Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1307/21 (S.K.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Pravo na odbranu
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Minimalna prava optuženog -adekvatni uslovi za pripremu odbrane
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1307/21

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1307/21, rješavajući apelaciju S. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Helen Keller, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudac na sjednici održanoj 13. srpnja 2023. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio S. K.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014295 20 Kž 2 od 16. veljače 2021. godine.

Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da S. K. isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio S. K.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014295 20 Kž 2 od 16. veljače 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 014295 19 K 2 od 13. srpnja 2020. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 20. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014295 20 Kž 2 od 16. veljače 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 014295 19 K 2 od 13. srpnja 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, kao i od Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 25. ožujka 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni i Vrhovni sud su 28. i 29. travnja 2022. godine dostavili tražene odgovore. Tužiteljstvo nije dostavilo odgovor na apelaciju. Primljeni odgovori na apelaciju su 24. lipnja 2022. godine proslijeđeni apelantovom punomoćniku, na koje se apelantov punomoćnik nije izjasnio.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Ministarstvo unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUP) ispitalo je 20. veljače 2013. godine apelanta u svojstvu osumnjičenog i o tome sačinilo zapisnik (u daljnjem tekstu: zapisnik od 20. veljače 2013. godine). Tužiteljstvo je protiv apelanta podiglo Optužnicu broj T03 OKT 0030705 13 od 31. kolovoza 2015. godine zbog produljenog kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. stavak 3. u svezi sa stavkom 1., a sve u svezi sa člankom 55. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant je u potpunosti slijepa osoba.

5. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 014295 15 K od 14. lipnja 2016. godine oslobodio apelanta optužbe da je počinio kazneno djelo za koje je optužen. Međutim, Vrhovni sud je, odlučujući o žalbi Tužiteljstva, Rješenjem broj 03 0 K 014295 16 Kž od 11. studenog 2019. godine, presudu od 14. lipnja 2016. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.

Osporene odluke

6. U ponovljenom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 014295 19 K 2 od 13. srpnja 2020. godine apelanta proglasio krivim što je u vrijeme, u mjestu i na način opisan u tri točke izreke presude počinio kazneno djelo za koje je optužen i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Apelant je proglašen krivim zato što je od 1. siječnja 2010. do 21. studenog 2012. godine, radeći kao odgovorna osoba – predsjednik Kluba slijepih, iskoristio svoj službeni položaj i pribavio sebi imovinsku korist u iznosu od 72.847 KM. Tom presudom je odlučeno da se od apelanta oduzima imovinska korist stečena kaznenim djelom.

7. Kantonalni sud je, na ponovljenom glavnom pretresu, na suglasan prijedlog optužbe i obrane, preuzeo dokaze optužbe i obrane izvedene tijekom prvostupanjskog postupka, koji su opisani na približno dvije stranice obrazloženja presude. Kantonalni sud je interpretirao nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke iz kojeg je utvrdio ukupan iznos novca koji je apelant prisvojio. Sud je obrazložio da je apelant postavljao pitanja vještaku radi pojašnjenja nalaza i to su, kako je navedeno u presudi, „ustvari bile primjedbe na nalaz i mišljenje […].“ Dalje, sud je naveo da je nakon završne riječi branitelja apelant „naveo da ostaje pri svojim navodima da nikakav novac nije uzeo i prisvojio za sebe. […] Istaknuo je da se ne osjeća krivim ni za što, da je svoj posao radio najbolje kako je znao i da bi opet sve uradio isto kada bi mogao.“ Kantonalni sud je prilikom odlučivanja o visini sankcije imao u vidu, između ostalog, i da je „apelant potpuno slijepa osoba.“

8. Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 K 014295 20 Kž 2 od 16. veljače 2021. godine djelomično uvažio žalbu apelantovog branitelja i preinačio prvostupanjsku presudu u odluci o kazni i apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena. Vrhovni sud je naglasio da iz stanja spisa proizlazi da apelantov branitelj u postupku pred prvostupanjskim sudom nije iznosio prigovore da je optužnica morala biti sačinjena na Brailleovom pismu. Također, iz zapisnika s ročišta o izjašnjenju o krivnji od 14. rujna 2015. godine proizlazi da je apelant izjavio da će koristiti latinično pismo i bosanski jezik, u smislu odredbe članka 9. ZKPFBiH, te da je, na upit suda, izjavio da je razumio optužnicu i koje kazneno djelo mu se stavlja na teret potvrđenom optužnicom; da je imao dovoljno vremena da prouči optužnicu; da je razgovarao sa svojim braniteljem; da mu je branitelj objasnio sadržaj optužnice i koja su njegova prava u postupku i da je optužnica na glavnom pretresu pročitana. Stoga je zaključio da okolnost da optužnica nije sačinjena na Brailleovom pismu nije onemogućila apelanta da se upozna s njezinim sadržajem budući da je, kako to slijedi iz spisa predmeta, od početka do kraja aktivno sudjelovao u kaznenom postupku, iznoseći svoju obranu i dokazne prijedloge.

9. Vrhovni sud je iz stanja spisa utvrdio i da je Kantonalni sud 11. rujna 2015. godine održao ročište na kojem je apelant izabrao odvjetnika koji će ga braniti, nakon čega je potvrđena optužnica protiv njega. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da okolnost da apelant prilikom prvog ispitivanja, 20. veljače 2013. godine, nije imao branitelja ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude jer apelant nije gluh ili nijem, niti je osumnjičen za kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora. Vrhovni sud je na temelju uvida u zapisnik od 20. veljače 2013. godine utvrdio da je ovlaštena službena osoba poučila apelanta da, u smislu odredbe članka 168. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), ima pravo da mu se pročita zapisnik i da je apelant decidirano izjavio da je slušao glasno diktiranje zapisnika, da je diktirano sve kao što je izjavio, da ne stavlja primjedbe na zapisnik i da zapisnik kao takav potpisuje, nakon čega mu je uručena kopija zapisnika.

10. Vrhovni sud je ocijenio da su točni žalbeni navodi da je prvostupanjski sud u ponovljenom postupku, suprotno članku 331a. stavak 5. ZKPFBiH, u dokaznu građu uvrstio iskaz apelantovog sina – privilegiranog svjedoka. Međutim, iz obrazloženja prvostupanjske presude slijedi, što i branitelj u žalbi tvrdi, da prvostupanjski sud zaključak o apelantovoj krivnji nije temeljio na iskazu tog svjedoka.

11. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da iz iskaza, nalaza i mišljenja vještaka financijske struke slijedi da je apelant, iako slijepa osoba, vodio zasebnu evidenciju pazara za kritično razdoblje. Zbog toga je sud smatrao neutemeljenim navode da apelant, zbog toga što je slijep, nije mogao izvršiti niti jednu radnju kaznenog djela za koje je osuđen.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Između ostalog, apelant navodi da iz materijalnih dokaza koje je izvela obrana na glavnom pretresu, kao i dokaza koji dostavlja u prilogu apelacije proizlazi da je on od rođenja potpuno slijepa osoba, dakle osoba sa 100% invaliditeta, koja ima pravo na tuđu pomoć i njegu. Apelant smatra da su tu okolnost redovni sudovi „grubo zanemarili“. Apelant pojašnjava da se služi bosanskim jezikom, ali da se isključivo služi Brailleovim pismom i da na tom pismu nije sačinjen niti jedan dokument u postupku koji je vođen protiv njega. Uporabu tog pisma garantiraju mu, kako navodi, Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativni protokol uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom. Apelant navodi da ni u jednoj fazi kaznenog postupka u njegovoj pratnji nije bila osoba kojoj je Centar za socijalni rad „povjerio i brigu o apelantu“, iz čega proizlazi da apelant „nije sudjelovao u postupku na način da mu se omogući da prati tijek postupka, da se osobno upoznaje sa sadržajem isprava, pa čak i onih na koje je stavio prstoznak.“. U tom smislu, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na jednakost stranaka u postupku jer mu nije pružena mogućnost da se osobno upozna s bilo kojim pismenom, bilo kojim podneskom, ispravom (npr. nalaz i mišljenje vještaka, kao i dopuna tog vještačenja), tako da je Tužiteljstvo u odnosu na njega bilo privilegirano. Apelant je u žalbi Vrhovnom sudu ukazao na navedene činjenice, ali Vrhovni sud se „na njih nije očitovao“. Dalje, apelant smatra da je došlo do povrede prava na pravično suđenje i zato što u ponovljenom postupku prvostupanjski sud na glavni pretres nije pozvao A. K., apelantovog sina, unatoč činjenici da se radi o privilegiranom svjedoku. Apelant je ukazao i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku opisavši njegovu kronologiju.

13. Osim toga, apelant je istaknuo da mu je u postupku prekršeno i pravo na imovinu zato što mu, suprotno eksplicitnoj odredbi članka 211. stavak 2. ZKPFBiH, nije pružena mogućnost da se izjasni o postavljenom imovinskopravnom zahtjevu i prijedlogu ovlaštene osobe za naknadu štete. Osim toga, to pravo je prekršeno i zbog odluke suda da se od apelanta oduzima imovinska korist pribavljena kaznenim djelom i da se taj iznos uplati na račun proračuna Federacije BiH. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na koja je ukazao u apelaciji. II.Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je odgovorio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao odgovore na sve apelantove navode koje potencira i u apelaciji.

15. Vrhovni sud je odgovorio da je jasno i određeno naveo zašto je žalbu apelantovog branitelja ocijenio neutemeljenom. Dalje, u svezi s navodima o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, Vrhovni sud je istaknuo da je u postupku pred tim sudom predmetom bio zadužen sudac koji je zbog objektivnih razloga bio spriječen da radi na predmetu. Međutim, nakon što je zadužen drugi sudac (13. listopada 2020. godine), predmet je brzo okončan.

V.Relevantni propisi

16. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravak, 21/04 – ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 383. st. (1) i (3) Zlouporaba položaja ili ovlasti (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorištavanjem svojeg službenog položaja ili ovlasti, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugome kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugoga, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovoga članka pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, počinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

17. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 8.

Jezik i pismo U kaznenom postupku u ravnopravnoj su uporabi bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik, a službena pisma su latinica i ćirilica.

Članak 9. st. (1), (2) i (3) Pravo na uporabu jezika i pisma (1) Kazneni postupak se vodi na jednom od jezika iz članka 8. ovoga Zakona. U postupku se koristi jedno od pisama iz članka 8. ovoga Zakona.

(2) Stranke, svjedoci i ostali sudionici u postupku imaju pravo služiti se maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju. Ako osoba ne razumije jedan od službenih jezika Bosne i Hercegovine odnosno Federacije, osigurat će se usmeno prevođenje onoga što ona odnosno drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala.

(3) O pravima iz stavka 2. ovoga članka, poučit će se prije prvog ispitivanja osobe iz stavka 2. ovoga članka, koje se tih prava mogu odreći ako znaju jezik na kome se vodi postupak. U zapisniku će se zabilježiti da je dana pouka i izjava sudionika na danu pouku.

Članak 14. st. (1) i (2) Pravo na suđenje bez odgode (1) Osumnjičenik odnosno optuženik ima pravo u najkraćem razumnom roku biti izveden pred sud i biti mu suđeno bez odgode, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zlouporabu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku.

Članak 15. stavak (1) Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

Članak 59. st. (1), (3) i (4) Kada osumnjičenik odnosno optuženik mora imati branitelja (1) Osumnjičenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako je nijem ili gluh ili ako je osumnjičen za kazneno djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Nakon podizanja optužnice za kazneno djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna, optuženik mora imati branitelja u vrijeme dostave optužnice.

(4) Ako osumnjičenik odnosno optuženik u slučajevima obvezne obrane ne uzme sam branitelja, ili branitelja ne angažiraju osobe iz članka 53. stavak 3. ovoga Zakona, branitelja će mu postaviti sudac za prijašnji postupak, sudac za prethodno saslušanje, sudac odnosno predsjednik vijeća. [...].

Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati izravno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

VI.Dopustivost i meritum

18. Ustavni sud konstatira da apelacija ispunjava uvjete propisane člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena, u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

19. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članka 6. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, također, navodi i kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku u ovom kaznenom postupku.

Pravo na pravično suđenje

20. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga pra-va vezana za krivične postupke.

21. Članak 6. st. 1. i 3.(a), (b) i (d) Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

3. Svatko tko je optužen za kazneno djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu svoje obrane;

a)U odnosu na osporene presude

22. S obzirom na sadržaj apelantovih navoda o kršenju prava na obranu i načelo jednakosti stranaka pred sudom, Ustavni sud zaključuje da apelant ukazuje na povredu prava iz članka 6. stavak 1. i stavak 3. toč. (a) i (b) Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da se pravičnost postupka ne može temeljiti na ocjeni samo pojedinog aspekta postupka ili jednog izoliranog incidenta (vidi Europski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv], presuda od 13. rujna 2016. godine, predstavke br. 50541/08 i dr., točka 251. s daljnjim referencama).

23. U svezi s apelantovim navodima o povredi načela jednakosti stranaka u postupku, Ustavni sud podsjeća na pravo na pravično suđenje i da svaka strana u postupku treba dobiti razumnu priliku da iznese svoje argumente u predmetu, pod uvjetima koji je ne stavljaju u nepovoljan položaj u odnosu na protivnu stranu (vidi Europski sud, Faig Mammadov protiv Azerbajdžana, presuda od 26. siječnja 2017. godine, predstavka broj 60802/09, točka 19. s daljnjim referencama). Dovodeći to u svezu s osporenim presudama, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost predlagati dokaze kao i Tužiteljstvo, osporavati dokaze Tužiteljstva i tim dokazima suprotstaviti svoje dokaze, što apelant nije osporio ni u apelaciji. Štoviše, iz osporenih presuda proizlazi da je taj sud usvojio sve apelantove prijedloge za provođenje dokaza. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u provedenom postupku nije došlo do povrede načela jednakosti stranaka u postupku i da apelantova obrana nije na bilo koji način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na Tužiteljstvo. Stoga, Ustavni sud te apelantove navode ocjenjuje neutemeljenim.

24. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da nije bio u mogućnosti iznijeti „kvalitetnu obranu“ jer dokumentacija nije bila sačinjena na Brailleovom pismu. Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 3.(a) Europske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Pri tome, Ustavni napominje da su toč. (a) i (b) stavka 3. članka 6. Europske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju obranu (vidi Europski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 23969/94, toč. 59. i 60. s daljnjim referencama). Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduvjet za pravičnost postupka. Iako „detaljnost“ obavještenja o optužbi varira u ovisnosti o konkretnim okolnostima svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja opsega optužbi protiv njega, a kako bi mogao pripremiti adekvatnu obranu (idem).

25. Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant niti njegov branitelj tijekom trajanja postupka, počevši od prvog ispitivanja 20. ožujka 2013. godine do izjavljivanja žalbe na presudu od 13. srpnja 2020. godine, kojom je proglašen krivim, nisu ukazivali na bilo kakve poteškoće ili nemogućnost da se apelant upozna s pismenima u spisu predmeta (uključujući i optužnicu, nalaz i mišljenje vještaka i drugu materijalnu dokumentaciju). Također, Ustavni sud zapaža da se apelant prilikom uzimanja njegovih osobnih podataka nije izjasnio da podaci o njegovom identitetu nisu točni, odnosno da ne razumije jezik na kojem se vodio postupak ili da mu kao slijepoj osobi dokumenti trebaju biti dostavljeni na Brailleovom pismu. Naime, apelant je tek u žalbi, koju je izjavio na presudu od 13. srpnja 2020. godine, ukazao na „problem“ zbog činjenice da sud i Tužiteljstvo nisu sačinili dokumentaciju i na Brailleovom pismu, kako bi se apelant upoznao s njihovim sadržajem. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud te navode veoma detaljno razmotrio i u obrazloženju presude dao jasno i logično obrazloženje (vidi točku 9. ove odluke) o svom zaključku da ti apelantovi navodi nisu utjecali na pravičnost postupka. Vrhovni sud je naročito naglasio da okolnost da optužnica nije sačinjena na Brailleovom pismu nije onemogućila apelanta da se upozna s njezinim sadržajem, budući da je, kako to slijedi iz spisa predmeta, od početka do kraja aktivno sudjelovao u kaznenom postupku, iznoseći svoju obranu i dokazne prijedloge. Shodno svemu ukazanom, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta apelant imao sve informacije o svim dokazima za potpuno razumijevanje opsega optužbi protiv njega i pripremu obrane. Također, apelanta je branio odvjetnik kojeg je sam izabrao i kojeg je država plaćala. Apelant je svog branitelja mogao slobodno konsultirati tijekom postupka i efektivno je sudjelovao u postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije bio onemogućen na efektivan način pripremiti svoju obranu, zbog čega su neutemeljeni navodi o kršenju garancija obuhvaćenih člankom 6. stavak 3.(a) i (b) Europske konvencije.

26. Također, Ustavni sud smatra neutemeljenim i apelantove navode kojima osporava način na koji je Kantonalni sud u osporenoj presudi primijenio relevantne propise prilikom preuzimanja dokaza iz prethodno vođenog postupka, naročito iskaza apelantovog sina kao privilegiranog svjedoka. Naime, kako proizlazi iz obrazloženja osporene presude, Vrhovni sud je jasno naveo da taj iskaz nije ni korišten za odlučivanje o apelantovoj krivici (vidi točku 10. ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da su i navodi o uvrštavanju u dokaze iskaza privilegiranog svjedoka neutemeljeni.

27. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da u kaznenom postupku koji je rezultirao osporenom presudom, sagledanom u cjelini, apelant nije na bilo koji način bio ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, niti mu je povrijeđeno pravo na obranu u smislu članka 6. stavak 1. i stavak 3. toč. (a) i (b) Europske konvencije.

b)U odnosu na navode o duljini postupka

28. Apelant tvrdi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 16. veljače 2021. godine prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

29. Prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. veljače 2002. godine, aplikacija broj 53176/99, točka 38. i Vidak protiv Hrvatske, presuda od 23. rujna 2021. godine, aplikacija broj 67141/14, točka 58.).

30. Ispitujući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da razdoblje koje se uzima u obzir prilikom utvrđivanja duljine kaznenog postupka počinje danom kada je apelant ispitan kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (vidi Europski sud, Dimitar Vasilev protiv Bugarske, presuda od 10. travnja 2012. godine, predstavka broj 10302/05, točka 25.). S obzirom na to da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant prvi put obaviješten o „optužbi“ prilikom prvog ispitivanja u MUP-u, tj. 20. veljače 2013. godine, proizlazi da je kazneni postupak protiv apelanta počeo tog datuma. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je postupak okončan donošenjem osporene presude od 16. veljače 2021. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud ispitati je oko osam godina.

31. Ustavni sud zaključuje da se nije radilo o naročito složenom postupku, da je postupak od većeg značaja za apelanta i da apelant svojim postupcima nije utjecao na njegovu duljinu.

32. Ocjenjujući ponašanje Tužiteljstva te Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije osvrnuo na apelantove navode o duljini postupka, a Tužiteljstvo nije uopće ni odgovorilo na apelaciju. Vrhovni sud je obrazložio da sudac koji je prvobitno bio zadužen predmetom nije radio „zbog objektivnih okolnosti“ i da je predmet dan u rad drugom sucu 13. listopada 2020. godine. Ustavni sud prvenstveno zapaža da je optužnica protiv apelanta podignuta dvije i pol godine nakon što je prvi put saslušan u policiji i upoznat s optužbama. O tome zašto je trebalo toliko vremena između ove dvije radnje u kaznenom postupku, kako je rečeno, Tužiteljstvo se nije izjasnilo, a Ustavni sud ne može zaključiti da u svezi s tim postoji neki opravdan razlog. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon potvrđivanja optužnice 31. kolovoza 2015. godine postupak pred redovnim sudovima na dvije sudske instance trajao nešto dulje od pet godina. U tom razdoblju su donesene četiri sudske odluke, pri čemu je postupak jednom vraćen na ponovno suđenje. Međutim, u situaciji u kojoj se, kako je već rečeno, nije radilo o naročito složenom predmetu i u kojoj se ne može utvrditi bilo kakav apelantov doprinos duljini postupka, Ustavni sud u svjetlu cjelokupnog ponašanja javnih vlasti ipak smatra da trajanje postupka u ukupnom razdoblju od osam godina ne zadovoljava zahtjeve suđenja u razumnom roku. Stoga, Ustavni sud smatra da je duljina kaznenog postupka bila prekomjerna i nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“, kao i da je ona u odlučujućem dijelu posljedica nepostupanja Tužiteljstva i Kantonalnog suda na način kojim bi se osiguralo poštovanje općeg načela efikasnog „administriranja pravde“.

33. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

34. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. rujna 2022. godine, toč. 32–34.), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

35. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi

36. U svezi s apelantovim navodima da je predstavnik Centra za socijalni rad trebao biti uz apelanta na suđenju, Ustavni sud zapaža da iz stanja apelacijskog spisa ne proizlazi da je apelant tijekom postupka pred Vrhovnim sudom, koji je donio osporenu odluku, isticao te navode, pa se o tim prigovorima Vrhovni sud nije mogao ni izjasniti. Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u sličnim predmetima, ukazuje da te prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Odluku broj AP-476/04 od 17. prosinca 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ 34/05).

37. Što se tiče apelantovog pozivanja na pravo na imovinu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa na temelju čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je kazneni postupak protiv apelanta u relevantnom razdoblju trajao oko osam godina, za što nadležni organi nisu dali razumno i logično objašnjenje.

39. Ustavni sud zaključuje da u kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, sagledanom u cjelini, apelant nije na bilo koji način bio ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da ne postoje dokazi da je apelant u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i stavak 3. (a) i (b) Europske konvencije.

40. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju jer apelant nije ponudio argumente i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

41. Na temelju članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1307/21 (S.K.) | Sudska praksa | Aktio