Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3288/22 (Unitrade d.o.o. Ljubuški)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3288/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3288/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Unitrade d.o.o. Ljubuški, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Unitrade d.o.o. Ljubuški protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 Mal 030470 22 Gž 3 od 23. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Unitrade d.o.o. Ljubuški iz Ljubuškog (u daljnjem tekstu: apelant), čiji je punomoćnik Mladen Šimić advokat iz Ljubuškog, podnio je 18. augusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 Mal 030470 22 Gž 3 od 23. maja 2022. godine.
2. Tužiteljica S.O. je podnijela tužbu protiv apelanta tražeći da joj naknadi materijalnu štetu na njenom vozilu, koja je prouzrokovana nesavjesnim i nepravilnim radom apelantovih zaposlenika prilikom obavljanja servisa tog vozila.
3. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom od 9. maja 2019. godine, u relevantnom dijelu, obavezan je apelant da tužiteljici isplati novčane iznose precizirane u izreci presude, na ime naknade materijalne štete. Sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio da je tužiteljica vlasnik vozila. Naveo je da ta činjenica proizlazi iz potvrde o registraciji vozila u kojoj je navedeno da je vozilo registrovano na zahtjev vlasnika a da je u potvrdi kao nosilac registracije navedena tužiteljica. Istakao je da nije navedeno nijedno drugo lice kao podnosilac zahtjeva za registraciju, pa je to doveo u vezu sa članom 109. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), kojom je propisano da se pravo vlasništva na pokretnoj stvari stiče predajom te stvari u posjed sticaocu. Stoga je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.
4. Presudom Kantonalnog suda od 18. juna 2020. godine prvostepena presuda je preinačena tako da je tužiteljicin tužbeni zahtjev odbijen. Tužiteljica je 17. augusta 2020. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv te presude. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3008/20 od 6. aprila 2022. godine usvojio apelaciju, utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Kantonalnog suda i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak.
5. U ponovnom postupku, presudom Kantonalnog suda od 23. maja 2022. godine, u relevantnom dijelu, potvrđena je prvostepena presuda. Sud je u obrazloženju presude naglasio da apelant prvobitno nije osporavao tužiteljicinu aktivnu legitimaciju i da je bio spreman da joj nadoknadi pretrpljenu štetu, ali ne u traženoj visini. Naveo je da je apelant na pripremnom ročištu istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da je u potvrdi o registraciji vozila navedeno „ovo nije dokaz o vlasništvu“. Sud je ukazao da se pretpostavlja da tužiteljica, u čijoj je faktičkoj vlasti vozilo, ima i pravo vlasništva na njemu, shodno odredbama člana 315 stav 1. i člana 317. ZSP. Ukazao je da činjenice koje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, shodno članu 125. stav 3. Zakona o parničnom postupku. Naveo je da se može dokazivati da ne postoje činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, ali da u tom slučaju obaveza pada na teret stranke koja osporava postojanje takve činjenica, što je u konkretnom slučaju apelant. Istakao je da apelant, osim pozivanja na navedenu konstataciju u potvrdi o registraciji vozila, u tom pogledu ništa konkretno nije iznio.
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, u postupku u kojem je donesena osporena osporene odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito osporava tužiteljicinu aktivnu legitimaciju.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, odluka od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i dovoljne razloge o neosnovanosti apelantovog prigovora nedostatka aktivne legitimacije na tužiteljicinoj strani. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman