Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1597/21 (Federacija BiH)
Odluka donesena 28. 04. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
- Zastara
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o agenciji za privatizaciju
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o agenciji za privatizaciju
- Zakon o dopunama Zakona o agenciji za privatizaciju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o agenciji za privatizaciju
Predmeti (1)
AP-1597/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 04. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja na sjednici održanoj 28. aprila 2025. godine godine, u predmetu broj AP-
1597/21, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Federacija Bosne i Hercegovine protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 069206 20 Rev 2 od 9. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo iz Sarajeva, podnijela je 11, maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 069206 20 Rev 2 od 9. marta 2021. godine . Apelantica osporava i presudu Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 069206 20 Pž 3 od 16. septembra 2020. godine i presudu Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 069206 19 Ps 2 od 13. februara 2020. godine.
2. U postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 069206 20 Rev 2 od 9. marta 2021. godine, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: tužitelj) i, između ostalog, obavezani Agencija za privatizaciju Federacije BiH ( u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelantica da tužitelju solidarno isplate iznos preciziran u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom. Tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan. U postupku je utvrđeno da se prvotužena obratila tužitelju sa zahtjevom za davanje saglasnosti za metod privatizacije preduzeća „Tvornica kartona i ambalaže“ d.o.o Cazin (u daljnjem tekstu: preduzeće), čiji je Upravni odbor prije toga donio odluku o početku procesa privatizacije. U zahtjevu je navedeno da će se nakon završene privatizacije, shodno odredbama člana IIIa. Odluke o načinu raspolaganja novčanim sredstvima ostvarenim prodajom preduzeća i banaka na teritoriji F BiH (u daljnjem tekstu: Odluka), dobijena novčana sredstava respodijeliti na način da će prvotužena izuzeti sredstva za njeno finansiranje, a da će ostali dio novca u iznosu od 2/3 pripasti tužitelju i 1/3 apelantici. S obzirom da se preduzeće nalazilo na listi preduzeća kojima upravlja tužitelj a ne federalne institucije i kako su se objekti preduzeća nalazili na teritoriji više kantona, Vlada tužitelja je dala suglasnost prvotuženoj za provođenje odgovarajućeg metoda privatizacije preduzeća. Nakon što je izvršena privatizacija i podmireni troškovi i obaveze prvotužene, preostao je precizirani novčani iznos od kojeg je 2.122,148,34 KM trebalo pripasti tužitelju. Prvotužena nikada nije prebacila navedena novčana sredstva tužitelju, uz tvrdnju da je dobila suglasnost Vlade apelantice da novčani iznos zadrži za sebe.
3. U obrazloženju osporenih odluka sva tri suda su, u suštini, ukazala na navedeni član IIIa. Odluke. Redovni sudovi su obrazložili da je nesporno utvrđeno da se preduzeće nalazilo na listi preduzeća kojima upravlja Vlada tužitelja, te da je prvotužena navedeni novčani iznos protivpravno zadržala za sebe. Obrazloženo je i da je takvom radnjom prvotužena prekršila odredbe člana 33. stav
2. Zakona o privatizaciji preduzeća i odredbu člana IIIa. Odluke. Dalje su utvrdili da je ta radnja imala za posljedicu štetu za tužitelja u vidu izmakle koristi koju je tužitelj mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari (član 189. stav 1. u vezi sa stavom 3. Zakona o obligacionim odnosima: u daljnjem tekstu: ZOO). Redovni sudovi su istakli da zbog svega navedenog, shodno odredbama čl. 154., 155. i 189. ZOO, postoji odštetna odgovornost prvotužene i apelantice. Pri tome je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude naveo da prvotužena nije uspjela oboriti pretpostavku krivice, jer okolnost da joj je Vlada apelantice dala saglasnost za zadržavanje spornog novčanog iznosa, ne oduzima karakter štetne protivpravne radnje niti je oslobađa krivice. Ovo i stoga jer je saglasnost Vlade apelantice nesporno suprotna navedenim zakonskim i podzakonskim odredbama. Vrhovni sud je istakao i da je apelantica propustila vršiti pravilan nadzor nad zakonitošću rada i finansijskog poslovanja prvotužene, na koji je obavezna članom 13. stav 3. Zakona o Agenciji za privatizaciju FBiH. Nadležnost prvotužene za provođenje postupka privatizacije preduzeća bila je uslovljena isključivo činjenicom da navedeno preduzeće ima dijelove na području više kantona (član 6. alineja 1. Zakona o agenciji za privatizaciju FBiH). U odnosu na apelanticine navode da su presude nezakonito donesene jer je na glavnoj raspravi preinačen pravni osnov tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je istakao da shodno odredbama člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) sud nije vezan pravnom kvalifikacijom istaknutom u tužbi, te ju je moguće promijeniti u toku postupka. Apelantica je istakla i prigovor zastare, smatrajući da zastarni rok treba teći od dana promjene pravnog osnova, jer se, kako je isticala u postupku, radilo o preinačenju tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, sudovi su obzraložili da se u konkretnom slučaju ne radi o preinačenju tužbenog zahtjeva, pa analogno tome ni o zastari potraživanja. Naime, kako je navedeno, preinačenje postoji onda kada je izmijenjena istovjetnost tužbenog zahtjeva, a izmijenjena je kada se bitno razlikuje od prvobitno postavljenog. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o takvim okolnostima, to nije došlo do preinake tužbenog zahtjeva, pa samim tim ni tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo. Osim toga, proces privatizacije preduzeća je završen tokom 2007. godine, a tužba je podnesena 26. decembra 2008. godine, pa nije protekao petogodišnji zastarni rok iz člana 371. ZOO.
4. Apelantica se pozvala na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni prava. Apelantica u suštini ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka, te ističe da su je redovni sudovi bez ikakvog osnova oglasili odgovornom prvo za naknadu štete tužitelju a onda i za sticanje bez osnova, „što jasno ukazuje da su proizvoljno primijenili pravo“. Također ponavlja i navode o zastari potraživanja, jer i dalje smatra da je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev. Apelantica smatra da su, postupajući na ovakav način, redovni sudovi spriječili da se adekvatno odbrani jer nije znala na šta je usmjeren tužbeni zahtjev. Apelantica navodi da je Zakonom o agenciji za privatizaciju predviđeno da se prvotužena finansira iz više izvora a ne samo iz budžeta, zbog čega apelantica ne može odgovarati za njene postupke kako su to proizvoljno zaključili redovni sudovi. Također smatra da je pogrešno utvrđena činjenica da je preduzeće od kantonalnog značaja, jer se odgovor na pitanje gdje preduzeće pripada može tražiti samo u okolnosti koja agencija je nadležna za privatizaciju. U konkretnom slučaju je to prvotužena, a ne kantonalna agencija, pa preduzeće ne može biti od kantonalnog značaja.
5. U Zakonu o agenciji za privatizaciju („Službene novine F BiH“ br. 18/96, 2/02 i 110/12) za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima relevantne odredbe glase:
Član 6. alineja 1.
U okviru svoje djelatnosti, u svezi s privatizacijom poduzeća i banaka, Agencija Federacije:
- odobrava i sprovodi privatizaciju preduzeća koja imaju dijelove na području više kantona i poduzeća koja u svojim početnim bilancama iskazuju djelomično ili u cjelini ista prava i obveze i isti kapital;
2. Nadzorni odbor
Član 13. stav (3)
Nadzorni odbor podnosi Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine izvještaj o svom radu najmanje jedanput godišnje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Budući da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, već samo garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim primjenljivi standardi su isti.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba) te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise i utvrdili činjenice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23, predstavka broj 52871/13). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba )).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi detaljno obrazložili zašto je trebalo obavezati prvotuženu i apelanticu na isplatu navedenog novčanog iznosa tužitelju, te zašto nije bilo preinake tužbenog zahtjeva, niti zastare tužiteljevog potraživanja (vidi tačka 3. ove odluke). Također, redovni sudovi su detaljno obrazložili zašto su se pozvali na precizirane odredbe Zakona o Agenciji za privatizaciju, ZPP i ZOO koje su doveli u kontekst sa utvrđenim činjenicama, čime su dali odgovore na sva ključna pitanja na koja je trebalo odgovoriti. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da su sudovi proizvoljno odlučili ni o činjeničnim, niti o pravnim pitanjima. Ustavni sud zapaža da apelantica ponavlja navode koje je isticala i tokom postupka pred redovnim sudovima, te da su ti sudovi ispitali te navode i jasno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju. Ovakvi apelanticini navodi ne mogu dovesti u pitanje zaključak Ustavnog suda o tome da osporene odluke nisu proizvoljne Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić