Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1914/21 (M. E.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1914/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1914/21, rješavajući apelaciju Mehe Eminovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mehe Eminovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008572 18 Uvp 2 od 19. marta 2021. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da Mehi Eminoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mehe Eminovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 008572 18 Uvp 2 od 19. marta 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Meho Eminović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnio je 31. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 008572 18 Uvp 2 od 19. marta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) i Grada Mostara (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) zatraženo je 4. marta 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Vrhovnog suda 14. februara 2023. godine.
3. Drugostepeni i prvostepeni organ nisu dostavili odgovore na apelaciju u ostavljenom roku.
4. Kantonalni i Vrhovni sud dostavili su odgovore na apelaciju 10. marta 2022. godine, odnosno 22. februara 2023. godine, pa su navedeni odgovori 10. februara 2023. godine, odnosno 22. februara 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Međutim, on nije dostavio izjašnjenje u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Apelant je nadležnoj službi za inspekcijske poslove prvostepenog organa 24. oktobra 2008. godine podnio zahtjev za inspekcijski nadzor zato što je investitor (H. D.) „nezakonito izgradio potporni zid“.
7. Rješenjem prvostepenog organa od 21. aprila 2009. godine naloženo je investitoru da ukloni bespravno izgrađeni objekt.
Postupak izvršenja rješenja prvostepenog organa
8. Zaključkom prvostepenog organa od 7. februara 2011. godine dozvoljeno je izvršenje rješenja prvostepenog organa od 21. aprila 2009. godine.
9. Zaključkom prvostepenog organa od 10. aprila 2013. godine obustavljeno je izvršenje rješenja od 21. aprila 2009. godine.
10. Rješenjem drugostepenog organa od 17. juna 2013. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv navedenog zaključka.
Postupak odlaganja izvršenja rješenja prvostepenog organa
11. Zaključkom prvostepenog organa od 27. novembra 2012. godine odloženo je izvršenje rješenja prvostepenog organa od 21. aprila 2009. godine na osnovu člana 278. stav (2) Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odnosno zato što je „u postupku izvršenja dopušten poček“. Navedeno jer je investitor dostavio rješenje o legalizaciji Odjela za urbanizam i građenje prvostepenog organa od 27. novembra 2012. godine kojim je odobrena legalizacija izgrađenog potpornog zida.
12. Rješenjem prvostepenog organa od 24. decembra 2012. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova žalba izjavljena protiv zaključka prvostepenog organa od 27. novembra 2012. godine.
13. Rješenjem drugostepenog organa od 19. marta 2013. godine poništeno je prvostepeno rješenje od 24. decembra 2012. godine te je apelantova žalba izjavljena protiv zaključka prvostepenog organa od 27. novembra 2012. godine odbijena kao neosnovana.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 008572 14 U od 20. marta 2014. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa od 19. marta 2013. godine.
15. Kantonalni sud je u obrazloženju presude ukazao da je apelant, na osnovu člana 28. stav (2) Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), u tužbi zatražio da u konkretnom predmetu prisustvuje nejavnom rješavanju. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je 12. marta 2014. godine održao ročište o nejavnom rješavanju u prisustvu, između ostalih, apelantovog punomoćnika koji je izjavio da u cijelosti ostaje pri svim navodima i prijedlozima iz tužbe. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je punomoćnik drugostepenog organa, u suštini, iznio tok postupka izvršenja rješenja prvostepenog organa i u spis predmeta uložio zaključak prvostepenog organa od 10. aprila 2013. godine kojim je obustavljeno izvršenje rješenja, kao i rješenje drugostepenog organa kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv navedenog zaključka. Sud je istakao da je apelantov punomoćnik nakon toga „izjavio da mijenja tužbeni zahtjev na način što traži da sud donese presudu kojom će tužbu uvažiti, osporeno rješenje poništiti, bez vraćanja na ponovni postupak, što se u istoj upravnoj stvari ne mogu voditi istovremeno dva postupka“. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da su u konkretnom slučaju povrijeđene odredbe člana 8. stav (1) i člana 141. stav (3) ZUP-a.
16. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je zaključak prvostepenog organa o obustavi izvršenja postao konačan i da je postupak u vezi s izvršenjem rješenja prvostepenog organa od 21. aprila 2009. godine okončan. Kantonalni sud je istakao da je stoga neosnovan apelantov navod da se „u ovom predmetu vode dva paralelna postupka u istoj upravnoj stvari“, te da je u vezi s tim neosnovan i apelantov zahtjev za poništenje rješenja drugostepenog organa od 19. marta 2013. godine.
17. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje navedene presude, Vrhovni sud se rješenjem od 17. maja 2018. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u konkretnom predmetu te je spis predmeta dostavio Kantonalnom sudu na daljnji postupak.
18. Presudom Kantonalnog suda od 19. marta 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude tog suda od 20. marta 2014. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je, suprotno apelantovim navodima, u osporenoj presudi pravilno utvrđeno da se ne vode „dva paralelna postupka u istoj pravnoj stvari, na čemu apelant neosnovano insistira“. Naime, Kantonalni sud je istakao da je predmet konkretnog postupka zakonitost konačnog akta, rješenja drugostepenog organa kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv zaključka o odlaganju izvršenja rješenja prvostepenog organa. Kantonalni sud je ukazao da je tačno da je zaključkom prvostepenog organa od 10. aprila 2013. godine obustavljeno izvršenje rješenja prvostepenog organa od 21. aprila 2009. godine, te da je apelant protiv navedenog zaključka izjavio žalbu o kojoj je odlučeno rješenjem drugostepenog organa. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je apelant imao mogućnost da protiv tog drugostepenog rješenja, shodno odredbama člana 9. ZUS-a, pokrene upravni spor, ali da apelant to pravo nije koristio. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da mu tokom postupka, a ni na nejavnom zasjedanju, nisu prezentirani dokazi na kojima je investitor „temeljio svoje zahtjeve“. Naime, Kantonalni sud je istakao da je postupak proveden uz poštovanje odredbi ZUP-a i ZUS-a i da je apelant imao mogućnost da izvrši uvid u spis predmeta, što nije učinio. Stoga je sud zaključio da se ne može prihvatiti njegov prigovor da mu je dostavljen samo „skenirani odgovor na tužbu bez priloga“.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
19. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu „nije omogućeno učešće u postupku“, odnosno da mu „nikada tokom postupka, pa ni na nejavnom rješavanju nisu prezentirani dokazi na kojima je investitor temeljio svoje zahtjeve“. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred Kantonalnim sudom. Naročito ističe da u konkretnom slučaju postoje dva zaključka povodom istog pravnog odnosa, i to jedan zaključak prema kojem se izvršenje odlaže i drugi prema kojem se izvršenje obustavlja. Naime, apelant navodi da je tražio da se „poništi zaključak o odlaganju izvršenja tako da bi bio punovažan zaključak o obustavljanju izvršenja koji bi se tada u punom obimu mogao napadati“. U odnosu na dužinu trajanja postupka, apelant ukazuje da je postupak pokrenuo 24. oktobra 2008. godine i da je taj postupak trajao skoro 13 godina.b)Odgovori na apelaciju
20. Kantonalni sud je ponovio razloge date u osporenim presudama, te naveo da u postupku pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova prava. Kantonalni sud je naveo da se taj predmet nije nalazio u planu rješavanja predmeta, te je ukazao je taj sud u relevantnom periodu radio sa smanjenim brojem sudija.
21. Vrhovni sud je naveo da je spis predmeta primio 20. marta 2014. godine, a da je rješenje kojim se proglasio stvarno nenadležnim donio 17. maja 2018. godine.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98, 48/99 i 61/22)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH” br. 2/98 i 48/99) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8. stav (1) (1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 278. […] (2) Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi da je u pogledu izvršenja obaveze dozvoljen poček, ili je umjesto privremenog rješenja koje se izvršava doneseno rješenje o glavnoj stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja.
Odgađanje izvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.
23. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu. […]
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost i meritum
25. Ustavni sud zapaža da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
26. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]a)U odnosu na osporene odluke
29. Ustavni sud uočava da je apelant u apelaciji paušalno naveo da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, odnosno da apelant te navode uopće nije obrazlagao, pa se Ustavni sud neće upuštati u njihovu ocjenu.
30. U odnosu na apelantove navode da mu, između ostalog, „nikada tokom postupka, pa ni na nejavnom rješavanju nisu prezentirani dokazi na kojima je investitor temeljio svoje zahtjeve“, Ustavni sud smatra da apelant, u suštini, ukazuje na kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, kako je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) utvrdio u svojoj praksi u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). U vezi s tim, Ustavni sud najprije zapaža da je Kantonalni sud udovoljio apelantovom zahtjevu da prisustvuje nejavnom rješavanju u konkretnom slučaju. Nadalje, apelantov punomoćnik je na tom ročištu izmijenio tužbu nakon što je drugostepeni organ u spis predmeta uložio zaključak prvostepenog organa o obustavljanju izvršenja rješenja i rješenje drugostepenog organa o odbijanju apelantove žalbe protiv navedenog zaključka (vidi tačku 15. odluke). Ustavni sud dalje primjećuje da je Kantonalni sud utvrdio da je apelant imao mogućnost da izvrši uvid u spis predmeta, ali da to nije učinio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant, osim identičnih navoda koje je isticao i u postupku po zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, nije ponudio nikakve dokaze da je bio onemogućen u ostvarivanju tog svog prava. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne uočava da je apelantu na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju načela ravnopravnosti stranaka u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
31. U vezi s navodima koji se tiču proizvoljnosti u postupanju suda pri primjeni pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći utvrđeno činjenično stanje u vezu s relevantnim odredbama ZUP-a i ZUS-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da je zaključak prvostepenog organa o obustavi izvršenja postao konačan i da je postupak u vezi s izvršenjem rješenja prvostepenog organa od 21. aprila 2009. godine okončan. S druge strane, predmet konkretnog postupka je zakonitost rješenja drugostepenog organa donesenog u postupku odlaganja izvršenja rješenja prvostepenog organa od 21. aprila 2009. godine. Stoga su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zbog navodne proizvoljnosti u odlučivanju.
33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.b)U odnosu na suđenje u razumnom roku
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, stav 18).
35. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od podnošenja zahtjeva, odnosno od 28. oktobra 2008. godine do donošenja presude Kantonalnog suda 19. marta 2021. godine kao konačne odluke u postupku, što ukupno iznosi 12 godina i oko pet mjeseci. Ustavni sud zapaža da se nije radilo o predmetu koji je bio od većeg značaja za apelanta, te da se nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim postupcima doprinio dužini trajanja postupka.
36. Analizirajući ponašanje redovnih sudova i organa uprave, Ustavni sud najprije zapaža da su organi uprave, pred kojima je postupak trajao četiri godine i oko šest mjeseci, u navedenom periodu kontinuirano preduzimali radnje (odlučili o apelantovom zahtjevu i naložili investitoru da ukloni potporni zid, te pokrenuli postupak administrativnog izvršenja koji su odložili, odnosno obustavili). Također, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u roku od jedne godine odlučio o apelantovoj tužbi. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud tek nakon četiri godine donio procesno rješenje kojim se proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakvo obrazloženje za navedenu pasivnost tog suda u konkretnom slučaju. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude tog suda, konačnu odluku u predmetu donio nakon dvije godine i oko 10 mjeseci od prijema spisa predmeta u taj sud.
37. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je Ustavni sud u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53-66, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoljila standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ovu naknadu dužna je da plati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
2. Pravo na imovinu
40. Apelant smatra da mu je u postupku prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema ničega iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je konkretan postupak trajao 12 godina i oko pet mjeseci, pri čemu je postupak pred Vrhovnim sudom trajao četiri godine, a taj sud nije ponudio bilo kakve razloge za navedeno.
42. Ustavni sud dalje zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer nije bilo moguće zaključiti da je prekršeno načelo ravnopravnosti strana u postupku, niti je bilo moguće zaključiti da su organi uprave i redovni sudovi postupali proizvoljno ili „očigledno nerazumno“.
43. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman