Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3380/21 (Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3380/21
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3380/21, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, Uprave za indirektno/neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 22. januara 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Bosne i Hercegovine, Uprave za indirektno/neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mals 045365 18 Pž od 1. septembra 2021. godine. Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Livnu koji je dužan da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Livnu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bosna i Hercegovina, Uprava za indirektno/neizravno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 27. septembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Mals 045365 18 Pž od 1. septembra 2021. godine i Presude Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Mals 045365 18 Mals od 22. juna 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona 10 (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 19. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. januara 2023. godine do 8. februara 2023. godine, pa su ti odgovori 8. februara 2023. godine dostavljeni apelanticinom zakonskom zastupniku radi eventualnog izjašnjenja. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Presudom Općinskog suda odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime isplaćene naknade plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je ukazao da je apelantica u tužbi navela da je tuženom dostavila zahtjeve za refundiranje naknade za svoje zaposlenike za vrijeme privremene spriječenosti za rad. Međutim, tuženi nije izvršio povrat dijela isplaćenih sredstava koja se odnose na naknade neto plaće i na doprinose. Nadalje, Općinski sud je u relevantnom dijelu naveo da apelantica u konkretnom slučaju smatra da pravo na refundiranje iznosa preciziranog tužbenim zahtjevom proizlazi, između ostalog, iz relevantnih odredbi Zakona o zdravstvenom osiguranju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zdravstvenom osiguranju). Međutim, sud je istakao da je Odlukom o visini naknada plaće i najvišem iznosu naknade plaće Upravnog odbora tuženog (u daljnjem tekstu: Odluka UO-a tuženog) propisana naknada u visini od 80% od osnovice koju čini neto plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stječe pravo na naknadu. Također, da se najviši iznos naknade utvrđuje u visini jedne prosječne neto plaće u Federaciji BiH za prethodni mjesec. Na osnovu toga, prvostepeni sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan jer je tuženi refundirao iznos isplaćene naknade shodno relevantnim odredbama Odluke UO-a tuženog.
6. Apelantica je protiv prvostepene presude izjavila žalbu u kojoj je, između ostalog, istakla da je Odluka UO-a tuženog u suprotnosti sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju te da se, budući da je navedeni zakon po hijerarhiji akt „veće pravne snage“ od odluke, obračun i isplata konkretne naknade u konkretnom slučaju morala izvršiti u skladu s relevantnim odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju.
7. Presudom Kantonalnog suda apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana. Kantonalni sud je u relevantnom dijelu naveo da je odredbama člana 47. stav (3) Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da visinu naknade plaće koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda osiguranja utvrđuje upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja, te je u vezi s tim ukazao na Odluku UO-a tuženog. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je tuženi prilikom refundacije sporne naknade isplaćene apelanticinim zaposlenicima isplatu izvršio u skladu s tom odlukom UO-a tuženog.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
8. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica naročito ističe da osporene odluke nisu dale odgovor na pitanje nezakonitosti Odluke UO-a tuženog jer je taj akt zapravo „akt niže pravne snage“ u odnosu na Zakon o zdravstvenom osiguranju. Stoga je „aktom niže pravne snage“ nezakonito propisano manje prava od prava koja je za poslodavca odnosno apelanticu propisano Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Naime, apelantica navodi da je tužbenim zahtjevom tražila isplatu određenog iznosa na ime razlike manje refundiranih sredstava na ime isplaćene naknade za vrijeme privremene spriječenosti za rad. U vezi s tim, apelantica ističe da je odredbama člana 47. stav (1) Zakona o zdravstvenom osiguranju propisano da ta naknada, između ostalog, ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada. Dalje ističe da su odredbama stava (2) navedenog člana Zakona propisani slučajevi u kojima naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu. Međutim, apelantici je, shodno navedenoj Odluci UO-a tuženog, isplaćen manji iznos, što je u suprotnosti s navedenim odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju. b)Odgovori na apelaciju
9. Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da apelacije nisu osnovane, dok je tuženi, između ostalog, istakao da je refundirao iznose isplaćenih naknada shodno relevantnim odredbama Odluke UO-a tuženog, te je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena. V.Relevantni propisi
10. Zakon o zdravstvenom osiguranju („Službene novine Federacije BiH“ br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – odluka USFBiH i 36/18)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 46. stav (1) (1)Naknada plaće utvrđuje se od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu. Član 47. (1)Naknada plaće određuje se u visini od najmanje 80% osnovice za naknadu s tim da ne može biti niža od iznosa minimalne plaće važeće za mjesec za koji se utvrđuje naknada. (2) Naknada plaće iznosi 100% od osnovice za naknadu:
1. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog povrede na radu ili oboljenja od profesionalne bolesti, 2. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog bolesti i komplikacija prouzrokovanih trudnoćom i porođajem, 3. za vrijeme privremene spriječenosti za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osobe. (3) Visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće koja se isplaćuje na teret kantonalnog zavoda osiguranja utvrđuje upravni odbor kantonalnog zavoda osiguranja.
11. Odluka o visini naknada plaće i najvišem iznosu naknade koja se isplaćuje na teret Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona 10 za vrijeme privremene spriječenosti za rad (Upravni odbor tuženog broj 11-37-25-959/11 od 29. juna 2011. godine)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst Odluke UO-a tuženog dostavljen u prilogu apelacije, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 2.
Naknada plaće iz članka 1. ove Odluke utvrđuje se u visini 80% od osnovice koju čini neto plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na temelju kojeg se stječe pravo na naknadu.
Najviši iznos naknade koja se isplaćuje na teret Zavoda utvrđuje se u visini jedne prosječne neto plaće u FBiH za prethodni mjesec.
VI.Dopustivost i meritum
12. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Ustavni sud primjećuje da je apelantica nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba), ali ne i Evropske konvencije. Međutim, primjenjivi standardi su isti.a)Pravo na pravično suđenje
15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
16. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42 −45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba). Međutim, Evropski sud može utvrditi povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ako su zaključci domaćeg suda proizvoljni ili očigledno nerazumni, što dovodi do „uskraćivanja pravde“ (vidi Evropski sud, Moreira Ferreira protiv Portugala (br. 2) [VV], presuda od 11. jula 2017.godine, predstavka broj 19867/12, tač. 83−85. i Lazarević protiv BiH, presuda od 14. januara 2020. godine, predstavka broj 29422/17, tačka 30).
17. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. U vezi s tim Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda, dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje. Član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke, a nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na sve argumente koje stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti) (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41. s daljnjim referencama). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti) (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1791/22 od 18. oktobra 2022. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba).
18. Ustavni sud ukazuje da apelantica naročito tvrdi da osporene odluke nisu dale odgovor na pitanje zakonitosti Odluke UO-a tuženog jer je navedenom odlukom kao aktom niže pravne snage nezakonito propisano manje prava od prava koja su propisana Zakonom o zdravstvenom osiguranju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao pitanje refundiranja razlike novčanih sredstava koja su apelanti kao poslodavci isplaćivali svojim zaposlenicima za vrijeme privremene spriječenosti za rad i iznosa koje su kantonalni zavodi za zdravstveno osiguranje refundirali tim poslodavcima u skladu s odlukama o naknadi plaće za vrijeme privremene spriječenosti za rad koje su donijeli ti zavodi (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-120/19 od 9. septembra 2020. godine i AP-3646/20 od 6. aprila 2022. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.usatavnisu.ba). Ustavni sud je u navedenim predmetima utvrdio kršenje prava apelanata na pravično suđenje jer je utvrđeno da su redovni sudovi obrazložili da su odluke upravnih odbora nadležnih zavoda za zdravstveno osiguranje zakonite s formalnog aspekta s obzirom na to da su donesene na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja. Međutim, sudovi pri tome nisu razmotrili materijalnopravnu zakonitost takvih odluka. Naime, Ustavni sud je u navedenim predmetima, između ostalog, istakao da odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju daju diskreciono pravo upravnim odborima kantonalnih zavoda osiguranja da svojim odlukama utvrde visinu naknade plaće i najviši iznos naknade plaće. Međutim, upravni odbori kantonalnih zavoda osiguranja su se pri donošenju odluka kao podzakonskih akata morali kretati u okvirima propisanim Zakonom o zdravstvenom osiguranju. Propuštanjem da odluče o materijalnopravnom aspektu zakonitosti odluka tuženih uprkos prigovorima apelanata iznesenim u tom pogledu, redovni sudovi su povrijedili pravo apelanata na pravično suđenje.
19. Dovodeći u vezu stavove iz navedenih odluka Ustavnog suda s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je i u ovom predmetu apelantica isticala da je Odluka UO-a tuženog u suprotnosti za Zakonom o zdravstvenom osiguranju, ali da ni u konkretnom slučaju Kantonalni sud o tome nije dao relevantne razloge. Stoga, podržavajući praksu iz odluka Ustavnog suda br. AP-
120/19 od 9. septembra 2020. godine i AP-3646/20 od 6. aprila 2022. godine, te uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje iz navedenih odluka.
20. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom Kantonalnog suda kao konačnom odlukom u konkretnom postupku povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
21. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VII.Zaključak
22. Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud osporenom odlukom povrijedio apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je primijenio Odluku UO-a tuženog bez ispitivanja i ocjene njene materijalnopravne saglasnosti sa Zakonom o zdravstvenom osiguranju, uprkos apelanticinim prigovorima iznesenim u tom pravcu, čime je propustio odgovoriti na ključno pitanje koje je apelantica isticala tokom postupka pred tim sudom.
23. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.