Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3899/22 (Apoteka "Kovačević" Bihać)
Odluka donesena 02. 07. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Izvršenje
- Upravni postupak
- Pristup sudu
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3899/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 07. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 2. jula 2026. godine, u predmetu broj AP-3899/22, rješavajući apelaciju Apoteke „Kovačević“ iz Bihaća, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Apoteke „Kovačević“ iz Bihaća podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 017632 21 U od 24. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Apoteka „Kovačević“ (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emir Imširević advokat iz Bihaća, podnijela je 17. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 017632 22 Uvp od 10. marta 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 017632 21 U od 24. decembra 2021. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-63/22 od 23. februara 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 U 017632 22 Uvp od 10. marta 2022. godine apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje navedenog rješenja odbačen kao nedopušten, te da kao takav nije predstavljao efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedeno Rješenje Kantonalnog suda broj 01 0 U 017632 21 U od 24. decembra 2021. godine konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. Rješenjem Ministarstva zdravstva, rada i socijalne politike Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 29. jula 2021. godine određeno je da je PZU „B Pharm“ Bihać stekla svojstvo internacionalne apoteke na području Unsko-sanskog kantona. Rješenjem Federalnog ministarstva zdravstva od 1. novembra 2021. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja.
4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 01 0 U 017632 21 U od 24. decembra 2021. godine odbačen je kao nedopušten apelantičin zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja prvostepenog organa od 29. jula 2021. godine. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantica tom sudu podnijela tužbu radi poništenja drugostepenog rješenja, te zahtjev za odlaganje izvršenja prvostepenog rješenja. Takođe je naveo da je apelantica prvostepenom organu podnijela zahtjev za odlaganje izvršenja prvostepenog rješenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 17. stav (2) Zakona o upravnim sporovima propisano da će po zahtjevu tužioca, organ nadležan za provođenje izvršenja osporenog upravnog akta odložit izvršenje do donošenja sudske odluke. Odlaganje je moguće ako bi izvršenje nanijelo tužiocu štetu koja bi se teško mogla popraviti, a odlaganje nije protivno javnom interesu, niti bi se odlaganjem nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci. Takođe, ukazao je da je stavom (4) navedenog člana propisano da o odlaganju može odlučiti i nadležni sud kome je tužba podnesena, samo ako prethodno tužilac nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod organa nadležnog za provođenje izvršenja. S obzirom na to da je apelantica prvostepenom organu podnijela zahtjev za odlaganje izvršenja rješenja od 29. jula 2021. godine, Kantonalni sud je zaključio da je u smislu člana 17. stav (4) Zakona o upravnim sporovima apelantičin zahtjev nedopušten.
5. Apelantica se pozvala na na povredu prava na pristup sudu kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U suštini, apelantica ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudom, te u vezi s tim posebno ističe da je Kantonalni sud bio obavezan da odluči o njenom zahtjevu za odlaganje izvršenja prvostepenog rješenja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
8. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom redovnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno „pravo na sud“, a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, tj. pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora (vidi između ostalih, Evropski sud Šimecki protiv Hrvatske, presuda od 30. aprila 2014. godine, predstavka broj 15253/10, tač. 42. i 43. sa referiranjem na drugu relevantnu sudsku praksu). Takođe, pravo na pristup sudu nije apsolutno, ono može biti podložno ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup po sâmoj svojoj prirodi zahtijeva uređenje od države, koja uživa određenu slobodu procjene u ovom pogledu (vidi Evropski sud, Zubac protiv Hrvatske [Vv], presuda od 5. aprila 2018. godine, predstavka broj 40160/12, tačka 78.). Kako je navedeno, ta ograničenja ne smiju ograničavati niti umanjiti pristup pojedincu na takav način ili u tolikoj mjeri da se naruši sama suština prava. Osim toga, takva ograničenja neće biti u skladu sa članom 6. stav 1. ako ne slijede legitiman cilj ili ako ne postoji razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Vujnović protiv Hrvatske, presuda od 11. juna 2020. godine, predstavka broj 32349/16, tačka 89, s referiranjem na drugu relevantnu praksu).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za zaključak da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni procesni uslovi da se udovolji apelantičinom zahtjevu za odlaganje izvršenja osporenog upravnog akta shodno odredbama člana člana 17. stav (4) Zakona o upravnim sporovima. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano: „o odlaganju izvršenja upravnog akta protiv kojeg je podnesena tužba može odlučiti i nadležni sud kome je tužba podnesena, ako to pisano zatraži tužilac. Ovaj zahtjev tužilac može postaviti samo ako prethodno nije tražio odlaganje izvršenja rješenja kod organa iz stava 2. ovog člana“. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno apelantičinim navodima, dao jasno obrazloženje zašto se u datim okolnostima nisu ispunjeni uslovi da sud odredi da se odloži izvršenje upravnog akta protiv kojeg je apelantica podnijela tužbu, pa Ustavni sud takvo obrazloženje ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, postupajući na navedeni način u osporenoj odluci, nije ograničio apelantičino pravo na pristup sudu na način koji je nespojiv sa garancijama prava na pravično suđenje, pri čemu je u obrazloženju odluke razmotrio navode koje apelantica ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg odlučenja (vidi tačku 4. ove odluke), odnosno zašto sud u upravnom sporu u datim okolnostima ne može odlučiti o odlaganju izvršenja osporenog upravnog akta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo da je došlo do nesrazmjernog ograničenja apelantičinog prava na pristup sudu na način koji bi vodio utvrđivanju kršenja tog prava, niti je apelantica pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također apelantica ne navodi, niti Ustavni sud ne zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.
10. U pogledu apelantičinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da, iako to apelantica nije eksplicitno navela, može se zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelantičini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05, Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
11. Takođe, apelantica se pozvala i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego da ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelantica nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminirana po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman