Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3747/22 (H.K.)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dosjelost
- Služnost
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Proporcionalnost
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3747/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3747/22, rješavajući apelaciju H. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst (
„Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija H. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 038371 22 Gž 2 od 18. avgusta 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. H. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Goražda, kojeg zastupa Edin Šabanović advokat iz Sarajeva, podnio je 1. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 038371 22 Gž 2 od 18. avgusta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 038371 21 P 2 od 12. maja 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda broj 45 0 P 038371 22 Gž 2 od 18. avgusta 2022. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da S. K. i H. Z. (u daljnjem tekstu: tuženi) nemaju pravo služnosti puta preko nekretnine u apelantovom vlasništvu, bliže označene u izreci prvostepene presude. Usvojen je potivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da su na osnovu dosjelosti stekli pravo služnosti puta preko navedene nekretnine, što je apelant dužan priznati i trpjeti.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da se apelant, na osnovu ugovora o kupoprodaji od 23. maja 2013. godine, upisao kao vlasnik sporne nekretnine. Zatim, utvrđeno je, na osnovu iskaza tuženih i svjedoka koje su oni predložili, da su tuženi koristili spornu nekretninu za prolaz do svojih nekretnina i to tuženi H. Z. od 1976. godine, a tuženi S. K. od 1992. godine, te da se tome apelantov prednik nije protivio. Takođe, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke, da tuženi, nemaju drugu mogućnost da sa javnog puta pristupe njihovim nekretninama osim preko apelantove nekretnine.
4. Kantonalni sud je ukazao da se u smislu člana 210. Zakona o stvarnim pravima stvarna služnost osniva na osnovu zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se nije tome protivio. Takođe, ukazao je da je odredbom člana 214. navedenog zakona propisano da svaka služnost mora imati razumnu svrhu. Pored toga, ukazao je da je odredbom člana 211. navedenog zakona propisano da se pravo stvarne služnosti, ne može, niti kad je utvrđeno odlukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeneni sud pravilno zaključio da su tuženi dosjelošću stekli pravo služnosti puta preko nekretnine u apelantovom vlasništvu. Pri tome, ukazao je da služnost ima razumnu svrhu jer tuženi nemaju mogućnost da na drugi način pristupe njihovim nekretninama. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio iskaze navedenih svjedoka i tuženih jer su međusobno saglasni i u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, te je ukazao da nisu dovedeni u sumnju drugim dokazima. Takođe, naveo je da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio apelantov iskaz i iskaze svjedoka koji su saslušani po njegovom prijedlogu. Naime, kako je obrazloženo, njihove tvrdnje da tuženi imaju mogućnost da na drugi način pristupe svojim nekretninama, te da je sadržaj služnosti izvršavan zloupotrebom povjerenja apelantovog prednika, su u suprotnosti sa iskazima ostalih svjedoka i nalazom i mišljenjem vještaka. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da apelant od 1989. godine u blizini nekretnina tuženih ima kuću, te da od 2009. godine koristi spornu nekretninu. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je apelant znao i mogao znati da tuženi koriste spornu nekretninu za pristup njihovim nekretninama.
5. Apelant se pozvao na povredu pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant naročito ističe da su sudovi prihvatili samo iskaze svjedoka koje su predložili tuženi, dok su u cjelosti zanemarili njegov iskaz i iskaze svjedoka koji su saslušani po njegovom prijedlogu. Takođe ističe da je prilikom upisa prava vlasništva postupao u dobroj vjeri da na nekretnini nema osnovanih tereta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“, konkretno relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima. Dalje Ustavni sud ukazuje da miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu, a to je zaštita na osnovu zakona stečenog prava služnosti puta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti apelantovih navoda da su tuženi imali mogućnost da na drugi način pristupe svojim nekretninama te da su sadržaj služnosti izvršavali zloupotrebom povjerenja. Također, Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi bilo kakve razloge zbog kojih bi navedena odluka predstavljala neproporcionalno miješanje u njegovo pravo na imovinu, odnosno predstavljala prevelik teret, već je nezadovoljan načinom na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Naime, u parničnom postupku je utvrđeno da su tuženi shodno relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima stekli pravo služnosti puta, te da služnost ima razumnu svrhu, pa se samo paušalnim pozivanjem na pravo na imovinu ne može dovesti u pitanje proporcionalnost miješanja u apelantovo pravo na imovinu. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između opšteg interesa i apelantovog prava na imovinu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman