su se kao suvlasnici. U međuvremenu tužilac je 2. jula 1999. godine podnio zahtjev za povrat u posjed spornog stana. Zahtjev je odbijen uz obrazloženje da tužilac nema zaključen ugovor o korištenju stana i jer se u evidenciji „Sarajevostana“ d.d. Sarajevo tužilac ne vodi kao nosilac stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su na sve tri instance zaključili da se na konkretan slučaj treba primijeniti odredbe člana Xe stav (4) Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova (u daljnjem tekstu: Odluka) i odredbe člana 46.b. stav (3) Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova). Navedeno je da je tim odredbama jasno propisano da osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine dodijeljen stan koji je, između ostalog, u izgradnji i za koji nije izvršen tehnički prijem imaju pravo na zaključenje ugovora o korištenju stana u skladu s odredbama Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora. Zbog svega navedenog redovni sudovi su zaključili da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan. Kako je naveo Vrhovni sud, ovakav stav je zauzeo i Ustavni sud u više svojih odluka kao što su odluke br. AP-
4227/10 od 25. decembra 2013. godine i AP-5595/10 od 12. februara 2014. godine.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
7. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama. Apelanti navode da redovni sudovi nisu vodili računa o činjenici da je tužilac stambeno osiguran jer ima luksuznu kuću te mu stan i ne treba. Također navode da je bilo nesporno da tužilac nije imao zaključen ugovor o korištenju stana, pa da mu zato ne pripada pravo na stan koji je apelant „regularno dobio od firme u kojoj je zaposlen i otkupio na zakonom propisani način“. Smatraju da nema osnova za primjenu Zakona o prodaji stanova jer je jedini zakon koji je trebalo primijeniti ZOSO. Apelanti smatraju da u situaciji da je primijenjen ZOSO, tužilac koji se nikada nije uselio u sporni stan i nije zaključio ugovor o korištenju ne bi imao „osnovne konstitutivne elemente za stjecanje stanarskog prava“. Apelanti ističu i da sporni stan predstavlja njihov dom koji koriste već više od 10 godina, čime su stekli pravo vlasništva i dosjelošću i da su ih redovni sudovi nezakonito lišili njihovog doma.b)Odgovori na apelaciju
8. Vrhovni sud je naveo da su tvrdnje apelanata paušalne i neosnovane te kao odgovor na apelaciju taj sud citira kompletnu svoju presudu.
9. Kantonalni sud je naveo da je presudu donio na osnovu relevantnih propisa te da nezadovoljstvo apelanata odlukom tu odluku ne čini nezakonitom.
10. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju i da je apelacija neosnovana.
11. Tužilac u odgovoru navodi hronologiju postupka i tumači donesene odluke, te ističe da su apelacioni navodi neosnovani i da apelanti imaju dom s obzirom na to da je apelant u zemljišnim knjigama uknjižen kao vlasnik još jednog stana. Kao dokaz tužilac je dostavio zk. izvadak za taj drugi stan. Također, tužilac navodi i da su presude izvršene i da mu je stan predat u posjed.
12. U izjašnjenju na odgovore apelant ponavlja apelacione navode i navodi da je prvostepeni sud u kratkom odgovoru neoprezno i neargumentovano koristio formulaciju da apelant prepričava činjenično stanje koje je taj sud utvrdio što nema uporišta u dokazima.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka Ustavnog suda 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka Ustavnog suda, 50/12 – odluka Ustavnog suda BiH i 16/13 – rješenje Ustavnog suda BiH) relevantne odredbe glase:
Član 46.b. stav 3.
Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
14. U Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o privremenom uređivanju prodaje stanova („Službene novine FBiH“ br. 11/98 do 32/02) relevantne odredbe glase:
Član Xe. [...]
Osobe kojima je do 6. decembra 2000. godine rješenjem dodijeljen stan u izgradnji, stan u postupku eksproprijacije, odnosno stan za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo na zaključenje ugovora o korišćenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i pravo da podnesu zahtjev za kupovinu stana u roku od tri mjeseca od dana zaključenja ugovora.
VI.Dopustivost i meritum
15. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.f), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i član
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.a)Pravo na dom
17. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: […]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
18. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
19. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i je li u konkretnom slučaju došlo do „miješanja“ javnih vlasti u poštovanje njegovog „doma“. Nakon toga, ukoliko je odgovor potvrdan, treba ispitati da li je „miješanje“ bilo opravdano, odnosno da li je bilo „u skladu sa zakonom“, da li se miješanjem nastojao ostvariti legitiman cilj, odnosno da li je miješanje bilo razmjerno cilju koji se želio ostvariti te stoga “neophodno u demokratskom društvu” (vidi, Evropski sud za ljudska prava [u daljnjem tekstu: Evropski sud], Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tač. 59–73).
20. Prema praksi Evropskog suda pojam "dom" je samostalan pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Predstavljaju li neke prostorije "dom" koji privlači zaštitu članka 8. stavak 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima, i to o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom (vidi Evropski sud, Zrilić protiv Hrvatske, presuda od 3. oktobra 2013. godine, predstavka broj 46726/11, tačka 57, s daljnjim referencama). Imajući ovo u vidu, Ustavni sud je u svojoj praksi proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP-1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 45/06).
21. Uzimajući u obzir da je utvrđeno da su apelanti živjeli u spornom stanu više od 10 godina, Ustavni sud smatra da taj stan predstavlja njihov „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. Nadalje, nesporno je da je donošenjem presuda redovnih sudova došlo do miješanja u pravo apelanata na „dom“ jer su ostali bez stana. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda jasno proizlazi da su sudovi utvrdili da tužiocu pripada pravo na sporni stan na osnovu odredbe člana Xe. stav 3. Odluke i člana 46e. stav 3. Zakona o prodaji (vidi tačku 6. ove odluke), što znači da je miješanje u pravo apelanata na „dom“ bilo „u skladu sa zakonom“. Osim toga, Ustavni sud smatra da je to miješanje imalo i legitiman cilj, a to je zaštita prava drugih kako to propisuje član 8. stav 2. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju to je bilo pravo tužitelja da za sporni stan, koji mu je bio dodijeljen dok je još bio u izgradnji, zaključi ugovor o korištenju i otkupi ga u skladu s Odlukom i Zakonom o prodaji stanova. Konačno, miješanje je bilo proporcionalno jer je postignuta ravnoteža između prava apelanata i prava tužioca, pri čemu je, s obzirom na sve navedeno, tužiočevo pravo prevagnulo u odnosu na pravo apelanata. Naime, donošenje osporenih presuda je bilo neophodno u demokratskom društvu jer tužilac nije mogao utjecati na okolnosti koje su ga spriječile da na stanu ostvari zakonom propisana prava i interese. Ostvarivanje tih tužiočevih prava i interesa predstavlja osiguranje za provođenja načela pravne sigurnosti nad kojim ne može prevagnuti pravo i interes apelanata, iako se stan može smatrati njihovim domom.
22. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da nije bilo kršenja prava apelanata na „dom“ iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.b)Pravo na pravično suđenje
23. Apelanti navode da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene prava i pogrešno utvrđenih činjenica.
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. U vezi sa navodima o proizvoljnosti u primjeni prava i proizvoljno utvrđenim činjenicama, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
27. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o prodaji stanova i Odluke. Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima odgovorili na sva ključna pitanja zbog čega se ne može zaključiti da su odlučivali proizvoljno ni u odnosu na činjenična niti u odnosu na pravna pitanja koja su rješavali. Međutim, apelanti u apelaciji ponavljaju te iste navode, pa su stoga takvi navodi apelanata neosnovani i ne mogu dovesti u pitanje zaključak Ustavnog suda o tome da osporene odluke nisu proizvoljne. Također, Ustavni sud zapaža da nema ništa iz čega bi proizlazilo da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi u više odluka već rješavao isto pitanje i zaključio da u situaciji kada za dodijeljeni stan nije bio izvršen tehnički prijem, nije ni bilo moguće zaključiti ugovor o korištenju tog stana u skladu sa ZOSO-om. Međutim, osobama u takvoj situaciji Odlukom je propisano pravo na zaključenje tog ugovora i otkup stana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-5595/10 od 12. februara 2014. godine, tačka 30., dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da se radi o istoj situaciji kakva je i konkretna, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz navedene odluke. Osim toga neosnovano je pozivanje apelanata na dosjelost s obzirom da predmet konkretnog postupka nije bilo sticanje prava apelanta na spornom stanu dosjelošću već tužbeni zahtjev tužitelja iz tačke 5. ove odluke
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. c)Pravo na imovinu
29. Apelanti smatraju da im je u postupku prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje i dom, koje je Ustavni elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
30. Nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u pravo apelanata na „dom“ bilo u skladu sa Zakonom o prodaji stanova i Odlukom, kada je imalo legitimni cilj a to je bilo pravo tuženog da za sporni stan, koji mu je bio dodijeljen dok je još bio u izgradnji, zaključi ugovor o korištenju i otkupi ga u skladu s Odlukom i Zakonom o prodaji stanova i bilo proporcionalno jer je postignuta ravnoteža između prava apelanata i prava tužioca pri čemu je, s obzirom na sve navedeno, tužiteljevo pravo prevagnulo u odnosu na pravo apelanata.
31. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pri zaključku da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, proizvoljno odlučili o činjeničnim ili pravnim pitanjima i kada ništa ne ukazuje da je apelantima prekršena bilo koja procesna garancija iz navedenog prava.
32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.