Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3065/22 (Š.M.)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3065/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3065/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Š. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Š. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 U 012037 20 Uvp od 5. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Š. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Omerćehajić & Lekić iz Tuzle, podnio je 2. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 012037 20 Uvp od 5. maja 2022. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 U 012037 20 U od 8. oktobra 2020. godine.

2. U postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred upravnim organima i prvostepenim sudom utvrđeno da je apelant ostvario pravo na srazmjernu starosnu penziju počev od 3. juna 2008. godine u skladu sa odredbama Zakona o pravima demobiliziranih branilaca i članova njihovih porodica. Također, utvrđeno je da je 4. maja 2018. godine apelantu obustavljena isplata penzije zbog zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme, kao i da se apelant nakon toga prijavio na evidenciju Službe za zapošljavanje. Utvrđeno je i da je apelant 28. oktobra 2019. godine podnio zahtjev za priznavanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o prijevremenom povoljnijem penzionisanju branilaca odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Zakon). Dalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 9. stav (1) Zakona propisano da pravo na penziju prema tom zakonu mogu ostvariti samo lica koja to pravo nisu ostvarila prema drugim propisima u Federalnom zavodu PIO. Stavom (2) tog člana je predviđen izuzetak za lica koja su vršila određene komandne dužnosti najmanje 12 mjeseci, te za pripadnike policije iz člana 4. tačka 1) Zakona. U vezi s tim, Vrhovni sud je ocijenio da su pravilno upravni organi i prvostepeni sud zaključili da apelant ne ispunjava uslove za ostvarenje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju, s obzirom na to da je to pravo već ostvario po odredbama drugog zakona.

3. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je bez osnova apelantova tvrdnja da mu je prestankom isplate penzije zbog zasnivanja radnog odnosa prestalo i samo pravo na penziju. Naime, istakao je da je tada važećom odredbom člana 116. Zakona o PIO bilo propisano da se korisniku isplata penzije obustavlja za period trajanja osiguranja. Također, Vrhovni sud je ukazao da se apelant neosnovano pozvao i na odredbu člana 117. Zakona o PIO, s obzirom na to da ona ne ostavlja mogućnost korisniku da zahtijeva prestanak prava na penziju po jednom osnovu, a da onda traži uspostavljanje tog prava iz drugog osnova. Naime, naveo je da privremeni prestanak isplate penzije, kao i činjenica da se apelant prijavio na evidenciju Službe za zapošljavanje, odnosno, da nije tražio ponovnu uspostavu isplate penzije, nisu mogli uticati na činjenicu da je apelant već ostvario pravo na penziju. U vezi s tim, Vrhovni sud je zaključio da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju, imajući u vidu odredbu člana 9. stav (1) Zakona.

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da su organi uprave i redovni sudovi pogrešno zaključili da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju pogrešno cijeneći da je apelant u vrijeme podnošenja konkretnog zahtjeva već bio korisnik prava na srazmjernu starosnu penziju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i organi uprave, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona, dali jasne razloge za zaključak da apelant ne ispunjava uslove za priznanje prava na prijevremenu povoljniju starosnu penziju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred Vrhovnim sudom, te da je taj sud ispitao te navode i jasno obrazložio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom slučaju, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

9. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3065/22 (Š.M.) | Sudska praksa | Aktio