Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1457/21 (M. K.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 21
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-1457/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1457/21, rješavajući apelaciju Marka Krunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Krunića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 045123 20 Gž od 3. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Krunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Mila Baltić advokat iz Banjaluke, podnio je 26. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 045123 20 Gž od 3. februara 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 045123 18 P od 24. jula 2020. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i drugih tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je ništav „ugovor o prenosu i predaji“ nekretnine od 18. aprila 2017. godine, zaključen između Ma. Mil. - prvotuženog i Ma. Mio.- trećetuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi i trećetuženi). Također, odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev apelanta i drugih tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da je ništav „ugovor o prenosu i predaji“ nekretnine od 2. juna 2017. godine, zaključen između A.M. - drugotuženog ( u daljnjem tekstu: drugotuženog) i trećetuženog. Odbijen je kao neosnovan i tužbeni zahtjev kojim su apelant i drugi tužioci tražili da se utvrdi da su oni suvlasnici sa po 1/6 dijela spornih nekretnina, što su tuženi dužni priznati i trpjeti, te da se izvrši upis posjeda na ime apelanta i drugih tužilaca sa suvlasničkim dijelovima i da im se nekretnine predaju u posjed.
3. Općinski sud je naveo da iz „istorijata parcela za nekretnine“ proizlazi da su prednice prvotuženog i drugotuženog bile upisane kao posjednici nekretnina koje su bile predmet navedenih ugovora sa dijelom 1/1 od 1960. godine, odnosno od 1966. godine. Nakon smrti prednica prvotuženog i drugotuženog, proveden je ostavinski postupak, pa su kao posjednici nekretnina upisani prvotuženi (na nekretnini koja je bila predmet prvog ugovora) i drugotuženi (na nekretnini koja je bila predmet drugog ugovora). Dalje, Općinski sud je naveo da iz rješenja Općinske službe za geodetske i imovinsko pravne poslove, donesenih na osnovu zahtjeva prvotuženog i drugotuženog, proizlazi da je 5. septembra 2013. godine prestalo državno vlasništvo na nekretninama. Također, Općinski sud je naveo da iz rješenja zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda od 11. maja 2017. godine i 28. avgusta 2017. godine proizlazi da je na osnovu spornih ugovora dozvoljeno polaganje isprava u svrhu sticanja prava vlasništva na nekretninama u korist trećetuženog sa dijelom 1/1.
4. Općinski sud je dalje naveo da iz rješenja Općinske komisije od 21. novembra 1991. godine i zapisnika Općinske komisije od 7. jula 1990. godine proizlazi, između ostalog, da je Općina Sanski Most izložila na javni uvid podataka evidentirane u popisnom listu. Navedeno je izvršeno u prisustvu prednica prvotuženog i drugotuženog, apelanta i drugih tužilaca, odnosno njihovih prednika, te su „prisutni izjavili da se slažu sa izloženim podacima o nekretninama“ i da su „posjed na nekretninama stekli po osnovu kupovine, te da iste drže u nesmetanom posjedu“. Sud je istakao da iz navedenog rješenja dalje proizlazi da je na nekretninama utvrđeno pravo raspolaganja u korist Općine Sanski Most, a privremeno pravo korištenja u korist apelanta i drugih tužilaca, odnosno njihovih prednika, sa dijelovima 1/6.
5. Općinski sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizlazi da se apelant i drugi tužioci, odnosno njihovi prednici nikada nisu upisali u zemljišnim knjigama, niti u drugoj zemljišnoj evidenciji kao raniji vlasnici, ni kao nosioci privremenog prava korištenja na spornim nekretninama. Općinski sud je takođe istakao da u toku postupka nije utvrđeno postojanje pravno valjanog ugovora između stranaka, odnosno njihovih prednika, koji bi bio osnov za upis prava vlasništva apelanta i drugih tužilaca, odnosno, da su imali osnov za sticanje prava vlasništva koji je bio propisan tada važećim članom 20. Zakona o osnovnim svojinskim odnosima. Naime, iz zapisnika i rješenja Općinske komisije proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do prijenosa privremenog prava korištenja spornih nekretnina. Međutim, takav prijenos, u smislu odredaba člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) je bio ništav. Naime, odredbama člana 24. Zakona o građevinskom zemljištu je propisano da se privremeno pravo korištenja može prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike, njihove potomke, roditelje i usvojitelje. Prema tome, imajući u vidu navedene odredbe Zakona o građevinskom zemljištu, prednice prvotuženog i drugotuženog nisu mogle otuđivati sporne nekretnine u korist apelanta i drugih tužilaca, odnosno njihovih prednika. Konačno, Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su sporni ugovori ništavi jer prvo i drugotuženi nisu mogli na trećetuženog prenijeti više prava nego što sami imaju. Naime, spornim ugovorima prvo i drugotuženi su na trećetuženog prenijeli upravo onoliko prava koliko su imali – katastarski posjed te, naknadno, i vanknjižno vlasništvo, ali ne i pravo vlasništva. Trećetuženi je pravo vlasništva upisao u zemljišne knjige tek na osnovu rješenja Općinskog suda od 21. juna 2018. godine kojim je uspostavljen zemljišnoknjižni uložak, između ostalog, i za sporne nekretnine.
