Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3607/22 (S.B.)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Suvlasništvo
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3607/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3607/22, rješavajući apelaciju S. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 161824 22 Rev od 7. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Azer Kuzin advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 16. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 161824 22 Rev od 7. jula 2022. godine.
2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla pravni osnov za sticanje suvlasništva i suposjeda na nekretninama koje su upisane kao vlasništvo i suvlasništvo tuženih (D. Š. i M. Š.), što su tuženi dužni priznati i trpjeti da apelantica u zemljišnim knigama upiše svoje pravo suvlasništva i suposjeda sa dijelom od ½. Također, odbijen je i apelanticin eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi na ime ulaganja u gradnju nekretnine solidarno isplate određeni novčani iznos.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je istakao da je u dokaznom postupku pred nižestepenim sudovima utvrđeno da su na konkretnim nekretninama, u naravi kuća, zgrada i dvorište, upisani tuženi kao suvlasnici i suposjednici sa dijelom ½. Također je utvrđeno da su tuženi kuću koja se nalazila na ovim nekretninama kupili 1987. godine i da su te godine renovirali i izgradili samo donji dio kuće do stepeništa. Dalje je navedeno da sada, u naravi, tu kuću čine prizemlje, prvi sprat i potkrovlje koji su napravljeni nakon završetka ratnih sukoba. U periodu od 2000. do 2004. godine urađeni su radovi na prizemlju kuće, a ostali dio kuće i to vanjski i unutrašnji radovi na kući, „ugrubo prizemlje, voda, struja, prozori i slično“, izgrađeni su u maju 2004. godine. Također, utvrđeno je da se apelantica, po odobrenju tuženih, uselila u kuću 2004. godine, te da je koristila prizemlje i prvi sprat, a da su tuženi koristili potkrovlje gdje su izvršeni grubi radovi. Dalje, utvrđeno je da su tuženi u vrijeme radova na kući živjeli i radili u inostranstvu, da je apelantica ugradila otvore u prizemlju kuće kao i da je platila dio radova za struju. Sud je naveo da između apelantice i tuženih nije postojao ni usmeni ni pismeni sporazum prema kojem bi apelantica, ulaganjem u konkretni objekat, stekla vlasništvo odnosno suvlasništvo na objektu. U konačnici, utvrđeno je da je apelantica obligacionopravni zahtjev za isplatu novčanog iznosa na ime ulaganja u nekretninu postavila 7. maja 2018. godine, ali da za izvedene građevinske radove na kući nije priložila materijalne dokaze. S druge strane, tuženi su istakli prigovor zastare potraživanja, s obzirom na to da su radovi na objektu izvedeni i završeni 2004. godine.
4. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da apelantica nije mogla ulaganjem u izgradnju/dogradnju objekta koji koristi steći pravo suvlasništva jer nije dokazala da je postojao dogovor sa tuženim da bi ulaganjem u nekretninu stekla to pravo. Stoga je zaključio da su nižestepeni sudovi primjenom pravila o teretu dokazivanja pravilno odbili osnovni tužbeni zahtjev. Isto tako, po ocjeni revizijskog suda, pravilno je odbijen i apelanticin eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražila isplatu određenog novčanog iznosa na ime ulaganja u konkretnu nekretninu. Prije svega, Vrhovni sud je istakao da apelantica izvedenim dokazima u postupku pred nižestepenim sudovima nije dokazala da joj pripada pravo na isplatu ovog iznosa po pravilima obligacionog prava jer nije priložila materijalne dokaze o njenim ulaganjima u adaptaciju i izgradnju nekretnine. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je pravilno usvojen prigovor zastare potraživanja imajući u vidu da je apelantica navedeni obligacionopravni zahtjev za isplatu novčanog iznosa pred prvostepenim sudom istakla 7. maja 2018. godine, a da iz njenog iskaza proizilazi da su radovi na kući tuženih izvedeni i završeni do 2004. godine.
5. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica, u suštini, osporava ocjenu dokaza, te ponavlja navode koje je iznosila u postupku pred redovnim sudovima, a naročito da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je stekla pravo suvlasništva i suposjeda na nekretninama.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose isključivo na način na su sudovi cijenili izvedene dokaze, te na taj način utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-
4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
10. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na dom došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. U pogledu apelanticinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelantica navode o kršenju ovog prava dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. S obzirom na zaključak da su navodi o povredi prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, Ustavni sud ukazuje da su samim tim i apelanticini navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek u vezi s navedenim pravom očigledno (prima facie) neosnovani (vidi Evropski sud, Rodić i tri ostala protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2008. godine, tač. 81. i 82., predstavka broj 22893/05 i Bevza protiv Ukrajine, odluka od 23. marta 2023. godine, predstavka broj 45323/20, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2511/09 od 6. decembra 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman