Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-157/23 (E. D.)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Mjere zabrane
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Privatni život
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-157/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-157/23, rješavajući apelaciju Elvedina Džiguma, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elvedina Džiguma podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 K 114758 22 Kv 15 od 2. decembra 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Elvedin Džigum (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, kojeg zastupa advokat Hasan Veladžić iz Bihaća, podnio je 10. januara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 17 0 K 114758 22 Kv 15 od 2. decembra 2022. godine i 17 0 K 114758 22 K od 14. novembra 2022. godine Apelant je, također, predložio Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom se nalaže Općinskom sudu da odmah ukine izrečene mjere zabrane u predmetu broj 17 0 K 114758 22 K do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji. Uvodne napomene

2. Apelant je policijski službenik, koji je zajedno sa ostalim licima osumnjičen da je počinio više krivičnih djela. Rješenjem Općinskog suda od 10. decembra 2021. apelantu je određen pritvor zbog kršenja mjera zabrane koje su mu prethodno bile izrečene. Postupajući po prijedlogu nadležnog tužilaštva, Općinski sud je rješenjem od 5. januara 2022. godine ukinuo apelantov pritvor i istovremeno izrekao mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti i službene dužnosti, zabrane posjećivanja određenih mjesta ili područja, te zabrane sastajanja sa određenim osobama. Nadležno tužilaštvo je 25. aprila 2022. godine optužilo apelanta i ostala lica za više krivičnih djela podmićivanja i protiv službene i druge odgovorne funkcije. Optužnica je potvrđena u cijelosti 9. maja 2022. godine. Rješenjem Općinskog suda od 13. jula 2022. godine produžene su izrečene mjere zabrane prema apelantu.

Postupak u kojem su donesena osporena rješenja

3. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 K 114758 22 K od 14. novembra 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) prema apelantu su produžene ranije izrečene mjere zabrane, te određeno da će trajati sve dok za to postoji potreba, uz obavezu dvomjesečne sudske kontrole. Rješenjem je, također, određeno da se provođenje mjera zabrane povjerava nadležnoj policijskoj upravi.

4. Općinski sud je naveo da i dalje postoje razlozi zbog kojih su apelantu mjere zabrane prethodno izrečene. Istaknuto je da su neosnovani navodi apelantovog branioca da apelant do sada nije kršio mjere zabrane i da zbog toga ne postoji opasnost od ometanja istrage. U vezi s tim je navedeno da je apelantu rješenjem Općinskog suda od 10. decembra 2021. godine bio određen pritvor upravo zato što je kršio ranije izrečene mjere zabrane i već pokušavao ometati istragu utjecajem na svjedoke. Ukazano je da se, sve do svjedočenja na glavnom pretresu, ne može isključiti naknadna mogućnost utjecaja na svjedoke, budući da će oni svoje iskaze o saznanjima koje imaju dati neposredno pred sudom. Imajući u vidu da je apelant prethodno kršio mjere zabrane kontaktiranjem sa svjedocima, Općinski sud je zaključio da postoji realna opasnost da bi ukidanjem tih mjera moglo doći do utjecaja na svjedoke. Navedeno je i da nije jasan apelantov navod da postojanje mjera zabrane utječe na mogućnost pripremanja odbrane, te su ovi navodi ocijenjeni paušalnim.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 K 114758 22 Kv 15 od 2. decembra 2022. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv prvostepenog rješenja. Općinski sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod da je prvostepeni sud, prilikom produžavanja mjera zabrane, bio obavezan pribaviti mišljenje policijskog organa koji je određen da izvršava te mjere. Ukazano je da odbrana paušalno tumači odredbu člana 140f. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) koja nije imperativne prirode, te da kršenje mjera zabrane ne predstavlja jedini uslov za njihovo produžavanje. U prvostepenom rješenju je navedeno dovoljno razloga koji opravdavaju produženje mjera zabrane apelantu. Posebno je ukazano na činjenicu da je apelantu više puta određivan pritvor zbog ometanja istrage. Zatim je istaknuto da je neosnovan žalbeni navod da je apelantu produženjem mjera zabrane uskraćen pristup određenim upravnim organima, jer se on kao građanin uvijek može obratiti sudu pismenim putem sa zahtjevom da mu se to dozvoli. Mjere zabrane i krivični postupak u cjelini podrazumijevaju određene restrikcije u skladu sa zakonom, te mogu predstavljati praktične poteškoće onome na koga se odnose. Istaknuto je da je u ovoj fazi glavni cilj suda uspješno vođenje krivičnog postupka. Stoga je zaključeno da su u apelantovom slučaju mjere zabrane zaista neophodne i da ne prelaze stepen onoga što je razumno.

6. Apelant ističe da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudom. Naročito, navodi da je zbog izrečenih mjera zabrane onemogućen u slobodi kretanja i komuniciranju, te da ne može pripremati efikasnu odbranu i živjeti društvenim životom. Apelant dalje ponavlja da je sud odlučio o produženju mjera zabrane, a da prije toga nije uopće pribavio mišljenje od policijskih organa koji kontrolišu primjenu mjera zabrane. Zbog navedenog apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporeno drugostepeno rješenje i predmet vrati Općinskom sudu na ponovno odlučivanje. Također se predlaže i donošenje privremene mjere kako je to opisano u tački 1. ove Odluke.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. U konkretnom slučaju apelant se pozvao na kršenje prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ističe da nije vezan apelantovom pravnom kvalifikacijom. Shodno pravilu iura novit curia, Ustavni sud je ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3482/20 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sadržaj i suštinu apelacije u smislu koncepta „privatnog života“ u širem konvencijskom značenju (vidi npr. Evropski sud za ljudska prava, Denisov protiv Ukrajine, presuda od 25. septembra 2018. godine, broj predstavke 76639/11, tač. 95- 102. sa daljnjim referencama), Ustavni sud smatra da apelaciju treba ispitati s aspekta prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Imajući u vidu apelantove navode i obrazloženja sadržana u osporenim odlukama, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta Općinski sud jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju daljnje potrebe da prema apelantu budu produžene mjere zabrane. Dalje, suprotno apelantovom navodu, nema proizvoljnosti u načinu na koji je Općinski sud tumačio odredbu člana 140f. ZKPFBiH, kojom je između ostalog propisana kao mogućnost a ne obaveza suda da naloži provjeru mjera zabrane i zatraži izvještaj od organa nadležnog za njihovo izvršenje. Zatim, redovni sudovi su posebno imali u vidu eventualne poteškoće koje apelant može imati zbog mjera zabrane. S druge strane, cilj zbog kojeg su one izrečene je uspješno vođenje krivičnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da i prema praksi Evropskog suda nije sporno da izrečene mjere zabrane mogu utjecati na „privatni život“ pojedinca kada su takva ograničenja nametnuta kao privremene mjere zbog krivičnog postupka koji se vodi protiv te osobe (vidi Evropski sud, Karov protiv Bugarske, presuda od 16. novembra 2006. godine, broj predstavke 45964/99, tačka 88. sa daljnjim referencama). Međutim, svi krivični postupci imaju određene posljedice na privatni i porodični život pojedinca kojem se stavlja na teret da je počinio krivično djelo. Takve posljedice su kompatibilne sa članom 8. Evropske konvencije pod uslovom da ne prelaze normalne i neizbježne posljedice takve situacije (vidi, Evropski sud, Jankauskas protiv Litvanije (broj 2), presuda od 27. juna 2017. godine, broj predstavke 50446/09, tačka 76. sa daljnjim referencama). Imajući u vidu mnogobrojnost i prirodu koruptivnih krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret, te nesporno utvrđeno kršenje ranije izrečenih mjera zabrane, Ustavni sud smatra da se obrazloženja redovnih sudova ne dovode u sumnju kompatibilnost izrečenih mjera sa članom

8. Evropske konvencije. Pri tome, apelant nije ničim dokazao da su posljedice mjera zabrane takve da su suštinski utjecale na njegov privatni život, niti da su ga onemogućile da na efektivan način ostvaruje svoja prava u krivičnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

15. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-157/23 (E. D.) | Sudska praksa | Aktio