6. Presudom Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da apelant i drugi tužioci nisu dokazali da su sporni ugovori ništavi, kako je pravilno zaključio prvostepeni sud. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostepeni sud zaključio da je prijenos privremenog prava korištenja sa prednica prvotuženog i drugotuženog na apelanta i druge tužioce, odnosno njihove prednike, u postupku izlaganja nekretnina, bio ništav. Naime, izjave prednica prvotuženog i drugotuženog date pred Općinskom komisijom „nemaju pravnu važnost, jer su ništave zbog zabranjenog prenosa privremenog prava korištenja na lica koja ne spadaju u krug lica na koja se to pravo moglo prenijeti“ (član 24. Zakona o građevinskom zemljištu i član 3. stav (2) Zakona o prometu nekretnina).
7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je rješenjem Komisije za izlaganje iz 1991. godine „potvrđeno da je njegov prednik sporne nekretnine kupio od prednika tuženih 1965. godine i preuzeo ih u posjed“, dok se, shodno relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta „pretvara u pravo vlasništva samim stupanjem na snagu Zakona o stvarnim pravima“. U vezi s tim, apelant ističe da „pravosnažno rješenje nadležnog državnog organa o utvrđivanju prava korištenja u korist apelanta i drugih tužilaca je isprava koja potvrđuje postojanje tog prava“ u vrijeme stupanja na snagu navedenog zakona. Osim toga, apelant smatra da prvo i drugotuženi nisu mogli na trećetuženog prenijeti „bilo kakvo pravo na navedenim nekretninama, jer to pravo nisu imali“, pa trećetuženi nije mogao steći „pravo u većem obimu od onog kojeg su imali prvotuženi i drugotuženi“. Relevantni propisi
8. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11)
9. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Ništavost
Član 103. (1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. […]
10. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni list SR BiH“, br. 34/86, 1/90 i 29/90 i „Službeni list RBiH“, br. 3/93 i 13/94), koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 24.
Raniji vlasnik može privremeno pravo korišćenja zemljišta prenijeti samo na bračnog druga, potomke, usvojenike i njihove potomke, roditelje i usvojitelje.
Bračni drug, potomci, usvojenici i njihovi potomci, roditelji i usvojitelji mogu prenositi privremeno pravo korišćenja zemljišta pravnim poslom samo na svoje potomke, usvojenike i bračnog druga.
Privremeno pravo korišćenja zemljišta nasljeđuju zakonski nasljednici ranijeg vlasnika, kao i zakonski nasljednici lica na koja je raniji vlasnik prenio to pravo pravnim poslom.
Odredbe prethodnih stavova primjenjuju se i na ranije vlasnike zemljišta koje je postalo društvena svojina po ranijim propisima, kao i na lica iz člana 21. stav 4. ovog zakona.
11. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SR BiH“ broj 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, „Službeni list RBiH“, br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94 i Završne odredbe Zakona o stvarnim pravima, „Službene novine FBiH“, broj 66/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji, u relevantnom dijelu, glasi: Član 3. […] (2) Građevinska zemljišta u društvenoj svojini ne mogu se otuđivati, ali se na njima mogu sticati prava određena zakonom. […]
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 52871/13, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23 sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dovoljno obrazložili zaključak da apelant i drugi tužioci nisu dokazali da su sporni ugovori ništavi. Naročito, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili zašto apelantov prigovor u vezi „obima“ prava koje je preneseno na trećetuženog nije osnovan, odnosno zašto prigovor u vezi sa sadržajem rješenja Komisije za izlaganje ne može uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić