Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1499/21 (Z. M.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Konkurs
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1499/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1499/21, rješavajući apelaciju Zorana Mandića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Mandić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 Rs 085075 20 Rev 2 od 9. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, koga zastupa Dijana Maksimović kao zaposlenik Saveza sindikata Republike Srpske, Služba za besplatnu pravnu pomoć, Kancelarija u Zvorniku, podnio je 30. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 085075 20 Rev 2 od 9. februara 2021. godine, Presuda Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 80 0 Rs 085075 19 Rsž od 17. oktobra 2019. godine i 80 0 Rs 085075 20 Rsž 2 od 25. augusta 2020. godine i Presuda Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 80 0 Rs 085075 17 Rs od 17. juna 2019. godine i 80 0 Rs 085075 19 Rs2 od 20. februara 2020. godine.
2. Apelant je 24. marta 2017. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, MUP Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotužena), Agencije za državnu upravu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotužena) i Mare Lazić (u daljnjem tekstu: trećetužena, ili svi zajedno: tuženi), radi utvrđenja povrede prava na jednako postupanje, poništenja rješenja, raspoređivanja na radno mjesto i naknade štete. Eventualno postavljenim tužbenim zahtjevom, apelant je tražio da mu prvo i drugotužena naknade materijalnu štetu u iznosu od 4.884,39 KM. Osnovni sud i Okružni sud su donijeli odluke kojima je djelimično usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa su poništena kao nezakonita rješenja tuženih od 6. marta i 30. marta 2017. godine. Osnovni i Okružni sud su u obrazloženjima osporenih odluka, između ostalog, naveli da nije osnovan apelantov prigovor da je po raspisanom konkursu trebao biti primijenjen Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca RS (u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca). Sudovi su naglasili da bi se na navedeni način kršilo pravo ostalih kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa na jednak pristup radnom mjestu i principi jednakih šansi pri zapošljavanju. Naglasili su da bi se, eventualno, moglo govoriti o prednosti takvog kandidata u slučaju jednakog broja bodova nakon objavljenog intervjua. Također, Osnovni i Okružni sud su naveli da nije osnovan apelantov prigovor da su, prilikom provođenja konkursa, tuženi prekršili odredbe Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u MUP RS ( daljnjem tekstu: Pravilnik). Sudovi su obrazložili da se navedeni Pravilnik primjenjuje u slučaju da je radno mjesto ukinuto ili da se broj izvršilaca na radnom mjestu državnog službenika smanjio, a da se ne odnosi na postupak izbora na upražnjeno rukovodeće radno mjesto u MUPU RS po javnom konkursu.
3. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 80 0 Rs 085075 20 Rev 2 od 9. februara 2021. godine, kojom je apelantova revizija djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene na način da je utvrđeno da su tuženi povrijedili apelantovo pravo na jednako postupanje i „vođenje poštenog i pravednog tretmana u kadrovskoj politici“. Naime, Vrhovni sud je utvrdio da su prvotužena i drugotužena diskriminisale apelanta prilikom popunjavanja radnog mjesta načelnika Odjeljenja za IKT u CJB Bijeljina (u daljnjem tekstu: načelnik Odjeljenja) na način kako je to precizirano u izreci navedene presude. Istom presudom je zabranjeno prvotuženoj i drugotuženoj da postupaju na način koji predstavlja diskriminaciju apelanta. Osim toga, presudom su obavezane prvotužena i drugotužena da apelantu isplate iznos od 4.884,39 KM na ime naknade materijalne štete. Vrhovni sud je naveo da navedeni iznos predstavlja razliku u plati koju je apelant ostvarivao na ranijem radnom mjestu rukovodioca Odjeljenja i plate koju je ostvarivao na radnom mjestu stručnog saradnika – administrator radio komunikacionih sistema za sporni period.
4. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je bitan segment dokazivanja različitog tretmana (diskriminacije) postojanje osoba ili grupa osoba u sličnim situacijama jer se samo u takvoj situaciji može uspoređivati pristup određenim pravima pokretača postupka i tih osoba ili grupa. U tom smislu, Vrhovni sud je ocijenio da je apelant u konkretnom slučaju dokazao da su se prvotužena i drugotužena stavili trećetuženu u povoljniji položaj u odnosu na apelanta. Naime, Vrhovni sud je naveo da su prvotužena i drugotužena uporno i nekoliko puta (2011. i 2013. godine rješenjima koja su zbog nezakonitosti poništena) raspoređivali trećetuženu na radno mjesto načelnika Odjeljenja, iako ona za to nije ispunjavala propisane uslove, za razliku od apelanta koji je te uslove ispunjavao. Vrhovni sud je naveo da su trećetuženu 2017. godine ponovo rasporedili na to radno mjesto. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je apelant ukazao da u drugim policijskim upravama radno mjesto načelnika Odjeljenja, nije popunjavano raspisivanjem javnog konkursa, nego popunjavanjem upražnjenih radnih mjesta napredovanjem u službi. Vrhovni sud je naglasio da i ta okolnost ukazuje na različito postupanje i neravnopravan položaj apelanta u odnosu na sve druge pretendente za poziciju načelnička Odjeljenja u drugim policijskim upravama, koji su na načelnička mjesta raspoređeni po osnovu napredovanja u službi, kakva mogućnost nije pružena apelantu. Vrhovni sud je ocijenio da je osnovan i apelantov zahtjev da se zabrani prvotuženoj i drugotuženoj postupanje koje predstavlja diskriminaciju nad apelantom.
5. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12. Evropske konvencije. Apelant je naveo da ne dovodi u pitanje osporenu presudu Vrhovnog suda, ali smatra da je treba dopuniti i izmijeniti na način da se određene bitne činjenice nesporno utvrđene u presudama Okružnog i Osnovnog suda, moraju odrediti kao akti diskriminacije. U tom smislu, apelant navodi da je sud propustio utvrditi bitnu činjenicu da je prvotužena odbila primijeniti Pravilnik o kriterijima za raspoređivanje državnih službenika u MUP, prema kojem je, kao najbolje rangirani kandidat, morao biti raspoređen na upražnjeno radno mjesto načelnika odjeljenja. Smatra da je sud takvo ponašanje morao odredi kao oblik diskriminacije. Nadalje, apelant navodi da se nezakonitost ogleda u odbijanju tuženih da primjene odredbe Zakona o pravima boraca koje se tiču prava na prednost u zapošljavanju boraca. Ističe da je Vrhovni sud u osporenoj presudi propustio da tu činjenicu navede kao jedan od razloga prilikom utvrđivanja diskriminacije. Apelant navodi da je sudski postupak trajao izuzetno dugo, odnosno tri godine i 10 mjeseci, što predstavlja narušavanje njegovog prava na hitno postupanje sudova u slučaju spora za zaštitu diskriminacije kao i zaštitu radnih prava. Apelant smatra da je iznos materijalne štete koji je dosudio Vrhovni sud neadekvatan imajući u vidu obim, posljedice, intenzitet, upornost vršenja diskriminacije i posebno dužinu trajanja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da se ponište rješenja tuženih, da se utvrdi diskriminacija, te da mu tužene naknade štetu. Ustavni sud dalje zapaža da su osporenim presudama poništena rješenja tuženih i utvrđeno da su tuženi povrijedili apelantovo pravo na jednako postupanje i vođenje poštenog i pravednog tretmana u kadrovskoj politici. Dakle, redovni sudovi su u cijelosti usvojili apelantov tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant u suštini prigovara tome što Vrhovni sud osporenom presudom nije u svojoj presudi formulisao obrazloženje svoga stava o tome da je apelant diskriminisan doslovno onako kako je to apelant u tužbi naveo. Međutim, ovakvi navodi ni na koji način ne pokreću pitanje prava na koja se apelant pozvao, odnosno apelant nema „opravdan zahtjev“ u odnosu na navedena prava. Također, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ niti u odnosu na tvrdnju da je iznos materijalne štete „neadekvatan“, imajući u vidu da mu je dosuđeno upravo onoliko koliko je tražio eventualno postavljenim tužbenim zahtjevom. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje je apelant podnio apelaciju očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, odnosno da nema „opravdan zahtjev“ da tvrdi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuju na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud ukazuje da će u tom pogledu uzeti u obzir period od 24. marta 2017. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do donošenja presude Vrhovnog suda od 9. februara 2021. godine, kao konačne odluke u predmetnom postupku. U vezi s tim, uzimajući u obzir sve standarde prava na suđenje u razumnom roku (složenost predmeta, ponašanje strana u postupku, ponašanje suda i značaj koji postupak ima za apelanta), Ustavni sud zapaža da je postupak okončan u roku od tri godine i 10 mjeseci i da je u tom periodu doneseno pet meritornih odluka na tri sudske instance, što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka u konkretnom slučaju ne prelazi granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Apelant je istaknuo da su osporenim odlukama prekršena i njegova prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, te opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12. Evropske konvencije. Ove tvrdnje apelant međutim ničim nije potkrijepio, pa proizlazi da se one zasnivaju na identičnim navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje i imovinu u vezi s kojim je Ustavni sud već zaključio da su prima facie neosnovani. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, zabranu diskriminacije i zloupotrebe prava nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije.
11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić