Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-923/21 (A. H., Ć. M., H. H. i Z. H.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-923/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-923/21, rješavajući apelaciju A. H. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. H., Ć. M., H. H. i Z. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 073441 20 Gž od 27. aprila 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. H., Ć. M., H. H. i Z. H. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnijeli su 22. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 073441 20 Rev od 23. decembra 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 073441 20 Gž od 27. aprila 2020. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2266/20 od 9. septembra 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 6. jula 2020. godine protiv osporene presude Kantonalnog suda jer su apelanti protiv navedene presude izjavili reviziju. U toj odluci Ustavni sud je ukazao da nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj su dužni navesti i tu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Mjesne zajednice Radovlje (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. septembra 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su u periodu od 19. do 23. septembra 2022. godine dostavili odgovore na apelaciju, koji su 5. decembra 2022. godine dostavljeni punomoćniku apelanata na eventualno izjašnjenje. Punomoćnik apelanata je 9. decembra 2022. godine dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. S. H. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) podnio je 6. februara 1998. godine tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi utvrđenja. Općinski sud je donio Presudu broj P-98/98 od 2. aprila 1998. godine, koju je Kantonalni sud ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Općinski sud je zatim donio Presudu broj P-151/99 od 18. maja 1999. godine. Zbog smrti prednika apelanata parnični postupak je prekinut i predmet arhiviran. Nakon što je okončan ostavinski postupak i doneseno rješenje o nasljeđivanju, apelanti su 10. septembra 2018. godine podnijeli prijedlog za nastavak parničnog postupka. S obzirom na to da spis nije pronađen u arhivi suda, predsjednik Općinskog suda je donio naredbu da se predmet rekonstruira. Nakon toga, Općinski sud je apelantima naložio da urede tužbu u smislu važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zato što je podnesena u skladu sa zakonom koji više nije na snazi.
Parnični postupak u kojem je donesena osporena odluka
7. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 073441 18 P od 15. novembra 2019. godine utvrđeno je da su apelanti suvlasnici nekretnine (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), preciznije označene i opisane u izreci presude, te da je tužena dužna trpjeti da se na osnovu te presude briše uknjižba sporne nekretnine izvršena u korist tužene, pa da se sporna nekretnina uknjiži u korist apelanata s dijelovima od po 1/4. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je tužena u odgovoru na tužbu istakla da je stvarni vlasnik sporne nekretnine i da ima potpisan kupoprodajni ugovor od 19. decembra 1963. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) kojim dokazuje legalan otkup te nekretnine. Zatim je navedeno da je tuženoj dozvoljeno izvođenje predloženih dokaza, ali, iako je uredno pozivana, ona nije dolazila na ročišta i nije iskoristila pravo da te dokaze izvede na glavnoj raspravi. Općinski sud je naveo da iz izjava apelanata A. H. i Ć. M., te svjedoka Z. J. proizlazi da je sporna nekretnina bila u vlasništvu prednika apelanata, na kojoj je on izgradio kuću koju je „tadašnja vlast“ srušila, te predniku apelanata oduzela zemlju i na spornoj nekretnini izgradila društveni dom (pred rat i u toku rata društveni dom je devastiran, pa je tužena namjeravala graditi novi). Općinski sud je ukazao da je prednik apelanata pokušao vratiti oduzeto zemljište, ali mu tužena to nije dozvolila. Općinski sud je također naveo da iz izjava apelanata A. H. i Ć. M proizlazi da im je bilo poznato da je prednik apelanata u Općini Visoko potpisao da ustupa zemlju toj općini. Općinski sud je naveo da je tužena izdejstvovala urbanističku saglasnost za gradnju novog društvenog doma na spornoj nekretnini. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je u zk. ulošku tužena upisana kao vlasnik sporne nekretnine s dijelom 1/1, odnosno kao nosilac prava raspolaganja, kao i da je to pravo ovim Zakonom o stvarnim pravima izjednačeno s pravom vlasništva. Također je utvrđeno da je u katastarskom planu sporna nekretnina upisana kao posjed tužene.
8. Općinski sud je dalje naveo da je na okolnost identifikacije sporne nekretnine provedeno vještačenje posredstvom vještaka geodetske struke. U vezi s tim je navedeno da je vještak naveo historijat i identificirao sporne nekretnine i po starom i po novom premjeru. Pri tome je vještak utvrdio da je sporna nekretnina na osnovu spornog ugovora otpisana iz zk. uloška s prednika apelanata kao dotadašnjeg vlasnika u korist općenarodne imovine organa upravljanja Skupštine općine Visoko. Također je utvrdio da sporna nekretnina nije bila upisana na prednika apelanata do izlaganja nekretnina na javni uvid. Općinski sud je istakao da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka sa skicom lica mjesta kao nepristrasan, dat u skladu s pravilima struke i nauke, na koji parnične stranke nisu imale primjedbi i koji nije u suprotnosti s ostalim dokazima. Općinski sud je zatim naveo da je na osnovu odluke Vrhovnog suda BiH od 14. novembra 1991. godine i rješenja Republičke uprave za imovinskopravne poslove od 21. januara 1992. godine utvrđeno da je sporna nekretnina bila predmet eksproprijacije od prednika apelanata. Općinski sud je naveo da to potvrđuje da je sporna nekretnina u to vrijeme bila u vlasništvu prednika apelanata jer se nekretnina može eksproprirati samo od vlasnika. Općinski sud je zatim ukazao da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da postupak eksproprijacije nije okončan i da se „u tom postupku nije stekao pravni osnov za uknjižbu“ sporne nekretnine. Općinski sud je naveo da apelanti spornu nekretninu drže u posjedu i koriste, te da je odluka donesena primjenom odredbi člana 131. Zakona o stvarnim pravima.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 073441 20 Gž od 27. aprila 2020. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen. Kantonalni sud je u obrazloženju podsjetio da je tužena u zk. ulošku Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda na spornoj nekretnini upisana s pravom raspolaganja. Također, sud je podsjetio na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, te naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je u cijelosti prihvatio taj nalaz i mišljenje. Nadalje, Kantonalni sud je odnosu na žalbeni navod tužene da prvostepeni sud nije izvršio uvid u njene materijalne dokaze naveo sadržaj člana 99. stav 1. tačka 2. ZPP-a. Shodno tome je ukazao da takav navod nije osnovan jer tužena, i pored urednog poziva, nije pristupila na glavnu raspravu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je na osnovu utvrđenih činjenica zaključio da su apelanti vlasnici sporne nekretnine. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da je tužena u zk. ulošku upisana na osnovu spornog ugovora, zbog čega se ni prednik apelanata, niti apelanti, nakon zaključenja spornog ugovora ne mogu smatrati vlasnicima sporne nekretnine. Kantonalni sud je također ukazao da apelanti ni na osnovu održaja nisu mogli steći vlasništvo na spornoj nekretnini. Naime, kako je obrazloženo, nakon zaključenja spornog ugovora ne može se smatrati da su apelanti savjesni u smislu odredbi člana 58. Zakona o stvarnim pravima da bi stekli pravo vlasništva održajem. Kantonalni sud je također istakao da iz iskaza apelanata, koje je prvostepeni sud prihvatio, proizlazi da je njima bilo poznato da je prednik apelanata „potpisao papire“ u Općini Visoko.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 41 0 P 073441 20 Rev od 23. decembra 2020. godine odbačena je revizija apelanata, uz obrazloženje da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a. IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
11. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka, odnosno da su oni vlasnici sporne nekretnine, da je vođen postupak eksproprijacije sporne nekretnine koji do danas nije okončan, te da se tužena uknjižila bez ikakvog osnova. Apelanti zatim navode da osporena presuda ne sadrži ocjenu dokaza i da nema jasnih i logičnih razloga o odlučnim činjenicama. Apelanti smatraju da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, tj. Zakon o stvarnim pravima. Također navode da kao dokaz nije proveden sporni ugovor iako drugostepeni sud odbijanje tužbenog zahtjeva zasniva na tom ugovoru, i na nalazu i mišljenju vještaka, te ističu da osporena presuda nije mogla biti zasnovana na tom nalazu, kao i da taj dokaz nije cijenjen u vezi s ostalim dokazima. Dalje navode da je drugostepeni sud, ukoliko je smatrao da je trebalo provesti taj dokaz, bio obavezan da u smislu člana 217. stav 2. ZPP-a zakaže raspravu i izvrši uvid u sporni ugovor kako bi pravilno utvrdio činjenično stanje. Smatraju da je drugostepeni sud postupio suprotno članu 217. stav 2. ZPP-a jer bez otvaranja glavne rasprave i utvrđenja drugačijeg činjeničnog stanja nije imao osnova za preinačenje prvostepene presude. Također, apelanti problematiziraju zaključak drugostepenog suda da im je bilo poznato da je prednik apelanata „potpisao papire“ u Općini Visoko. Apelanti ukazuju da postupak eksproprijacije kod Općine Visoko nije okončan i u tom postupku se nije stekao osnov za uknjižbu sporne nekretnine na tuženu. Apelanti navode da je „nejasna sudbina“ Presude Općinskog suda broj P-151/99 od 18. maja 1999. godine s obzirom na to da je spis zagubljen i da u rekonstrukciji spisa tog dokumenta nije bilo, pa je nejasno da li se radi o presuđenoj stvari ukoliko je navedena presuda pravomoćna. b)Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud navodi da nije došlo do povrede prava apelanata, te da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Stoga predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Tužena navodi da je sporna nekretnina u njenom vlasništvu 1/1. Također ukazuje da apelanti nikad nisu koristili spornu nekretninu u privatne svrhe, znajući da nije u njihovom vlasništvu.
14. Apelanti u izjašnjenju, u suštini, osporavaju odgovore na apelaciju Kantonalnog suda i tužene ukazujući da su neosnovani i paušalni te u vezi s tim ponavljaju određene apelacione navode.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH” br. 66/13, 100/13, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 58. st. 1. i 2.
Sticanje dosjelošću (1)Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja. (2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 217. stav 2. (2) Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. VI.Dopustivost i meritum
17. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 23. decembra 2020. godine revizija apelanata odbačena iz formalnih razloga, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 P 073441 20 Gž od 27. aprila 2020. godine koju su apelanti osporili u apelaciji broj AP-
2266/20. U odnosu na tu odluku, Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
21. Ustavni sud zapaža da apelanti povredu prava na pravično suđenje vide u proizvoljnoj ocjeni dokaza i utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
22. U odnosu na navode da je Kantonalni sud prilikom preinačenja prvostepene presude postupio suprotno članu 217. stav 2. ZPP-a, Ustavni sud zapaža da navedena zakonska odredba propisuje u kojim slučajevima će drugostepeni sud zakazati raspravu. U vezi s tim, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Kantonalni sud imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke koji je kao dokaz proveden u toku postupka pred prvostepenim sudom. Imajući u vidu obrazloženja odluka redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da drugostepeni sud u žalbenom postupku nije utvrđivao nove činjenice, niti je izvodio nove dokaze, već je osporenu odluku zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka, čiji je sadržaj i zaključke prvostepeni sud prezentirao u obrazloženju svoje presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da osporena odluka nije zasnovana na dokazima koji nisu izvedeni u toku postupka pred prvostepenim sudom. U prilog tome ide i obrazloženje Kantonalnog suda koji je odbio žalbeni navod tužene u vezi s izvođenjem njenih dokaza. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni konkretne zakonske odredbe neosnovani, odnosno da način na koji je sud primijenio te odredbe ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju.
23. U odnosu na navod apelanata da postupak eksproprijacije nije okončan, te da u tom postupku tužena nije stekla osnov za uknjižbu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud pojasnio da je tužena uknjižena na spornoj nekretnini po osnovu spornog ugovora (vidi tačku 9. ove odluke). Također, Kantonalni sud je cijenio i činjenicu koja je utvrđena na osnovu iskaza apelanata u prvostepenom postupku, te shodno tome zaključio da se nisu stekli uvjeti da apelanti, u smislu odredbi člana 58. Zakona o stvarnim pravima, dosjelošću steknu pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporene konačne odluke jasno proizlazi iz kojih razloga i na osnovu kojeg dokaza je preinačena prvostepena presuda i tužbeni zahtjev odbijen, pri čemu se Kantonalni sud pozvao na relevantne odredbe materijalnog prava. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao dovoljne razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, u čemu Ustavni sud ne može utvrditi proizvoljnost.
24. U odnosu na navod koji se tiče presude Općinskog suda od 18. maja 1999. godine, iz činjenica konkretnog postupka slijedi da nakon prekida postupka zbog smrti prednika apelanata, spis nije pronađen u arhivi suda, pri čemu su i apelanti potvrdili da prilikom rekonstrukcije spisa navedene presude nije bilo. Dakle, u konkretnom slučaju nema podataka da li je navedena presuda eventualno postala pravomoćna, pri čemu iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da u toku postupka apelanti to pitanje nisu ni problematizirali. Stoga, takvo pitanje ne mogu prvi put iznijeti u apelaciji.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelanti smatraju da im je u konkretnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
VII.Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je Kantonalni sud u osporenoj odluci dao dovoljne i jasne razloge u pogledu relevantnih činjenica i primjene prava, a apelanti ni na koji način nisu doveli u pitanje ukupnu pravičnost provedenog parničnog postupka.
28. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.