Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2731/22 (D. I. i drugi)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2731/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2731/22, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dragoja Ivanović i Aleksandar Ivanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dragoja Ivanović i Aleksandar Ivanović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 K 045916 22 Kž 2 od 27. travnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoja Ivanović i Aleksandar Ivanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Miodrag Stojanović, odvjetnik iz Bijeljine, podnijeli su 20. srpnja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 K 045916 22 Kž 2 od 27. travnja 2022. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), koja je potvrđena Presudom Okružnog suda od 27. travnja 2022. godine, apelanti su oglašeni krivim što su, u vrijeme i na način opisan u izreci presude, počinili kazneno djelo Ugrožavanje sigurnosti iz članka 150. stavak (2) Kaznenog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Apelantima je izrečena uvjetna osuda, kojom im je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci s rokom provjeravanja od dvije godine.

3. U obrazloženju prvostupanjske presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku tužitelj proveo dokaze, između ostalog, saslušanjem oštećenog (B.T.), svjedoka (J. V., E. K., Ž. J., Ž. J. i D. K.) i apelanata u svojstvu svjedoka. U vezi s tim, naveo je da je ocjenom navedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u međusobnoj vezi, utvrdio da su apelanti počinili kazneno djelo za koje su optuženi. Naime, istaknuo je da iz iskaza svjedoka J.V. proizlazi da su on i oštećeni pripadnici Granične policije, te da kritične prilike nisu bili na dužnosti i da su sjedili u restoranu motela u kojem su bili smješteni kada su apelanti počeli vrijeđati oštećenog i uputili mu ozbiljne prijetnje po njegovu sigurnost. Također, proizlazi da je razlog napada na oštećenog bio prethodni događaj kada su apelanti fizički napali treću osobu, a oštećeni i svjedok s još nekoliko kolega policajaca taj napad zaustavili. Nadalje, istaknuo je da iz iskaza svjedoka E. K. proizlazi da je s oštećenim i svjedokom sudjelovao u zaustavljanju napada apelanata na treću osobu, te da su poslije u restoranu motela apelanti prišli njegovom kolegi tj. oštećenom i uputili ozbiljne prijetnje. Također, proizlazi da je oštećeni nakon dobijenih prijetnji u strah za svoju sigurnost napustio restoran i popeo se u sobu i pozvao policiju. Osnovni sud je naveo da je prihvatio iskaze oštećenog i svjedoka J. V. i E.K. iz razloga što su u većem dijelu usklađeni, nepristrasni, te su njihovim iskazima nastojali prikazati stvari onako kako su se i dogodile. S druge strane, istaknuo je da iskaze apelanata i svjedoka Ž. J., Ž. J. i D. K. nije prihvatio kao vjerodostojne jer su, po ocjeni tog suda, svjesno usaglašeni, te da su svjedoci zainteresirani da apelanti izbjegnu kaznenu odgovornost, budući da su s njima u obiteljskim odnosima.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su se u radnjama apelanata stekla obilježja kaznenog djela za koje su oglašeni krivim. U vezi s tim, ukazao je da je povod inkriminiranih radnji apelanata intervencija oštećenog, kao pripadnika Granične policije, prije spornog događaja, kada je spriječio apelante u nanošenju ozljeda trećoj osobi. Također, ukazao je da se u konkretnom slučaju radilo o zakonitoj službenoj radnji oštećenog poduzetoj u cilju sprječavanja vršenja prekršaja i kaznenih djela, za koju su službenici granične policije ovlašteni u smislu članka 9. Zakona o Graničnoj policiji. S obzirom na to, zaključio je da je neutemeljen apelantov navod da se u konkretnom slučaju ne radi o kvalificiranom obliku kaznenog djela Ugrožavanje sigurnosti iz članka 150. stavak (2) KZRS, jer su konkretnom slučaju apelanti uputili ozbiljne prijetnje oštećenom kao službenoj osobi u vezi s vršenjem njegove funkcije.

5. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Naročito ističu da su redoviti sudovi pogrešno okvalificirali kaznenog djelo, jer oštećenom kao pripadniku Granične policije nije u opisu bilo kakvo postupanje u pogledu narušavanja javnog reda i mira. Također ističu da su se tri svjedoka i oba apelanta eksplicitno izjasnila da oštećenom nisu upućene bilo kakve prijetnje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su istakli u žalbi protiv prvostupanjske presude, koje je razmotrio Okružni sud, te dao jasne razloge o neutemeljenosti tih navoda. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću pitanje prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2731/22 (D. I. i drugi) | Sudska praksa | Aktio