Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3338/22 (L. L.)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3338/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2026. godine, u predmetu broj AP-3338/22, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ljiljana Leovac, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljiljana Leovac protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 202004 22 Gž 3 od 8. srpnja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljiljana Leovac (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dino Dabić odvjetnik iz Orašja, podnijela je 24. kolovoza 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 202004 22 Gž 3 od 8. srpnja 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli od 15. veljače 2022. godine obvezana je apelantica da tužiteljima (G. J. i V. M.), na ime nematerijalne štete zbog klevete, isplati novčani iznos koji je određen u izreci prvostupanjske presude, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Presudom Kantonalnog suda od 8. srpnja 2022. godine uvažena je apelantičina žalba i prvostupanjska presuda je preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Također, preinačena je i odluka o troškovima postupka, pa su obvezani tužitelji da apelantici solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 1.560,00 KM. Osim toga, obvezani su tužitelji da apelantici solidarno naknade troškove žalbenog postupa u iznosu od 300,00 KM, dok je apelantičin zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je, uzimajući u obzir apelantičin uspjeh u postupku, preinačio prvostupanjsku odluku o troškovima postupka sukladno odredbama članka 386. stavak (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da apelantici nije dosudio troškove postupka koji se odnose na uporabu vlastitog automobila njezinog punomoćnika na relaciji Orašje –Tuzla i obratno, te odsustva iz ureda. Naime, cijeneći vrstu, složenost i visinu spora, Kantonalni sud je ukazao da, u smislu članka 387. stavak 1. ZPP, navedeni troškovi nisu bili neophodni za vođenje parnice. U prilog takvom odlučenju, Kantonalni sud je ukazao na Pravno shvaćanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblati. Također, Kantonalni sud je naveo da apelantici nije dosudio troškove na ime sudske takse jer u spisu nema dokaza o plaćenoj taksi na žalbu.

5. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila tijekom postupka pred redovnim sudom, te smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da su joj trebali biti dosuđeni troškovi na ime korištenja vlastitog automobila njenog punomoćnika i njegovog odsustva iz ureda. Također, ističe da je za nju, kao stranku u postupku, podnošenjem žalbe nastala obveza plaćanja takse. Stoga, smatra da su joj trebali biti dosuđeni troškovi na ime takse na žalbu bez obzira što u spisu nije bilo uplatnice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio povredu prava na pravično suđenje (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP-3184/17 od 22. svibnja 2019. godine, kao i odluka o dopustivosti broj AP-1993/22 od 19. veljače 2026. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u svojoj praksi također rješavao pitanje opravdanosti troškova u vezi sa dolaskom punomoćnika izvan sjedišta suda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih prava (vidi, Europski sud, Fajković i dr. protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 11. veljače 2020. godine predstavka broj 38868/17).

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3338/22 (L. L.) | Sudska praksa | Aktio