Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2983/22 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 14. 05. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Likvidacija
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2983/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 05. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-2983/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 336325 19 Gž od 16. juna 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 28. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 336325 19 Gž od 16. juna 2022. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 336325 18 P od 7. novembra 2018. godine. Apelant je 14. februara 2024. godine dopunio apelaciju, tako što je dostavio rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 12. decembra 2023. godine kojim je odbačena njegova revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda.
2. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnom postupku.
3. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiteljici (V. V.), na ime priznatog potraživanja, isplati novčani iznos koji je određen u izreci prvostepene presude.
4. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je rješenjem Agencije za nadzor osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine, „Lido osiguranju“ d.d. Sarajevo oduzeto odobrenje za rad, te da je nad njim pokrenut likvidacioni postupak kod Općinskog suda u Sarajevu. Također je utvrđeno da je u tom likvidacionom postupku tužiteljica blagovremeno prijavila svoje potraživanje na ime naknade štete nastale u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 31. avgusta 2011. godine. Likvidacioni upravnik je priznao potraživani iznos, ali on nikada nije isplaćen tužiteljici. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 15. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da je cilj Zaštitnog fonda plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti, koje proizlaze iz saobraćajnih nezgoda nastalih nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim članom 16. Zakona. Također, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 16. stav (1) alineja 3) Zakona propisano da je apelant obavezan da oštećenim stranama plati odštetu u slučaju štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH u slučaju kada je protiv društva registrovanog u Federaciji BiH pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad. S obzirom na to, i na činjenicu da apelant nije sporio da tužiteljičino potraživanje u likvidacionom postupku potiče iz štetnog događaja koji se desio u vrijeme kada je apelant već bio formiran, Kantonalni sud je ocijenio da je pravilan stav prvostepenog suda da je apelant pasivno legitimisan za isplatu priznatog potraživanja.
5. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je tužba preuranjena zato što je njegova odgovornost supsidijarna, a likvidacioni postupak nije okončan. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je tačno da se apelantova obaveza ima smatrati supsidijarnom shodno odredbama čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Međutim, to ne znači da ona nastaje tek u slučaju kada je okončan postupak likvidacije nad osiguravajućim društvom. Naime, Kantonalni sud je zaključio da to ne proizlazi iz odredbi člana 16. stav (3) Zakona, prema kojima apelantova obaveza nastaje kada je pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da nije pasivno legitimisan jer apelant nije solidarni već supsidijarni dužnik.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud primjećuje da je apelant po svojoj strukturi u istoj poziciji kao nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.(e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenljivi standardi su isti.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Kantonalnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-4497/21 od 23. februara 2022. godine i AP-
392/22 od 6. aprila 2022. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman