Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3991/22 (PZU Apoteka „Europharm“ Bihać)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3991/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3991/22, rješavajući apelaciju PZU Apoteka „Europharm“ Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija PZU Apoteka „Europharm“ Bihać podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 012859 19 Uvp od 19. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. PZU Apoteka „Europharm“ Bihać (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnijela je 21. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 012859 19 Uvp od 19. maja 2022. godine.
2. Rješenjem Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike Unsko-sanskog kantona od 17. februara 2017. godine odobrena je promjena sjedišta PZU Apoteci „B PHARM“ Bihać. Federalno ministarstvo zdravstva je rješenjem od 18. avgusta 2017. godine odbacilo apelantičinu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja.
3. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 012963 17 U od 20. februara 2019. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv drugostepenog rješenja. Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 U 012963 19 Uvp od 19. maja 2022. godine odbio apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog organa i nižestepenog suda da apelantica nema svojstvo stranke u konkretnom upravnom postupku, zbog čega je njena žalba pravilno odbačena jer je izjavljena od neovlaštenog lica. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da apelantici zaključkom drugostepenog organa od 10. avgusta 2017. godine nije priznato svojstvo stranke u upravnom postupku. Naime, ukazao je da apelantica nije dokazala postojanje pravnog interesa niti ugroženost nekog njenog prava, što je bio uslov za priznavanje svojstva stranke u konkretnom postupku. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni organ, pozivajući se na odredbe člana 48. Zakona o upravnom postupku, pravilno zaključio da apelantica ne nudi nikakve konkretne dokaze da joj je ugroženo bilo koje pravo ili pravni interes u konkretnom postupku. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantičinim tvrdnjama, njen pravni interes za priznavanje svojstva stranke ne proizlazi iz Zakona o apotekarskoj djelatnosti. Naime, Vrhovni sud je ukazao da činjenica da se apelantica bavi apotekarskom djelatnošću, sama po sebi, nije dovoljan dokaz za postojanje pravnog interesa. Također, Vrhovni sud je istakao da za postojanje pravnog interesa mora biti jasno definisano postojanje neposrednog odnosa između predmeta o kojem se u upravnom postupku odlučuje i prava i obaveza neke osobe, što je u konkretnom slučaju izostalo.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, a naročito ističe da ima pravni interes za učešće u postupku davanja dozvole za promjenu lokacije sjedišta PZU Apoteci „B PHARM“ Bihać.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama redovnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora (vidi između ostalih, Evropski sud Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tač. 42. i 43. sa referiranjem na drugu relevantnu sudsku praksu). Takođe, pravo na pristup sudu nije apsolutno, ono može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [Vv], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78.). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Vujnović protiv Hrvatske, presuda od 11. juna 2020. godine, predstavka broj 32349/16, tačka 89, s referiranjem na drugu relevantnu praksu).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za zaključak da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi da se apelantici prizna svojstva stranke u konkretnom postupku shodno odredbama člana 48. Zakona o upravnom postupku. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano: „Stranka je osoba po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku“. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantičinim navodima, dao jasno obrazloženje zašto u datim okolnostima ne postoji pravni interes da se apelantici prizna status stranke, pa Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, postupajući na navedeni način u osporenoj odluci, nije ograničio apelantičino pravo na pristup sudu na način koji je nespojiv sa garancijama prava na pravično suđenje, pri čemu su je obrazloženju odluke razmotrio navode koje apelantica ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja (vidi tačku 4. ove odluke), odnosno zašto apelantica ne može imati status stranke u ovom postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantičinog prava na pristup sudu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također apelantica ne navodi, niti Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1795/22 od 5. oktobra 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11.9.Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman