Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1567/21 (Hotel Bevanda d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 27. 03. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Autorsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1567/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 03. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 27. marta 2025. godine, u predmetu broj AP-1567/21, rješavajući apelaciju Hotela Bevanda d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hotela Bevanda d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 183032 18 Pž od 19. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hotel Bevanda d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Đonko d.o.o. Mostar, podnio je 10. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 183032 20 Rev od 16. februara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 183032 18 Pž od 19. augusta 2020. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3908/20 od 27. novembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv navedene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 16. februara 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u ovoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 183032 16 Ps od 28. juna 2018. godine, odbijen je tužbeni zahtjev Asocijacije kompozitora-muzičkih stvaralaca (AMUS) Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojom je tražio da se utvrdi da je apelant povrijedio prava autora muzičkih djela koje predstavlja tužitelj, bez odgovarajućeg odobrenja tužitelja koje je apelant bio dužan po zakonu pribaviti. Istom presudom je odbijen i tužiteljev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu na ime naknada za korištenje muzičkih djela isplati novčani iznos preciziran u presudi, da mu isplati troškove parničnog postupka, te da presudu objavi u dnevnim novinama po tužiteljevom izboru.

4. Kantonalni sud je presudom broj 58 0 Ps 183032 18 Pž od 19. augusta 2020. godine tužiteljevu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je utvrdio da je apelant u navedenom periodu povrijedio prava autora muzičkih djela na način preciziran u izreci drugostepene presude. Sud je obavezao apelanta da tužitelju isplati naknadu za korištenje autorskih muzičkih djela u novčanom iznosu pobliže određenom i izreci presude, kao i da ovu presudu objavi u dnevnim novinama po tužiteljevom izboru na apelantov račun.

5. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelant vlasnik „Hotela Bevanda“ u Mostaru, da sa tužiteljem nije zaključio ugovor o korištenju autorskih muzičkih djela koje štiti tužitelj i da na ime korištenja ne plaća nikakvu naknadu. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj javno objavio poziv za pregovore za zaključenje Kolektivnog ugovora sa reprezentativnim udruženjem u svim oblastima djelatnosti. Također je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj pismeno pozvao apelanta na zaključenje ugovora 27. septembra 2016.godine. Kantonalni sud je obrazložio da je za korištenje autorskih muzičkih djela iz tužiteljevog repertoara bilo obavezno zaključiti ugovor o neisključivom prenosu prava, pa je apelant mogao sam, bilo kada, zatražiti zaključenje takvog ugovora, u skladu s odredbom člana 26. stav 1. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih i drugih srodnih prava, čak i da ga tužitelj nije pozvao da to učini. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da nedostatak važećeg kolektivnog ugovora i važeće privremene tarife u potraživanom periodu, nije moglo uticati na apelantovu obavezu na plaćanje utvrđene naknade. Naime, Kantonalni sud je naveo da je ranije zaključenim Kolektivnim ugovorom, kojeg je 18. maja 2011.godine zaključilo društvo Sine Qua Non (koje je imalo licencu za kolektivnu zaštitu autorskih prava prije tužitelja) i reprezentativnog udruženja hotelijera i restoratera, postojala usaglašena i javno objavljena tarifa, prihvaćena kao tržišna cijena naknade. Stoga je Kantonalni sud zaključio da je apelant obavezan plaćati naknadu za korištenje autorskih muzičkih djela na osnovu odredbe člana 20. stav 3. i člana 81. stav 1. Zakona o autorskom i srodnim pravima.

6. Kantonalni sud je dalje naveo da je visinu naknade utvrdio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, shodno odredbi člana 157. stav 2. Zakona o autorskom i srodnim pravima. Pri tome, sud je ocijenio da to što je apelant zaključio ugovor o kolektivnom ostvarivanju prava izvođača muzičkih djela sa organizacijom „AIS“ iz Sarajeva, nema uticaja na odluku u konkretnom predmetu, jer se razlikuju njihova ovlaštenja koja im je dao Institut za intelektualno vlasništvo BiH. U tom smislu, Kantonalni sud je pojasnio da je tužitelj ovlašten da ostvaruje i štiti prava autora muzičkih djela, dok je kolektivna organizacija „AIS“ ovlaštena da kolektivno ostvaruje prava izvođača muzičkih djela. Kantonalni sud je naveo da je apelant prigovarao i nalazu vještaka u obračunskom djelu jer je smatrao da ne postoji nikakav osnov, odnosno parametri za obračun naknade. U tom smislu, Kantonalni sud je obrazložio da je apelant, tek u završnoj riječi, prvi put prigovorio zapisniku o kontroli novootkrivenih korisnika od 8. jula 2016. godine, iz kojeg su uzeti parametri za obračun naknade. Ti prigovori su se odnosili na formalne nedostatke zapisnika, kao što je nedostatak njegovog potpisa na zapisniku. Međutim, Kantonalni sud je naglasio da apelant nije prigovarao podacima koji se odnose na njega, što je poslužilo kao osnov obračuna naknade, kao što je kategorizacija, kapacitet, radno vrijeme i slično, što bi bilo relevantno, jer bi se takve činjenice morale dodatno dokazivati.

7. Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 Ps 183032 20 Rev od 16. februara 2021. godine, na osnovu člana 237. ZPP-a, apelantovu reviziju odbacio.

8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka i smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, apelant ponavlja da za sporni period nije postojao važeći Kolektivni ugovor o neisključivom prenosu prava za korištenje zaštićenih autorskih muzičkih djela od strane korisnika iz oblasti ugostiteljstva, kao i da nije postojao ni pojedinačni ugovor između apelanta i tužitelja za period na koji se odnosio tužbeni zahtjev. Apelant navodi da zapisnik o izvršenoj kontroli od 8. jula 2016. godine nema karakter javne isprave, te kao takav nema dokaznu snagu i ne može proizvoditi pravno dejstvo. Nadalje, apelant navodi da je drugostepeni sud postupao suprotno odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer uopće nije cijenio navedeni zapisnik kao dokaz pojedinačno, niti ga je doveo u vezu sa dokazima koje je izveo apelant. Apelant je naveo da tužitelji nije dokazao pravni osnov, a naročito ne i visinu postavljenog tužbenog zahtijeva. Ističe da ga je drugostepeni sud doveo u neravnopravan položaj, kada niti jedan njegov navod i dokaz nije obrazložio, već se u presudi samo fokusirao na dokaze tužitelja. Smatra da je osnovan i prigovor aktivne legitimacije, jer je u utuženom periodu apelant imao zaključen ugovor sa udruženjem „AIS“ koje je također obavljalo poslove kolektivnog ostvarivanja prava izvođača muzičkih djela.

9. Zakon o autorskom i srodnim pravima („Službeni glasnik BiH“, broj 63/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 20. stav (3) (Sadržaj prava) (3) Za svaki oblik iskorištavanja autorskog djela od drugog lica autoru pripada posebna naknada, osim ako ovim zakonom ili ugovorom nije drugačije određeno. Član 66. stav (2) (Legitimacija) (2) Aktivna legitimacija za ostvarivanje zaštite prava svojih članova, prema ovom zakonu, u sudskim i drugim službenim postupcima pripada i kolektivnim organizacijama, sindikalnim organizacijama i profesionalnim udruženjima osnovanim radi zaštite autorskih i srodnih prava.

10. Zakon o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava („Službeni glasnik BiH“, broj 63/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 26. stav (1) (Obaveza sklapanja ugovora o korištenju djela) (1) Korisnik autorskih djela iz repertoara kolektivne organizacije može bilo kada da traži zaključenje ugovora o neisključivom prijenosu prava za korištenje tih djela, prema važećem kolektivnom ugovoru, odnosno važećoj privremenoj tarifi, ako u tom trenutku takva postoji.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP- 4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud o svim pitanjima koje apelant ponavlja dao detaljno i jasno obrazloženje koje se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud cijenio da nedostatak važećeg kolektivnog ugovora i važeće privremene tarife nije mogao uticati na apelantovu obavezu plaćanja utvrđene naknade, pri čemu se pozvao na relevantne odredbe Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih i drugih srodnih prava i Zakona o autorskim i srodnim pravima. Također, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge o neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja, kao i prigovora kojima je osporavao nalaz vještaka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao skoro isto činjenično i pravno pitanje, te da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje ili imovinu (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-2803/20 od 14. oktobra 2020. godine i AP-2070/20 od 15. jula 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1567/21 (Hotel Bevanda d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio