Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3167/22 (S. M.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Dosjelost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3167/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3167/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Slobodan Malkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Malkić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 306601 22 Gž od 11. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Malkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Zoran Bubić advokat iz Banjaluke, podnio je 12. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 306601 22 Gž od 11. maja 2022. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (V. M.) da apelantu preda u posjed traktor i priključke pobliže opisane u izreci prvostepene presude. S druge strane, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog, te je utvrđeno da je tuženi stekao pravo vlasništva na navedenom traktoru i priključcima.

3. U obrazloženju osporene odluke, Okružni sud je naveo da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno da je sporni traktor sa priključcima kupljen 1983. godine za potrebe zajedničkog domaćinstva u kojem su apelant i tuženi živjeli sa svojim ocem, te da je od kupovine traktor bio registrovan na apelantovo ime. Također je utvrđeno da su traktor koristili tuženi i otac parničnih stranaka, kao i da se nakon očeve smrti 1998. godine traktor nalazio u posjedu tuženog. Zatim, utvrđeno je da je tuženi koristio i održavao traktor kao vlasnik, te da ga u tome niko nije ometao. Konačno, utvrđeno je da se apelant, sudskim poravnanjem od 14. maja 1999. godine, obavezao svojoj bivšoj supruzi (S. M.) na ime bračne stečevine predati, između ostalog, i traktor sa priključcima, ali da poravnanje nije nikad izvršeno.

4. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi dosjelošću stekao pravo vlasništva na konkretnim traktorom shodno odredbi člana 28. stav (3) Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, koji se u konkretnom slučaju primjenjuje shodno odredbi člana 344. stav (2) Zakona o stvarnim pravima. Naime, ukazao je da je navedenom zakonskom odredbom propisano da savjestan posjednik pokretne stvari, na kojoj drugi ima pravo vlasništva, dosjelošću stiče pravo vlasništva protekom roka od 10 godina. Stoga, kako je tuženi u isključivom posjedu traktora od 1998. godine, te kako je bio savjestan posjednik, odnosno kako apelant nije dokazao da je tuženi u posjed stvari došao silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tuženi 2008. godine, dosjelošću, stekao pravo vlasništva nad konkretnim traktorom. Osim toga, naveo je da bi, čak i da je apelant dokazao da je ponovo kupio traktor od bivše supruge 2000. godine, rok za sticanje prava vlasništva dosjelošću u svakom slučaju istekao, s obzirom da je podnio tužbu tek 24. maja 2019. godine, a da je tuženi zajedno sa ocem u posjedu traktora bio od 1993. godine, odnosno od 1998. godine kao isključivi posjednik. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je traktor sa priključcima njegovo vlasništvo, zbog čega nema pravo da traži predaju stvari u posjed.

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da je „tuženi znao da je traktor u apelantovom vlasništvu još od kupovine što ga čini nesavjesnim posjednikom“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Okružnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3167/22 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio