Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4623/22 (A. S. i drugi)

Odluka donesena 28. 09. 2023.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4623/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 09. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 28. septembra 2023. godine, u predmetu broj AP-4623/22, rješavajući apelacije koje su podnijeli Ale Semanić i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Ale Semanić, Zineta Ljubijankić, Hasnija Durić, Sadeta Berberović, Nefiza Čataković, Enesa Dolić, Mehmed Čataković, Timka Adbagić, Zinaida Rošić, Mirsad Toromanović, Vahida Kudalić i Admir Pajić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 546397 17 Rsž od 23. februara 2022. godine, Merima Gledilo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 545662 17 Rsž od 5. aprila 2022. godine, Senada Šehić, Sevaheta Hidić, Nada Radoš, Jasna Ćorić, Kata Kovač, Pavo Bandić, Mediha Haračić Kadunić, Štefan Molnar, Edina Smajić i Ratka Cvitanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 545764 17 Rsž od 9.

februara 2022. godine i Ibrahim Vukojević, Amra Filipović, Zrinka Matan, Sead Frlj, Vlado Zeko i Zora Kustura protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 546012 18 Rsž od 13. jula 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4623/22

1. Ale Semanić, Zineta Ljubijankić, Hasnija Durić, Sadeta Berberović, Nefiza Čataković, Enesa Dolić, Mehmed Čataković, Timka Adbagić, Zinaida Rošić, Mirsad Toromanović, Vahida Kudalić i Admir Pajić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 546397 22 Rev od 13. septembra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 546397 17 Rsž od 23. februara 2022. godine.

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1484/22 od 18. oktobra 2022. godine, djelimično usvojio apelaciju apelanata i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom. U odnosu na presudu Kantonalnog suda Ustavni sud je odbacio apelaciju kao preuranjenu. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 13. septembra 2022. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

2. AP-4625/22

3. Merima Gledilo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, koju zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 545662 22 Rev od 20. septembra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 545662 17 Rsž od 5. aprila 2022. godine.

4. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1484/22 od 18. oktobra 2022. godine, djelimično usvojio apelanticinu apelaciju i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom. U odnosu na presudu Kantonalnog suda Ustavni sud je odbacio apelaciju kao preuranjenu. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 20. septembra 2022. godine apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

3. AP-4626/22

5. Senada Šehić, Sevaheta Hidić, Nada Radoš, Jasna Ćorić, Kata Kovač, Pavo Bandić, Mediha Haračić Kadunić, Štefan Molnar, Edina Smajić i Ratka Cvitanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 7. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 545764 22 Rev od 17. maja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 545764 17 Rsž od 9. februara 2022. godine.

6. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1484/22 od 18. oktobra 2022. godine, djelimično usvojio apelaciju apelanata i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom. U odnosu na presudu Kantonalnog suda Ustavni sud je odbacio apelaciju kao preuranjenu. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 17. maja 2022. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

4. AP-400/23

7. Ibrahim Vukojević, Amra Filipović, Zrinka Matan, Sead Frlj, Vlado Zeko i Zora Kustura (u daljnjem tekstu: apelant), koje zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 25. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 546012 22 Rev od 11. novembra 2022. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 546012 18 Rsž od 13. jula 2022. godine.

8. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3704/22 od 1. decembra 2022. godine, djelimično usvojio apelaciju apelanata i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom. U odnosu na presudu Kantonalnog suda Ustavni sud je odbacio apelaciju kao preuranjenu. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 11. novembra 2022. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.

9. U postupcima, koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tuženi (Federacija BiH, Federalno ministarstvo finansija, Porezna uprava FBiH), na ime razlike plaće na osnovu usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života više od 5%, razlike naknade za minuli rad i razlike naknade za ishranu u toku rada (izuzev apelantice u predmetu broj AP-4625/22), isplati novčane iznose koji su određeni u izrekama prvostepenih presuda. Osim toga, u predmetu broj AP-4623/22 odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena, na ime razlike plaće zbog primjene različite osnovice, isplati novčani iznos koji je određen u izreci prvostepene presude.

10. U obrazloženju osporenih presuda Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjeve apelanata kojim su tražili povećanje najniže bruto satnice prema odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). U vezi s tim, ukazao je da usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem indeksa troškova života vrši Vlada FBiH, na osnovu službenih podataka Federalnog zavoda za statistiku. Pri tome je Kantonalni sud ukazao da je navedeni pravni stav potvrdio Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 P 496860 16 Spp 2 od 27. januara 2017. godine. S obzirom na to, zaključio je da sud nema ovlaštenje da u redovnom postupku, prostom računicom, vrši usklađivanje najniže bruto satnice. Nadalje, u predmetima br. AP-4623/22, AP-4625/22 i AP- 400/23 Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da se plaće državnih službenika i namještenika utvrđuju isključivo prema parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva, tj. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Slijedom toga, zaključio je da nema mjesta primjeni odredbi Općeg kolektivnog ugovora. Naime, kako je naveo taj sud, u tom slučaju bi se radilo o nedozvoljenoj primjeni parametara za obračun plaće iz dva različita izvora radnog zakonodavstva. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su neosnovani zahtjevi apelanata koji se odnose na to da se naknada za minuli rad računa po stopi od 0,6%, budući da je relevantnim odredbama Zakona propisana stopa od 0,5%. Pri tome je Kantonalni sud istakao je da je navedeni pravni stav potvrdio Vrhovni sud u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 539250 16 Spp od 17. marta 2017. godine. Također, u predmetu broj AP-4623/22 Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da nije dozvoljena kumulacija osnovice iz jednog propisa i koeficijenta iz drugog. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan zahtjev apelanata za isplatu razlike plaće zbog neprimjenjivanja najniže osnovice prema odredbama člana 8. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora. U predmetima br. AP- 4623/22, AP-4626/22 i AP-400/23 Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjeve apelanata za isplatu razlike toplog obroka primjenom odredbi člana 31. Kolektivnog ugovora o izmjenama Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU). Naime, ukazao je da su ovlašteni pregovarači u spornom periodu zaključili sporazume prema kojima se nastavlja primjena Kolektivnog ugovora o izmjenama GKU iz 2013. godine (kojim je član 31. GKU, koji se odnosi na visinu iznosa naknade za ishranu tokom rada, izmijenjen tako da se broj „2%“ zamjenjuje brojem „1%“). S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da apelantima ne pripada pravo na isplatu razlike naknade za ishranu u toku rada.

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4623/22.

12. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima. Naročito ističu da je Vlada FBiH bila dužna povećati najmanju bruto satnicu u smislu člana 9. Općeg kolektivnog ugovora. Nadalje, ističu da se razlika naknade za minuli rad trebala obračunati primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora. Također, u predmetu broj AP-4623/22, u pogledu primjene različite osnovice, apelanti smatraju da su se trebale primijeniti odredbe Općeg kolektivnog ugovora. U predmetima br. AP- 4623/22, AP-4626/22 i AP-400/23 apelanti ističu da je Kolektivni ugovor o izmjenama i dopunama GKU prestao važiti 7. decembra 2015. godine, te da prije njegovog isteka nisu zaključene bilo kakve izmjene kolektivnog ugovora koje bi bile pravno punovažne. Također navode da su konkretni postupci u kojima su donesene osporene odluke trajali dugo i traže da im se dosudi nematerijalna šteta zbog prekomjerno dugog trajanja postupka. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu kršenja diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

17. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

18. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim navodima apelanata, dao jasne razloge o neosnovanosti tih navoda, čime je dao odgovor na sva ključna pitanja za donošenje odluke. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. Pri tome, u odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na dužinu trajanja postupaka, Ustavni sud ističe da je odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP-1484/22 od 18. oktobra 2022. godine i AP-3704/22 od 1. decembra 2022. godine već odlučio o tim navodima. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo da ovo pravo treba ponovo ispitivati. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-136/19 od 28. oktobra 2020. godine i odluke o dopustivosti br. AP-1659/22 od 7. septembra 2022. godine i AP-2649/21 od 7. septembra 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

19. Osim toga, imajući u vidu da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na djelotvoran pravni lijek. U odnosu na navode apelanata o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu dostavili bilo kakve dokaze koji bi mogli učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4623/22 (A. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio