Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1247/21 (A. Š.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 10
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1247/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1247/21, rješavajući apelaciju Ademira Šabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Helen Keller, sutkinja
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ademira Šabića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 363645 15 Gž od 15. juna 2020. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Ademiru Šabiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ademira Šabića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 363645 15 Gž od 15. juna 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ademir Šabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Almir Gagula, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 363645 15 Gž od 15. juna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2945/20 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-2960/20 koju je apelant podnio 14. augusta 2020. godine protiv osporene presude Kantonalnog suda jer je protiv te presude izjavio reviziju. Ustavni sud je u odluci ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan navesti i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) te od tuženog „Murai-komerc“ d.o.o. Vogošća (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. i 3. juna 2022. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 8. do 21. juna 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 1. jula 2022. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 4. jula 2013. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate potraživanja i ispunjenja ugovorne obaveze.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 363645 13 P od 12. decembra 2014. godine obavezan je tuženi da apelantu na ime duga – ugovorne kazne isplati iznos preciziran u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom za period od 1. oktobra 2011. do 30. juna 2013. godine. Tuženom je dalje naloženo da ispuni ugovorene obaveze iz predugovora o kupoprodaji stana od 1. aprila 2011. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), navedene u izreci presude. Međutim, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi za svaki mjesec kašnjenja plaća određeni novčani iznos počev od 1. jula 2013. godine pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, odnosno do izvršenja navedenih obaveza, uvećano za zakonske zatezne kamate.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su tuženi kao prodavac i apelant kao kupac kod notara zaključili sporni ugovor u vezi s izgradnjom stana u nadogradnji u objektu u Vogošći (u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelant je tuženom uplatio kupoprodajnu cijenu, a tuženi mu je predao ključeve od spornog stana. Dalje je navedeno da se spornim ugovorom tuženi obavezao da će apelantu predati stan u posjed najkasnije do septembra 2011. godine, kao i da će, u slučaju kašnjenja s predajom, isplatiti apelantu određeni mjesečni iznos. Istaknuto je da su se stranke saglasile da će zaključiti glavni ugovor u roku od deset dana od podnošenja prijavnog lista u zemljišne knjige, te se tuženi obavezao da će završiti određene radove u vezi sa spornim stanom. Općinski sud je zaključio da je osnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da tuženi ispuni svoj dio ugovorenih obaveza. U vezi s tim, obrazložio je da je protekao zakonski rok od šest mjeseci iz člana 45. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) od isteka roka, kada je prema prirodi i okolnostima posla glavni ugovor trebalo da bude sklopljen. Stoga je zaključeno da se apelantova tužba smatra zahtjevom za sklapanje glavnog ugovora, te da je sud ovlašten da to naloži tuženom. Općinski sud je usvojio i apelantov zahtjev za isplatu ugovorne kazne, s pozivanjem na odredbu člana 273. stav 4. ZOO-a. U vezi s tim, ukazao je da su tuženi i apelant ugovorili da će tuženi platiti ugovornu kaznu u slučaju kašnjenja. Kako je tuženi zakasnio s ispunjenjem ugovornih obaveza, Općinski sud je obavezao tuženog da ispuni svoje obaveze iz spornog ugovora, sklopi glavni ugovor i isplati ugovornu kaznu. Općinski sud je odbio apelantov zahtjev za buduće isplate ugovorne kazne zbog nedospjelosti.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 363645 15 Gž od 15. juna 2020. godine djelimično je uvažena žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda. Odbijen je apelantov zahtjev za isplatu ugovorne kazne i zahtjev da se tuženom naloži da pribavi dokumentaciju za glavni ugovor, zaključi i potpiše glavni ugovor i apelantu preda u posjed sporni stan. Presudom je odbijena žalba tuženog u preostalom dijelu i potvrđena prvostepena presuda.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su tuženi i apelant prilikom sklapanja spornog ugovora izašli iz okvira predugovaranja jer su direktno ugovorili izvršenje obaveza iz budućeg glavnog ugovora o prodaji nekretnine u izgradnji, koji su skoro u potpunosti izvršili. Stoga se sporni ugovor više ne može smatrati predugovorom. Naime, prema ugovorenom sadržaju, predugovor odgovara pravima i obavezama ugovora o prodaji i stvorio je obligacionopravna dejstva iz ugovora o prodaji a ne predugovora. Istaknuto je da se u vrijeme prometa radilo o nezavršenoj vanknjižnoj nekretnini s kojom se može prometovati u formi notarski obrađene isprave, o čemu se izjasnila i sudska praksa. Kantonalni sud je naveo da je apelant nesporno u posjedu spornog stana, pa prvostepeni sud nije imao osnov naložiti tuženom pribavljanje dokumentacije za glavni ugovor, zaključenje i potpisivanje glavnog ugovora i predaju u posjed spornog stana. Međutim, u pogledu preostalih ugovornih obaveza – završetak radova, tehnički prijem, uknjižba stana, davanje garancije za kvalitet izvedenih radova i izmirenje obaveza za stan, Kantonalni sud je zaključio da su one dospjele. Stoga je u tom dijelu odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
11. Kantonalni sud je naveo da je spornim ugovorom ugovorena ugovorna kazna za slučaj kašnjenja tuženog s predajom spornog stana u posjed. Dalje je naveo da apelantu ne pripada pravo na isplatu ugovorne kazne u smislu člana 273. stav 5. ZOO-a. U vezi s tim, obrazloženo je da je apelant „primio ispunjenje obaveze“ jer je neodređenog datuma ušao u posjed spornog stana. Dalje je obrazloženo da apelant nije dokazao da je odmah po ulasku u posjed stana tuženom izjavio da zadržava pravo na ugovornu kaznu jer mu je tuženi stan predao sa zakašnjenjem odnosno sa nedostacima (neuredno ispunjenje). Istaknuto je da je apelant ušao u posjed spornog stana koji nije imao upotrebnu dozvolu i adekvatne komunalne priključke, što bi podrazumijevalo predaju stana u posjed s nedostacima. Time je tuženi neuredno ispunio svoju obavezu. Međutim, kako apelant nije dokazao da je prema tuženom zadržao pravo na isplatu ugovorne kazne po članu 273. stav 5. ZOO-a, Kantonalni sud je ocijenio da je taj dio tužbenog zahtjeva neosnovan. Pri tome je sud cijenio i apelantov podnesak upućen tuženom, naslovljen kao „opomena pred tužbu“, u kojem je naveo da se ne odriče prava na ugovornu kaznu. Međutim, istaknuto je da taj podnesak sud nije mogao prihvatiti kao saopćenje iz člana 273. stav 5. ZOO-a zato što nema dokaza da je opomena poslata odmah po apelantovom ulasku u posjed spornog stana.
12. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) rješenjem od 4. februara 2021. godine odbacio je apelantovu reviziju jer nije ispunjavala uvjete dopustivosti iz člana
237. Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 273. stav 5. i člana 454. stav 1. ZOO-a. U vezi s tim, ukazuje da nije prodavčeva obaveza da preda stan u faktički posjed, nego da ga preda na način da kupac stekne pravo vlasništva, tako da je obaveza ispunjena tek u tom momentu. U tom pravcu, ističe da tuženi nije ispunio svoju obavezu iz člana 454. stav 1. ZOO-a jer sporni stan nije etažiran i uknjižen, pa apelant ne može upisati pravo vlasništva na stanu. Stoga smatra nejasnim stav Kantonalnog suda da je sporni stan uredno predat apelantu u posjed radi stjecanja vlasništva. Osim toga, apelant smatra proizvoljnim i zaključak Kantonalnog suda da nema pravo na ugovornu kaznu jer je tuženi ispunio svoju obavezu predaje stana u posjed. U vezi s tim, ponavlja da tuženi nije ispunio svoju obavezu predaje stana na način predviđen članom 454. ZOO-a. Naime, tuženi nije ispunio nijednu od ugovorenih prethodnih radnji, od čijeg ispunjenja je direktno zavisila valjana predaja spornog stana u posjed. Apelant ukazuje i na nerazumno dugo trajanje postupka, pogotovo drugostepenog, koje se direktno odrazilo i na njegova imovinska prava. Traži naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.b)Odgovori na apelaciju
14. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da tokom drugostepenog postupka nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu te da postoje opravdani objektivni razlozi za dužinu postupka. U vezi s tim, ističe da je kontinuirano obavještavao Ustavni sud da ima veliki broj predmeta, da sudije na Građanskom referatu imaju više od 700 predmeta u radu, a da uredno ostvaruju mjesečnu normu. Također ističe da se predmeti rješavaju prema Planu rješavanja predmeta koji za svakog sudiju sačinjava Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Kantonalni sud smatra da Ustavni sud prilikom analize razumnosti trajanja postupka u predmetima ovog suda treba praviti razliku u odnosu na druge sudove koji nemaju ovoliki broj predmeta jer se ne radi o odugovlačenju žalbenog postupka.
15. Općinski sud je naveo da je vodio postupak u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku, uz poseban osvrt na odredbe Evropske konvencije. Smatra da nisu prekršena apelantova prava zagarantirana Evropskom konvencijom.
16. Tuženi je naveo da je apelacija neosnovana i da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu. Dalje je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo. Posebno ukazuje da je, po apelantovom prijedlogu za izvršenje, Općinski sud donio rješenje od 5. novembra 2020. godine kojim je tuženom odredio naknadni rok da postupi po presudama iz ovog predmeta i izvrši obaveze iz spornog ugovora. Trenutno je u toku žalbeni postupak protiv navedenog rješenja Općinskog suda.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektoriran na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 273. st. (4) i (5) (4) Kad je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu. (5) Povjerilac ne može zahtijevati ugovornu kaznu zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odlaganja saopćio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.
Član 454. stav (1) (1) Ugovorom o prodaji obavezuje se prodavac da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, a kupac se obavezuje da prodavcu plati cijenu.
VI.Dopustivost i meritum
19. Ustavni sud zapaža da je apelant blagovremeno podnio apelaciju protiv osporenog rješenja Vrhovnog suda od 4. februara 2021. godine kojim je njegova revizija odbačena iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 363645 15 Gž od 15. juna 2020. godine. U odnosu na tu presudu, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odnosno da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]a)U odnosu na osporenu odluku
23. U vezi s apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
24. Dovodeći ove standarde u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOO-a kada je djelimično uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je djelimično odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno analizirao sporni ugovor i prava i obaveze ugovornih strane, pogotovo u kontekstu okolnosti da se radilo o stanu u izgradnji, te da je dao dovoljne i relevantne razloge kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelant niti jednim navodom nije doveo u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti je dokazao da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu proveden na njegovu štetu, već je samo nezadovoljan rezultatom postupka.
25. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani te da osporenom odlukom Kantonalnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.b)U odnosu na dužinu trajanja postupka
26. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).
27. Evropski sud je također ukazao da se država može smatrati odgovornom ne samo za kašnjenje u rješavanju određenog predmeta već i za propust da se povećaju resursi kao odgovor na zaostale predmete ili za strukturne nedostatke u njenom pravosudnom sistemu koji uzrokuju kašnjenja. Rješavanje problema neopravdanih kašnjenja u sudskim postupcima može stoga zahtijevati od države da preduzme niz zakonodavnih, organizacionih, budžetskih i drugih mjera (vidi Evropski sud, Bieliński protiv Poljske, presuda od 21. jula 2022. godine, predstavka broj 48762/19, tačka 44. s daljnjim referencama).
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 4. jula 2013. godine, kada je apelant podnio tužbu, pa do 15. juna 2020. godine, kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončao postupak. Dakle, predmet ocjene je period od oko šest godina i 11 mjeseci. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se ne radi o složenom predmetu i da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja postupka.
29. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom trajao oko godinu i pet mjeseci. Međutim, žalbeni postupak je trajao oko pet i po godina (računajući od donošenja prvostepene presude). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima. S obzirom na navedeno, kao i okolnost da je odluka Kantonalnog suda donesena na sjednici vijeća, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Kantonalnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju istakao da na Građanskom referatu ima veliki broj predmeta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnesene zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zauzeo jasan stav da opterećenost suda predmetima nije dovoljno i prihvatljivo opravdanje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-831/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 31, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naročito, ovakvo opravdanje je neprihvatljivo kada se ne ukaže na preduzimanje bilo kakvih djelotvornih mjera za rješavanje tog problema. Osim toga, Ustavni sud je utvrdio i da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
31. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-70/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 400,00 KM.
32. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je postupak trajao oko šest godina i 11 mjeseci, pri čemu je dužini postupka odlučujuće doprinio Kantonalni sud kojem je trebalo oko pet i po godina da odluči o žalbi protiv prvostepene presude.
35. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić