Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2914/21 (D. N.)
Odluka donesena 13. 07. 2023.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Izvršni postupak
- Stečaj
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2914/21
Apelacija
Odluka o meritumu
13. 07. 2023.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2914/21, rješavajući apelaciju Dragana Neškovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dragana Neškovića.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 255681 21 Rev od 1. jula 2021. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da, po hitnom postupku, donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Nešković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Radinko Suvajac, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. avgusta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 255681 21 Rev od 1. jula 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 255681 20 Gž 2 od 12. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 255681 20 P 2 od 20. jula 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i od Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. avgusta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 7. februara 2023. godine dostavljeni apelantu na izjašnjenje. Vrhovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. Apelant je 9. februara 2023. godine dostavio izjašnjenje na odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 255681 20 P 2 od 20. jula 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime duga isplati iznos od 76.010,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant na javnoj licitaciji u izvršnom postupku kupio stan za iznos od 76.010,00 KM (u daljnjem tekstu: utuženi iznos). Apelant je 18. novembra 2015. godine uplatio utuženi iznos na račun posebnih namjena – depozitni račun Osnovnog suda, koji je otvoren kod „Banke Srpske“ a.d. Banja Luka. Ministarstvo finansija Republike Srpske je ovlašćeno da raspolaže svim sredstvima s depozitnog računa, prema odredbama člana 4 stav 1 u vezi sa članom 6 st. 1 i 2 Zakona o trezoru. Apelant nikada nije ušao u posjed stana. Izvrši postupak je prekinut odlukom Okružnog suda do okončanja parničnog postupka radi utvrđivanja prava svojine na stanu koji je apelant kupio za utuženi iznos. Sud je dalje u izvršnom postupku, postupajući po apelantovom zahtjevu za povrat novca, naložio računovodstvu 13. maja 2016. godine da s depozita suda vrati utuženi iznos. Međutim, po tom nalogu nije postupljeno.
7. Naime, utvrđeno je da je nad „Bankom Srpske“ a.d. Banja Luka 4. aprila 2017. godine otvoren stečajni postupak i da je tužena kao stečajni povjerilac prijavila svoja potraživanja koja su obuhvatila i novčana sredstva iz sudskih depozita. Na utvrđeno činjenično stanje Osnovni sud je primijenio čl. 154, 155, 158, 172 i 210 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te zaključio da su novčana sredstva deponovana u skladu s odredbama Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i Zakona o trezoru. Osnovni sud je naglasio da sredstva iz sudskih depozita nisu prešla u imovinu tužene jer ne predstavljaju javne prihode. U vezi s tim, navedeno je da je svrha depozita „dužnikovo polaganje određene stvari za povjerioca“. Osnovni sud je ukazao da tužena deponovanim sredstvima nije raspolagala niti ih je naplatila u stečajnom postupku, pa nema neosnovanog obogaćenja na njenoj strani za utuženi iznos.
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 255681 20 Gž 2 od 12. novembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je prihvatio stav prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz člana 210 ZOO-a za usvajanje tužbenog zahtjeva.
9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 255681 21 Rev od 1. jula 2021. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da Zakonom o vanparničnom postupku, kojim je propisan sudski depozit i način deponovanja novca, nije predviđeno da će predmet depozita postati svojina tužene jer to nije svrha depozita. Vrhovni sud je smatrao da u radnjama organa tužene, suda i Ministarstva finansija RS nema protivpravnosti pa tako ni osnova za odštetnu odgovornost tužene prema članu 155 ZOO-a. Takođe, Vrhovni sud je smatrao da nema osnova za odgovornost tužene za štetu ni prema članu 172 ZOO-a jer odgovornost pravnog lica za rad njegovih organa postoji samo u slučaju nezakonitog i nepravilnog rada. Vrhovni sud je naveo da je tužena, nakon što je nad „Bankom Srpske“ a.d. Banja Luka otvoren stečajni postupak, postupila prema Zakonu o stečaju tako što je prijavila svoja potraživanja u stečajnom postupku. Stoga je Vrhovni sud zaključio da revizioni navodi da „organ“ tužene, odnosno računovodstvo suda nije postupilo po dopisu sudije od 13. maja 2016. godine i apelantu vratilo traženi iznos, prije nego je došlo do otvaranja stečajnog postupka nad „Bankom Srpske“, nisu mogli dovesti do drugačije odluke.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi svoje viđenje konkretnog postupka te ističe da je šteta nastala isključivo propuštanjem nadležnih službi tužene zbog neizvršenja naloga suda da mu se vrati deponovani novac. Naime, apelant ističe da sud u periodu od 11 mjeseci nije vratio uplaćeni iznos iako je postojao nalog postupajućeg sudije da se sa depozita tog suda vrati uplaćeni novčani iznos.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je naveo da prilikom donošenja osporene presude nije došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
12. Osnovni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tužena je navela da su neosnovani i ničim dokazani apelantovi navodi da je došlo do povrede njegovih prava. Smatra da se apelant paušalno poziva na povrede važećih propisa.
14. Apelant je u izjašnjenju na odgovore na apelaciju naveo da svi odgovori služe samo da se zaštiti tužena, odnosno njeni organi zbog propusta koji su napravili. Apelant je u izjašnjenju ponovio navode koje je već istakao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
(3) To pravo zastareva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
Član 210.
(1) Kad je neki deo imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
16. Zakon o trezoru („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 28/13 i 103/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav (1) (1) Trezor Republike i lokalne trezore uspostavlja i njima rukovodi Ministarstvo finansija, odnosno nadležna služba opštine, grada i fonda.
Član 6. st. (1) i (2) (1) Svi javni prihodi uplaćuju se na račune u sistemu Jedinstvenog računa trezora.
(2) Isključivo pravo raspolaganja sredstvima u sistemu Jedinstvenog računa trezora ima Ministarstvo finansija, odnosno nadležna služba opštine, grada i fonda.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
19. Ustavni sud najprije zapaža da se apelant u apelaciji nije pozvao na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Međutim, Ustavni sud ističe da nije vezan apelantovom pravnom kvalifikacijom, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašćen da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2639/22 od 19. januara 2023. godine, tačka 19 s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će u konkretnom slučaju Ustavni sud apelantove navode razmotriti u odnosu na član II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
20. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
21. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
22. Apelant je u izvršnom postupku na depozitni račun suda uplatio svoj novac u iznosu od 76.010,00 KM radi kupovine stana na licitaciji, ali nije postao vlasnik stana za koji je uplatio novac, niti mu je novac vraćen. Apelantov novac je, u stvari, njegova imovina zaštićena članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osporenim presudama, kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi isplate 76.010,00 KM, došlo je do miješanja u apelantovu imovinu.
23. Apelantova tužba odbijena je uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO-a. U konkretnoj situaciji će Ustavni sud prihvatiti da je miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito. Dalje, nije sasvim jasno koji je to javni interes zbog kojeg su se sudovi na taj način umiješali u apelantovo pravo na imovinu. Ipak, Ustavni sud će u konkretnom slučaju prihvatiti da je postojao javni interes za zaštitu imovine tužene od neosnovanih zahtjeva za isplatu štete iz njenog budžeta.
24. Ključno pitanje u konkretnom slučaju jeste da li je miješanje u apelantovu imovinu bilo proporcionalno legitimnom cilju koji se želio postići, odnosno da li je miješanjem u apelantovo pravo na imovinu u takvom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između tog prava i javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret (vidi Evropski sud, Vrzić protiv Hrvatske, presuda od 12. jula 2016. godine, predstavka broj 43777/13, tačka 100). Osim toga, Ustavni sud primjećuje da se obrazloženje osporenih odluka iscrpljuje u ispitivanju koje odredbe ZOO-a treba primijeniti, dok proporcionalnost miješanja u apelantovu imovinu nije ni ispitivana (vidi Evropski sud, Vuković protiv Hrvatske, presuda od 15. novembra 2018. godine, predstavka broj 47880/14, tačka 42).
25. Ustavni sud smatra da je pitanje proporcionalnosti, u ovom slučaju, zaista potpuno zanemareno. Naime, sudovi u konkretnom postupku nisu pridali bilo kakav značaj činjenici da je apelantov zahtjev za povrat utuženog iznosa sud u izvršnom postupku odobrio i naložio računovodstvu 13. maja 2016. godine da apelantu vrati deponovani iznos. Takođe, sudovi su potpuno zanemarili da po ovom nalogu suda nije postupljeno u periodu od skoro godinu dana, tačnije od 13. maja 2016. godine pa do 4. aprila 2017. godine kada je otvoren stečajni postupak nad „Bankom Srpske“ na čiji depozitni račun je uplaćen utuženi iznos. Nakon otvaranja stečajnog postupka isplate sa računa „Banke Srpske“ više nisu bile moguće. Međutim, iako su sudovi u obrazloženjima naveli da „sredstva iz sudskih depozita nisu prešla u imovinu tužene jer ne predstavljaju javne prihode“, isti ti sudovi nisu razjasnili pitanje zašto sredstva koja je apelant deponovao u izvršnom postupku na račun suda nisu vraćena odmah, niti zašto nema odgovornosti tužene da sredstva koja „nisu postala imovina tužene jer ne predstavljaju javne prihode“ isplate apelantu. Takođe, nesporno je da se iznosi uplaćeni kao depozit u konkretnom slučaju nisu mogli koristiti ni za kakvu drugu namjenu osim ispunjenja svrhe depozita, a to je, u konkretnom slučaju, bila uplata novčanog iznosa za povjerioca u izvršnom postupku. Nesumnjivo je da iznos od 76.010,00 KM koji je apelant deponovao nije uplaćen povjeriocu iz izvršnog postupka zato što je taj postupak prekinut radi utvrđivanja prava svojine, niti je vraćen apelantu. Osim toga, sudovi su zanemarili i to da se apelant, prema zakonu, ne može prijaviti kao povjerilac u stečajnom postupku koji je otvoren nad „Bankom Srpske. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na najnoviju praksu Evropskog suda u predmetu u kojem je utvrđeno da je za „podnosioce predstavke postalo pravno nemoguće da ostvare svoja potraživanja prema dužniku u stečajnom ili bilo kom drugom postupku. U tom predmetu, Evropski sud je istakao da je njihovo lišavanje imovine bilo praćeno potpunim izostankom naknade te je zaključio da su efekti zakonskih odredbi o isplati duga stavili pretjeran individualni teret na podnosioce. Stoga je poremećena pravična ravnoteža koja je trebala biti uspostavljena između zaštite prava podnosilaca predstavke na mirno uživanje njihove imovine i zahtjeva od javnog interesa“ (vidi Evropski sud, Katona i Závarský protiv Slovačke, presuda od 9. februara 2023. godine, predstavke br. 43932/19 i 43995/19, tačka 63). Imajući to u vidu, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju nije odlučujuće to da li je u radnjama organa tužene bilo protivpravnosti ili ne jer je apelant nesumnjivo lišen svoje imovine bez ikakve mogućnosti da svoje potraživanje ostvari u bilo kojem drugom postupku.
26. Ustavni sud smatra da se do istog zaključka može doći i u konkretnom predmetu. Naime, iz svega navedenog proizlazi da je na apelanta stavljen prekomjeran individualni teret, naročito imajući u vidu da on nije propustio da uradi nešto što je trebalo da uradi, te da je lišen svoje imovine bez ikakve naknade i pravne zaštite. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava na imovinu i zaštite javnog interesa, odnosno interesa tužene kao javne vlasti.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova ne zadovoljavaju princip proporcionalnosti, zbog čega je došlo do povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Apelant, takođe, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda vezan za povredu prava na imovinu, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno ispitivati navode o kršenju prava na pravično suđenje. VII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa u situaciji kada apelantu nije vraćen depozit koji je on uplatio u izvršnom postupku zato što je nad bankom kod koje se vodi račun na koji je taj depozit uplaćen otvoren stečajni postupak, iako je nalog za vraćanje sud donio skoro godinu dana prije otvaranja stečajnog postupka, a apelantu nije obezbijeđena bilo kakva pravna zaštita.
30. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić