Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-823/21 (J. R.)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vanparnični postupak
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-823/21

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-823/21, rješavajući apelaciju Jovice Radanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2), (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Seada Palavrić, predsjednica

Valerija Galić, potpredsjednica

Angelika Nußberger, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Jovice Radanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 078387 20 Rev 2 od 16. oktobra 2020. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Jovici Radanoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Jovice Radanovića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 078387 20 Rev 2 od 16. oktobra 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jovica Radanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Osijeka, Republika Hrvatska, kojeg zastupa Dragana Blagojević, advokat iz Gradiške, podnio je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 078387 20 Rev 2 od 16. oktobra 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 078387 20 Gž 4 od 25. maja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, u periodu od 5. jula 2022. do 2. februara 2023. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske kao zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: predlagač) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. jula 2022. do 6. februara 2023. godine, pa ih je Ustavni sud 8. februara 2023. godine dostavio apelantu, koji se na njih nije izjasnio u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Pred Osnovnim sudom je 9. februara 2010. godine pokrenut postupak određivanja naknade za apelantove eksproprisane nepokretnosti. Osnovni sud je 24. avgusta 2011. godine donio rješenje, koje je djelimično preinačeno rješenjem Okružnog suda od 25. aprila 2012. godine, tako da je predlagač obavezan da apelantu za eksproprisane nepokretnosti isplati iznos od 330.066,10 KM. Rješenjem Vrhovnog suda od 2. aprila 2015. godine djelimično je usvojena revizija predlagača, te je ukinuto drugostepeno rješenje u dijelu u kojem je određena naknada preko iznosa od 99.417,50 KM i predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. U preostalom dijelu kojim je predlagač obavezan da apelantu na ime pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti isplati iznos od 99.417,50 KM revizija je odbijena.

6. U ponovnom postupku Okružni sud je donio rješenje od 14. jula 2015. godine kojim je ukinuo prvostepeno rješenje od 24. avgusta 2011. godine (u dijelu kojim je određena naknada preko iznosa od 99.417,50 KM) i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Osnovni sud je 2. marta 2018. godine donio rješenje, koje je ukinuto rješenjem Okružnog suda od 24. septembra 2018. godine i predmet vraćen na ponovni postupak.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 078387 18 V 3 od 3. decembra 2019. godine odbijen je apelantov „prijedlog“ da mu se za eksproprisane nepokretnosti odredi naknada u iznosu od još 230.648, 60 KM (razlika između naknade koja mu je prvobitno isplaćena i iznosa naknade koji mu je pravosnažno dosuđen rješenjem Vrhovnog suda od 2. aprila 2015. godine). Navedenim rješenjem je obustavljen i postupak koji se odnosi na prijedlog da apelant vrati predlagaču više isplaćenu naknadu u iznosu od 230.648,60 KM (sve bliže opisano u izreci rješenja).

8. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je uvidom u rješenja o eksproprijaciji apelantovih nepokretnosti (iz 2009. i 2010. godine) utvrdio da su te nepokretnosti eksproprisane kao poljoprivredno zemljište (njive). Osnovni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke utvrdio da je ukupna vrijednost eksproprisanih nepokretnosti iznosila 99.417,50

KM (25,00 KM/m

) 2012. godine (kada je predlagač na ime naknade za eksproprisane nepokretnosti apelantu isplatio iznos od 330.066,10 KM). U vezi s apelantovim pozivanjem na predmet broj 71 0 V 020063 06, u kojem je apelantu za eksproprisane nepokretnosti, koje su „gotovo iste“ kao one koje su predmet konkretnog postupka, isplaćena naknada u iznosu od 80,08 KM/m , Osnovni sud je istakao da je ta cijena neprihvatljiva u konkretnom slučaju. Osnovni sud je pojasnio da on sudi na osnovu zakona, te da ga ranija odluka ne obavezuje da i u ovom postupku odredi istu naknadu ako ostali izvedeni dokazi ne upućuju da je tržišna vrijednost eksproprisanih nepokretnosti tolika. Zatim je Osnovni sud naglasio da je ta ranija odluka zasnovana na procjeni tržišne vrijednosti zemljišta koju je izvršio vještak građevinske struke, prema cijeni koja se za to zemljište nije mogla postići na tržištu. Osnovni sud je pojasnio da je navedeni vještak u tom predmetu odredio vrijednost eksproprisanih nepokretnosti imajući u vidu vrijednost poslovnih i stambenih objekata koji bi se mogli sagraditi na tim nepokretnostima, iako je prema regulacionom planu na njima predviđena izgradnja auto-puta, što njegov nalaz čini manjkavim.

9. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 078387 20 Gž 4 od 25. maja 2020. godine preinačena je prvostepena odluka u dijelu odluke o naknadi, na način da je „utvrđeno“ da je predlagač apelantu u cijelosti isplatio pravičnu naknadu za eksproprisane nepokretnosti u iznosu od 99.417,50 KM.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 V 078387 20 Rev 2 od 16. oktobra 2020. godine odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da nije ovlašćen da utvrđuje ili mijenja karakter zemljišta u odnosu na to kako je ono određeno u rješenju o eksproprijaciji i u javnim ispravama. Zatim je Vrhovni sud ukazao da je u vrijeme donošenja odluke Skupštine opštine Laktaši o izmjeni regulacionog plana, prema kojem se eksproprisane nepokretnosti nalaze u zoni „ostalo građevinsko zemljište“, kao i u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji apelantovih nepokretnosti u primjeni bio Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik RS“ br. 93/06, 86/07, 14/10 i 5/12). Vrhovni sud je istakao da iz člana 3 stav 2 navedenog zakona proizlazi da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko donošenjem planskog akta opštine, već tek kada se privede namjeni predviđenoj tim aktom. Dakle, kako je pojašnjeno, momentom plaćanja naknade za pretvaranje, tj. dobijanjem odobrenja za gradnju, koje je vezano za prethodno plaćanje naknade, zemljište dobija svoj konstitutivni karakter. Vrhovni sud je istakao da nije sporno da u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji nije bila plaćena naknada za pretvaranje poljoprivrednog u građevinsko zemljište, te da na apelantovim nepokretnostima nije bilo izgrađenih objekata. Stoga je Vrhovni sud zaključio da apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu ne može dovesti do zaključka da se radi o građevinskom zemljištu samo jer je kao takvo predviđeno regulacionim planom. Vrhovni sud je naglasio da je za utvrđenje pravične naknade za eksproprisane nepokretnosti odlučujuće utvrditi kolika je tržišna vrijednost nepokretnosti u momentu donošenja rješenja o naknadi, tj. za koju cijenu se ta nepokretnost može prodati na tržištu. Naime, kako je pojašnjeno, to znači da i zemljište koje je poljoprivredno može dostići cijenu građevinskog ako tako proizlazi iz ponude i potražnje. Vrhovni sud je ukazao da je nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke dat na osnovu ocjene svih elemenata koji su od uticaja na formiranje tržišne cijene zemljišta i na osnovu svih prikupljenih i raspoloživih materijalnih dokaza. Vrhovni sud je naglasio da je vještak, prilikom procjene tržišne vrijednosti apelantovih nepokretnosti, cijenio ugovore koji se odnose na promet nepokretnosti s istim ili sličnim karakteristikama, na odnosnoj ili susjednoj lokaciji, koji su sačinjeni u relevantno vrijeme, a ne samo na karakteristici zemljišta kao poljoprivrednog. Pri tome je Vrhovni sud istakao da apelant nije dokazao da utvrđena cijena nije stvarna tržišna cijena, odnosno da se za eksproprisane nepokretnosti ostvaruje veća cijena. Pored toga, Vrhovni sud je prihvatio kao pravilne razloge nižestepenih sudova zašto se ne može prihvatiti visina naknade koja je apelantu utvrđena u predmetu broj 71 0 V 020063 06 (za nepokretnosti eksproprisane 2005. godine).

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, opšta zabrana diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te „povreda Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima“.

12. Apelant smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Apelant je istakao da je proizvoljan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o poljoprivrednom zemljištu, a ne o građevinskom. Apelant je istakao da se proizvoljna primjena materijalnog prava ogleda u zanemarivanju primjene odredbi čl. 2, 3 i 5 Zakona o građevinskom zemljištu kojim je određen pojam građevinskog zemljišta. Takođe, apelant je istakao da je zanemarena odredba člana 54 Zakona o eksproprijaciji, te da su u konkretnom slučaju pogrešno primijenjene odredbe člana 3 stav 1 Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Pored toga, apelant je istakao da mu je u istoj vrsti postupka, u drugom predmetu (broj 71 0 V 020063 06 V), pred istim sudom, za eksproprisane nepokretnosti dosuđena (veća) naknada kao za građevinsko zemljište. Apelant je takođe istakao da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku imajući u vidu da je postupak eksproprijacije hitan, a da je konkretni postupak trajao 11 godina. Pri tome je apelant istakao da ničim nije doprinio dužini trajanja ovog postupka. Stoga je predložio da mu se isplati naknada u iznosu od 20.000,00 KM kao satisfakcija za tu povredu.

13. Zatim, apelant je istakao da je gore navedenom povredom prava na pravično suđenje izvršena povreda prava na imovinu. Naime, apelant je lišen svojih nepokretnosti, koje mu država prinudno oduzima, te mu umanjuje materijalnu vrijednost te imovine određujući „snagom sile“ da se radi o poljoprivrednom zemljištu za koje se dosuđuje manja naknada, a ne o građevinskom zemljištu, kako to definiše materijalni propis.

b) Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da je došlo do povrede prava na koja se pozvao u apelaciji, da je osporena odluka tog suda zasnovana na pravilnoj primjeni prava, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

15. Okružni sud je istakao da je osporena odluka tog suda donesena u razumnom roku te da je apelacija neosnovana.

16. Osnovni sud je istakao da ostaje pri razlozima iznijetim u svojoj odluci, te da je apelantu omogućio pravično suđenje i donio zakonitu odluku.

17. Predlagač je istakao da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku jer je konkretna pravna stvar dva puta prošla sve instance. Takođe je istakao da je u ponovnom postupku apelant odbijen sa zahtjevom preko dosuđenog iznosa u prvoj fazi postupka, iz čega proizlazi da je veći dio postupka prouzrokovao sam apelant. V.Relevantni propisi

18. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/06, 86/07, 14/10, 5/12, 58/19, „Službeni glasnik BiH“ broj 16/20 – odluka USBiH, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 119/21, 104/22 – rješenje Vijeća za zaštitu vitalnog interesa USRS, 105/22 – ispravka rješenja USRS, 106/22)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/06, 86/07, 14/10, 5/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Poljoprivredno zemljište

Član 3. st. 1. i 2. (1) Poljoprivrednim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatraju se: njive, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, kao i drugo zemljište koje se po svojim prirodnim i ekonomskim osobinama može najracionalnije koristiti za poljoprivrednu proizvodnju. (2) Poljoprivrednim zemljištem u smislu ovog zakona smatraju se i zemljišta kojima je planskim aktima Republike Srpske, (u daljem tekstu: Republike) opština i gradova određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom.

19. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Gradskim građevinskim zemljištem u smislu ovog zakona smatra se izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je planovima za uređenje prostora i urbanističkim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o uređenju prostora - Prečišćeni tekst (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 84/02).

Ostalo građevinsko zemljište u smislu ovog zakona je izgrađeno i neizgrađeno zemljište namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o uređenju prostora, a koje se nalazi van zona gradskog građevinskog zemljišta, odnosno van gradova i naselja gradskog karaktera. Član 3.

Izgradnja gradova i naselja gradskog karaktera na gradskom građevinskom zemljištu i ostalom građevinskom zemljištu obavlja se u skladu sa regulacionim planom i smatra se opštim interesom.

Član 4.

Gradsko građevinsko zemljište može biti u državnom i privatnom vlasništvu.

Gradskim građevinskim zemljištem u privatnoj svojini smatra se: izgrađeno gradsko građevinsko zemljište i to zemljište ispod objekta i zemljište koje služi za redovnu upotrebu objekta, odnosno zemljište na kojem je do sada postojalo trajno pravo korišćenja, a prema članu 39, te zemljište iz člana 96. ovog zakona.

20. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravka, 106/10 – odluka USRS, 110/08 i 121/10 – odluka USRS i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 54. (1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma. (2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

Član 71.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.

VI.Dopustivost i meritum

21. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, opšta zabrana diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te „povreda Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima“.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

U odnosu na osporene odluke

25. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritum broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

26. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoja odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da su ti sudovi detaljno obrazložili zašto je apelantu trebalo isplatiti naknadu na osnovu utvrđene vrijednosti poljoprivrednog, a ne građevinskog zemljišta (vidi tač. 8 i 10 ove odluke). Pri tome su Okružni sud i Vrhovni sud obrazložili zašto su se pozvali na precizirane odredbe Zakona o eksproprijaciji i Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su ti sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ovakvi apelantovi navodi ne mogu dovesti u pitanje zaključak Ustavnog suda o tome da osporene odluke nisu proizvoljne. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu.

27. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani, osim navoda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, što će Ustavni sud posebno ispitati.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

28. Ustavni sud ponavlja da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

29. Ustavni sud zapaža da je relevantan period od 9. februara 2010. godine, kada je pokrenut postupak pred redovnim sudovima, do donošenja presude Vrhovnog suda od 16. oktobra 2020. godine, dakle ukupan period od 10 godina i oko osam mjeseci. Ustavni sud dalje smatra da se radilo o složenom postupku, koji je po zakonu hitne prirode, da je on za apelanta bio od većeg značaja i da apelant svojim postupcima nije uticao na njegovu dužinu.

30. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je postupak dva puta vraćan na ponovno odlučivanje. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u periodu od pet godina i oko četiri mjeseca donio tri odluke, da je Okružni sud u periodu od godinu i oko 10 mjeseci donio četiri odluke, a da je Vrhovni sud u periodu od tri godine i oko četiri mjeseca donio dvije odluke. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Okružnim sudom vođen u relativno razumnom roku, dok je pred Osnovnim sudom i Vrhovnim sudom postupak trajao duži vremenski period. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu postupka u odlučujućoj mjeri uticalo neefikasno postupanje Osnovnog suda i Vrhovnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da ni Osnovni sud ni Vrhovni sud u odgovorima na apelaciju uopšte nisu odgovorili na apelacione navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.

33. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

34. Apelant smatra da su mu prekršeni i pravo na imovinu, prava iz Međunarodnog pakta te da je diskriminisan.

35. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na imovinu koje apelant veže za tvrdnje o kršenju ostalih segmenata prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je to njegovo pravo došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

36. U odnosu na navode o kršenju prava iz Međunarodnog pakta i da je diskriminisan apelant nije iznio bilo kakve argumente, pa Ustavni sud te navode neće ni razmatrati.

VII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je vanparnični postupak, koji je hitne prirode, trajao deset godina i oko osam mjeseci, čemu su u najvećoj mjeri doprinijeli Osnovni sud i Vrhovni sud, pred kojim je postupak trajao osam godina i više od osam mjeseci, a koji nisu naveli da su postojale neke naročite okolnosti koje bi eventualno mogle opravdati takvu dužinu postupka.

38. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije s obzirom na to da su redovni sudovi u konkretnom slučaju detaljno, argumentovano i jasno obrazložili zašto su u konkretnom slučaju zaključili da se radi o poljoprivrednom zemljištu, odnosno na osnovu čega su utvrdili visinu pravične naknade za nepokretnosti koje su eksproprisane od apelanta.

39. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-823/21 (J. R.) | Sudska praksa | Aktio