Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1302/21 (B. T. i drugi)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1302/21

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1302/21, rješavajući apelaciju Branka Tomića i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sudija

Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Branka Tomića, Bran(k)e Lepuschitz i Dragana Tomića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 002467 20 Rev od 27. januara 2021. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Branku Tomiću, Bran(k)i Lepuschitz i Draganu Tomiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od po 700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Branka Tomića, Bran(k)e Lepuschitz i Dragana Tomića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 002467 20 Rev od 27. januara 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branko Tomić, Bran(k)a Lepuschitz i Dragan Tomić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnijeli su 19. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 002467 20 Rev od 27. januara 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Katarine Klasan i Verice Vrbanić (u daljnjem tekstu: ostale tužiteljice) i Vlade Kmezića i Vjekoslava Kmezića (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je u periodu od 6. do 30. juna 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i prvotuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. juna do 19. jula 2022. godine. Ostale tužiteljice nisu dostavile odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Budući da se pismeno upućeno staraocu drugotuženog vratilo s naznakom pošte „odselio“, Ustavni sud je, pozivajući se na odredbe člana 75 Pravila Ustavnog suda, dostavljanje pismena drugotuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 28. juna 2022. godine, na koje nije dostavljen odgovor u ostavljenom roku.

4. Odgovori na apelaciju su 21. novembra 2022. godine dostavljeni apelantima radi eventualnog izjašnjenja. Apelanti nisu dostavili izjašnjenje u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način. Uvodne napomene

6. Petar Tomić (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) i Ljubo Klasan (u daljnjem tekstu: prednik ostalih tužiteljica) podnijeli su 24. jula 1991. godine tužbu protiv tuženih. U toku postupka tuženi su istakli protivtužbeni zahtjev protiv prednika apelanata i ostalih tužiteljica. Postupak po tužbi i protivtužbi se vodio dugi niz godina. U toku postupka je doneseno više sudskih odluka.

7. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-679/12 od 17. septembra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju prednika apelanata i utvrdio kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u konkretnom postupku. Ustavni sud je naložio hitno odlučivanje o žalbi i isplatu na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

8. Nakon navedene odluke Ustavnog suda Osnovni sud je u ponovnom postupku donio presudu od 14. oktobra 2016. godine. Međutim, Okružni sud je u žalbenom postupku rješenjem iz 2017. godine (nepoznat datum) ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak.

9. Apelanti i ostale tužiteljice su nakon smrti svojih prednika (2012. i 2002. godine) stupili u postupak te su u toku 2018. godine konačno uredili tužbeni zahtjev.

Postupak okončan osporenom odlukom

10. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 002467 13 P 2 od 30. oktobra 2018. godine (koja je naknadno ispravljena rješenjima) odbijen je tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužiteljica kojim su tražili da se utvrdi da su održajem postali suvlasnici na spornim nepokretnostima i sagrađenim objektima. Presudom je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženih i djelimično raskinuti ugovori o kupoprodaji zaključeni 31. marta 1963. godine i 13. jula 1963. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovori), što su apelanti i ostale tužiteljice dužni da priznaju i predaju precizirane nepokretnosti u posjed tuženima (stav I). Utvrđeno je da su ostale tužiteljice i apelanti po pravu predstavljanja suvlasnici i posjednici dijela spornih nepokretnosti, što su tuženi dužni da priznaju i trpe upis njihovog prava u javnu evidenciju (st. II i III). Apelanti i ostale tužiteljice su obavezani da tuženima predaju u posjed ostale nepokretnosti (stav IV). Konačno, presudom je odbijen stav V protivtužbenog zahtjeva tuženih kojim su tražili da se apelanti i ostale tužiteljice obavežu da tuženima solidarno isplate naknadu štete zbog nekorišćenja spornih nepokretnosti u iznosu preciziranom u navedenom stavu izreke presude.

11. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su prednici apelanata i ostalih tužiteljica zaključili sporne ugovore s prvotuženim, bez znanja i saglasnosti drugotuženog, kojima su kupili sporne nepokretnosti, koje obuhvataju veći broj katastarskih čestica. Dalje, oni su isti dan stupili u posjed kupljenih nepokretnosti i plaćali porez i doprinose za njih, a prvotuženi nije smetao njihov posjed. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da je prvotuženi dokazao da su apelanti i ostale tužiteljice, te njihovi prednici bili nesavjesni posjednici spornih nepokretnosti bez obzira na zakonitost posjeda i protek vremena. U vezi s tim, obrazloženo je da su u vrijeme zaključenja spornih ugovora sporne nepokretnosti bile u svojini majke tuženih, čiji su nasljednici tuženi. Iz navedenog proizlazi da su prednici apelanata i ostalih tužiteljica znali da je prvotuženi kao prenosilac bio nevlasnik. Dalje je obrazloženo da iz tužbe proizlazi da prednici apelanata i ostalih tužiteljica priznaju da nisu u cijelosti isplatili kupoprodajnu cijenu, već samo dio. Takođe, ukazano je da su apelanti i ostale tužiteljice u svojim iskazima naveli da nemaju lična saznanja o tome da je kupoprodajna cijena isplaćena u cijelosti, već su to čuli od svojih prednika. Stoga je Osnovni sud ocijenio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 28 i člana 30 st. 1 i 2 Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa (u daljnjem tekstu: ZOSPO) za sticanje prava svojine održajem. Osim toga, Osnovni sud je zaključio i da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije u odnosu na drugotuženog jer on nije potpisnik spornih ugovora.

12. S druge strane, Osnovni sud je usvojio protivtužbeni zahtjev tuženih za djelimično raskidanje spornih ugovora u smislu odredbi člana 17 stav 1 i člana 24 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) jer su prednici apelanata i ostalih tužiteljica, na osnovu isplaćene kupoprodajne cijene, kupili samo dio spornih nepokretnosti. Osnovni sud je dalje ukazao da je vještak u svom nalazu utvrdio površine koje po osnovu isplaćenih kupoprodajnih cijena pripadaju apelantima i ostalim tužiteljicama. Na osnovu navedenog nalaza, iskaza svjedoka i materijalnih dokaza, Osnovni sud je primjenom člana 28 st. 2 i 5 i člana 30 st. 1 i 2 ZOSPO-a utvrdio da su apelanti i ostale tužiteljice po pravu predstavljanja suvlasnici i posjednici tog dijela spornih nepokretnosti (st. II i III protivtužbenog zahtjeva). Dalje, Osnovni sud je naveo da su tuženi dokazali da su vlasnici ostalog dijela nepokretnosti, pa je primjenom člana 37 ZOSPO-a odlučio kao u stavu IV protivtužbenog zahtjeva. Osnovni sud je odbio protivtužbeni zahtjev za isplatu štete zbog nekorišćenja zemljišnih parcela jer je potraživanje zastarjelo.

13. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 002467 19 Gž 3 od 25. septembra 2019. godine usvojene su žalbe apelanata i ostalih tužiteljica i preinačena prvostepena presuda. Utvrđeno je da su apelanti i ostale tužiteljice održajem postali suvlasnici spornih nepokretnosti i sagrađenih građevina, što su tuženi dužni da priznaju i trpe upis njihovog prava susvojine u javnu evidenciju. Dalje, odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženih u st. I–IV . Presudom je ukinuta prvostepena presuda u dijelu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

14. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da su prednici apelanata i ostalih tužiteljica, kao i njihovi nasljednici držali u posjedu sporne nepokretnosti od dana kupovine, da su bili savjesni u posjedu koji su stekli na zakonit način i da ih niko nije smetao. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da su prednici apelanata i ostalih tužiteljica ispunili uslove za sticanje prava svojine na spornim nepokretnostima putem održaja, tj. savjesnim posjedovanjem spornih nepokretnosti u periodu dužem od 20 godina. Stoga je preinačio prvostepenu odluku i usvojio tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužiteljica. Dalje, Okružni sud je naveo da su tužbeni i protivtužbeni zahtjevi u djelimičnom koneksitetu. Pored toga, Okružni sud je zaključio da prvotuženi nije podnio zahtjev za djelimični raskid spornih ugovora u roku iz člana 371 ZOO-a pa je njegov zahtjev zastario. Stoga je Okružni sud preinačio prvostepenu odluku i odbio protivtužbeni zahtjev u st. I–IV izreke drugostepene presude.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 002467 20 Rev od 27. januara 2021. godine djelimično je usvojena revizija prvotuženog i preinačena drugostepena presuda tako što je djelimično usvojena žalba apelanata i ostalih tužiteljica i prvostepena presuda preinačena u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu. Slijedom toga, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužiteljica i utvrđeno da su održajem postali suvlasnici dijela spornih nepokretnosti i sagrađenih objekata, te da su tuženi dužni da priznaju i trpe upis njihovog prava susvojine u javnu evidenciju. Odbijen je tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužiteljica kojim su tražili da se utvrdi da su održajem postali suvlasnici ostalih spornih nepokretnosti i sagrađenih objekata. Dalje, presudom Vrhovnog suda je djelimično usvojena revizija prvotuženog i preinačena drugostepena presuda u dijelu odluke o stavu IV protivtužbenog zahtjeva tako što je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu stava IV protivtužbenog zahtjeva. Slijedom toga, obavezani su apelanti i ostale tužiteljice da tuženima predaju u posjed ostale sporne nepokretnosti na kojima nije utvrđena njihova susvojina. U preostalom dijelu revizija je odbijena.

16. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu dokaza i iskaza saslušanih svjedoka i parničnih stranaka utvrđeno da prednici apelanata i ostalih tužiteljica za života, a ni apelanti i ostale tužiteljice nakon njihove smrti nisu dokazali da su isplatili punu ugovorenu kupoprodajnu cijenu. Stoga, suprotno stavu drugostepenog suda, Vrhovni sud je zaključio da apelanti i ostale tužiteljice, kao ni njihovi prednici nisu bili savjesni držaoci ukupne površine spornih nepokretnosti, nego samo onog dijela za koji su isplatili kupoprodajnu cijenu. Istaknuto je da takav zaključak proizlazi i iz činjeničnih navoda tužbe. Naime, u tužbi su prednici apelanata i ostalih tužiteljica naveli da su se više puta obraćali prvotuženom radi zemljišnoknjižnog prenosa svojine na spornim nepokretnostima „koje su u cijelosti isplaćene uz napomenu da dio nepokretnosti za koji nije plaćena cijena sada ne bi prevodili već po plaćenoj cijeni“. Vrhovni sud je iz navedenog zaključio da su prednici apelanata i ostalih tužiteljica već u tužbi izrazili spremnost za formiranje parcela čija bi površina bila srazmjerna plaćenom dijelu kupoprodajne cijene. Takođe je istaknuto da nakon podnošenja tužbe prednici apelanata i ostalih tužiteljica nisu dokazali da su u međuvremenu isplatili kupoprodajnu cijenu. Vrhovni sud je ukazao i da su prednici apelanata i ostalih tužiteljica nakon zaključenja spornih ugovora nastavili plaćati porez za korišćenje spornih nepokretnosti na ime tuženih, iz čega proizlazi da su znali da sporne nepokretnosti nisu njihove. Vrhovni sud je ukazao i na iskaz svjedoka koji je kao geometar uradio skicu snimanja u predmetu fizičke diobe između tuženih. U skici snimanja su prikazane sporne nepokretnosti prema onome koliko su kupci po ugovoru isplatili, a potpisali su je prednici apelanata i ostalih tužiteljica.

17. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužiteljica za dio spornih nepokretnosti koji je srazmjeran plaćenom dijelu kupoprodajne cijene. S obzirom na to da apelanti i ostale tužiteljice nemaju pravni osnov za držanje u posjedu ostalih spornih nepokretnosti, Vrhovni sud je primjenom člana 28 u vezi sa članom 72 ZOSPO-a odbio tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužilaca za utvrđenje prava svojine održajem na ostalim spornim nepokretnostima. Zaključeno je da tuženi nemaju pravo da, u smislu odredbe člana 132 ZOO-a, zahtijevaju utvrđenja susvojine i suposjeda na spornim nepokretnostima za koje je isplaćena kupoprodajna cijena. Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 37 ZOSPO-a usvojio protivtužbeni zahtjev tuženih za predaju u posjed dijela spornih nepokretnosti za koje nije isplaćena kupoprodajna cijena. U vezi s tim, obrazloženo je da je odbijanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje svojine na tim nepokretnostima otpao osnov da ih apelanti i ostale tužiteljice drže u posjedu, a da su tuženi protivtužbenim zahtjevom tražili predaju u posjed tih nepokretnosti. Vrhovni sud je dalje ukazao da pri tome nije relevantno to što je protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed dijela spornih nepokretnosti postavljen kao posljedica raskida spornih ugovora jer sud nije vezan pravnim osnovom na kojem tuženi zasnivaju taj zahtjev.

18. Nakon podnošenja apelacije Osnovni sud je rješenjem od 15. septembra 2021. godine donio odluku o troškovima postupka. Postupajući po žalbi stranaka, Okružni sud je rješenjem od 22. aprila 2022. godine djelimično uvažio žalbu u odnosu na visinu dosuđenih troškova postupka.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

19. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je u osporenoj presudi izostala pravilna i zakonita pravna ocjena savjesnosti na njihovoj strani te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, ističu da je prvotuženi uveo njihovog prednika u posjed spornih nepokretnosti i da je napravio kuću i prateće objekte. Dalje ističu da je nesmetano uživao 40 godina u posjedu spornih nepokretnosti, sve do postavljanja zahtjeva za raskid ugovora, kao i da prvotuženi za to vrijeme ni na koji način nije zahtijevao isplatu ostatka kupoprodajne cijene. Tvrde da je njihov prednik isplatio kupoprodajnu cijenu do ugovorenog roka sukcesivno, u nekoliko rata. Takođe tvrde da je njihov prednik bio neuka stranka i nije pisao tužbu, već je isticao da mu tuženi ne žele prepisati nepokretnosti, iako je u cijelosti izvršen sporni ugovor. Apelanti navode i da je Vrhovni sud, odlučujući o predaji ostalih nepokretnosti u posjed tuženima, sudio mimo postavljenog tužbenog zahtjeva i prvotuženog i drugotuženog, koji nije podnosio reviziju i u odnosu na kojeg je drugostepena presuda pravosnažna. Apelanti smatraju i da je postupak trajao pretjerano dugo pa traže naknadu nematerijalne štete. Takođe traže naknadu troškova postupka i sastavljanja apelacije.

b) Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da osporena odluka sadrži iscrpno i razložno obrazloženje o spornim pitanjima. Ističe da je 14. oktobra 2020. godine primio spis predmeta na postupanje po reviziji, pa su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku pred tim sudom.

21. Okružni sud je vratio dopis Ustavnog suda uz obrazloženje da je apelacijom osporena odluka Vrhovnog suda, a ne odluka Okružnog suda.

22. Osnovni sud je naveo da je detaljno i argumentovano obrazložio svoje odlučenje. Ističe da je odlukama tog suda prethodio zakonit postupak održavanja pripremnih ročišta i glavne rasprave, te da je svim strankama omogućio da ravnopravno učestvuju u postupku. Posebno ističe da se radi o veoma složenom predmetu sa činjeničnog i pravnog aspekta, što je doprinijelo dužini trajanja postupka.

23. Prvotuženi je naveo da su u toku cijelog postupka poštovana važeća pravila parničnog postupka, pa nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje. Smatra da dugotrajnost postupka nije rezultat nemarnog postupanja nego kompleksnosti predmeta. Predlaže da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 45/09, 49/09, 61/13, 109/21 i 27/24)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 3.

Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 38/03)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 21.

Po samom zakonu pravo svojine se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, mešanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, održajem, sticanjem svojine od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 28. st. 2, 4. i 5.

Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

Naslednik postaje savestan držalac od trenutka otvaranja nasleđa i u slučaju kada je ostavilac bio nesavestan držalac, a naslednik to nije znao niti je mogao znati, a vreme za održaj počinje teći od trenutka otvaranja nasleđa.

Član 30.

Vreme potrebno za održaj počinje teći onog dana kada je držalac stupio u državinu stvari, a završava se istekom poslednjeg dana vremena potrebnog za održaj.

U vreme potrebno za održaj uračunava se i vreme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savesni držaoci.

Član 37. st. 1. i 2. Vlasnik može tužbom zahtevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Član 72.

Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja.

Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.

Savesnost državine se pretpostavlja.

VI.Dopustivost i meritum

26. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i da je podnesena u roku. Dalje, Ustavni sud zapaža da je tokom trajanja postupka pred Vrhovnim sudom 1. januara 2021. godine stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud ukazuje da je u više svojih odluka zaključio da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-148/21 od 16. marta 2021. godine, tačka 12, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu naveli da li su koristili mogućnost da podnesu zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite svog prava na suđenje u razumnom roku. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je postupak do stupanja na snagu navedenog zakona trajao preko 29 godina, u toku kojeg je Ustavni sud već jednom donio odluku kojom je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku (vidi tačku 7 odluke). Dalje, u vrijeme stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku u toku je bio revizioni postupak pred Vrhovnim sudom, koji je okončan samo 26 dana kasnije. Stoga, imajući u vidu specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava uslove iz člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, zatim ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

27. Apelanti navode da im je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]a)U odnosu na osporenu odluku

30. U vezi s navodima apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i period u kojem su prethodnici sadašnjeg posjednika posjedovali stvar, pri čemu način odnosno učinci uračunavanja zavise od toga kakvog je kvaliteta bio posjed dotadašnjeg posjednika i kakvog je kvaliteta posjed sljednika, tj. sadašnjeg posjednika. Do sticanja prava svojine dosjelošću može doći samo pod pretpostavkom da posjednik ispunjava zakonom predviđene uslove za redovnu ili vanrednu dosjelost. Kako je prethodno navedeno, u konkretnom slučaju se nisu stekle pretpostavke za sticanje prava svojine na osnovu dosjelosti jer posjednici nisu bili savjesni.

32. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, suprotno apelacionim navodima, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZOSPO-a i ZOO-a kada je zaključio da su apelanti održajem stekli pravo susvojine samo na dijelu spornih nepokretnosti srazmjerno isplaćenoj kupoprodajnoj cijeni. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud detaljno analizirao pitanje isplate kupoprodajne cijene i posjeda spornih nepokretnosti u kontekstu savjesnosti apelanata i njihovog prednika, te dao dovoljne i relevantne razloge kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih zaključaka. Pri tome, Vrhovni sud je uzeo u obzir navode apelanata i njihovog prednika u pogledu savjesnosti posjeda spornih nepokretnosti te dao razloge zbog kojih navedeno nije moglo da utiče na drugačiju odluku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da prednik apelanata, a ni apelanti nakon njegove smrti nisu dokazali da su isplatili punu ugovorenu kupoprodajnu cijenu, pa nisu bili savjesni držaoci ukupne površine spornih nepokretnosti, nego samo onog dijela za koji su isplatili kupoprodajnu cijenu. Osim toga, u kontekstu savjesnosti apelanata, Ustavni sud podsjeća da su apelanti stupili u konkretni postupak nakon smrti njihovog prednika 2012. godine (vidi tačku 9 odluke), pa im je moralo biti poznato da se vodi konkretni postupak. Zbog toga, Ustavni sud ne može zaključiti da su ta utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je konkretnu osporenu odluku razmatrao i po apelaciji ostalih tužiteljica i da je zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne, logične i argumentovane razloge u pogledu primjene relevantnih odredbi materijalnog prava i zaključka da su ostale tužiteljice i njihov pravni prednik bili nesavjesni (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1281/21 od 29. maja 2025. godine, tačka 41, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da ne može prihvatiti opravdanim apelantovo pozivanje na primjenu odredbi ZVPO-a i ZOSP-a koje se tiču uračunavanja posjeda njegove prednice u vrijeme potrebno za dosjelost kod činjenice da su redovni sudovi utvrdili da ni apelant, niti njegova prednica nisu bili savjesni posjednici spornog zemljišta (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

263/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 28, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 2 stav 3 Zakona o parničnom postupku, redovni sudovi u postupku primjenjuju materijalno pravo prema sopstvenoj ocjeni i nisu vezani za navode stranaka u pogledu materijalnog prava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelanti, odbijanjem njihovog tužbenog zahtjev za utvrđenje svojine na ostalim spornim nepokretnostima, nisu više imali osnova da ih drže u posjedu, a da su tuženi protivtužbenim zahtjevom tražili predaju u posjed tih nepokretnosti. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je, primjenjujući prethodne navedene zakonske odredbe o primjeni materijalnog prava po sopstvenoj ocjeni, ocijenio da nije relevantna okolnost što je protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed dijela spornih nepokretnosti postavljen kao posljedica raskida spornih ugovora, pa je primjenom odredbe člana 37 ZOSPO-a usvojio protivtužbeni zahtjev tuženih za predaju u posjed. Stoga Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da je Vrhovni sud sudio mimo postavljenog protivtužbenog zahtjeva za predaju u posjed tuženim ostalih nepokretnosti jer je Vrhovni sud postupao u skladu sa svojim ovlašćenjima i primijenio materijalno pravo prema sopstvenoj ocjeni. Na kraju, Ustavni sud ističe da apelanti niti jednim navodom nisu doveli u pitanje pravičnost postupka u konkretnom slučaju, niti su dokazali da je postupak na bilo koji način u procesnom smislu sproveden na njihovu štetu, već su samo nezadovoljni rezultatom postupka.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani, te da osporenom odlukom Vrhovnog suda nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

b) U odnosu na dužinu trajanja postupka

34. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

35. Takođe, Evropski sud je ukazao da se država može smatrati odgovornom ne samo za kašnjenje u rješavanju određenog predmeta već i za propust da se povećaju resursi kao odgovor na zaostale predmete ili za strukturne nedostatke u njenom pravosudnom sistemu koji uzrokuju kašnjenja. Rješavanje problema neopravdanih kašnjenja u sudskim postupcima može stoga zahtijevati od države da preduzme niz zakonodavnih, organizacionih, budžetskih i drugih mjera (vidi Evropski sud, Bieliński protiv Poljske, presuda od 21. jula 2022. godine, predstavka broj 48762/19, tačka 44 s daljnjim referencama).

36. Imajući u vidu Odluku Ustavnog suda broj AP-679/12 od 17. septembra 2013. godine (vidi tačku 7 odluke), Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju za jedan period postupka u pogledu navoda o kršenju standarda prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ već donesena konačna i obavezujuća odluka Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su s tog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tač. 42 i 43, dostupna na www.ustavnisud.ba), u konkretnom predmetu razmatrati period od 17. septembra 2013. godine. Pri tome, u skladu sa članom 31 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud će razmotriti dužinu trajanja postupka do donošenja presude Vrhovnog suda od 27. januara 2021. godine, na šta su apelanti izričito ukazali u apelaciji, a ne i postupak po zahtjevu za naknadu troškova konkretnog postupka koji je vođen nakon podnošenja apelacije. Dakle, predmet ocjene je period od oko sedam godina i četiri mjeseca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se radi o složenom predmetu budući da se postupak vodio po tužbi i protivtužbi i da je učestvovalo više stranaka na obje strane. Dalje, iz spisa predmeta ne proizlazi da su apelanti svojim postupcima uticali na dužinu trajanja postupka.

37. Ocjenjujući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja odluke Ustavnog suda predmet još jednom vraćen na ponovni postupak, što je ponovo znatno uticalo na dužinu trajanja postupka. Dalje, evidentno je da su nižestepeni sudovi, za razliku od Vrhovnog suda, postupali u nešto dužim periodima. S obzirom na to da je u ovom postupku već jednom, po apelaciji druge stranke u postupku, utvrdio kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u daljnjem toku postupka morali biti posebno obazrivi i postupati s naročitom hitnošću. Stoga samo složenost postupka, koji je do prethodne odluke Ustavnog suda već trajao preko jedanaest godina, suprotno stavu Osnovnog suda, u datim okolnostima ne može biti razlog tako dugog trajanja postupka i nakon što je već jednom utvrđeno neefikasno postupanje sudova. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je utvrdio postojanje sistemskog problema s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organizovanju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu donošenja odluke u razumnom roku.

Naknada nematerijalne štete

39. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-70/21 od 5. oktobra 2022. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da apelantima, u smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od po 700,00 KM.

40. Navedeni iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

41. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju tog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelanata na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

Troškovi cjelokupnog postupka i sastavljanja apelacije

42. U vezi s traženjem apelanata da im Ustavni sud isplati troškove cjelokupnog postupka i sastavljanja apelacije, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi te troškove te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanata.

VII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak i nakon odluke Ustavnog suda trajao oko sedam godina i četiri mjeseca, pri čemu su dužini postupka u najvećoj mjeri doprinijeli Okružni i Osnovni sud, koji su zanemarili potrebu naročite hitnosti u postupanju.

44. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci dao jasne i zadovoljavajuće razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1302/21 (B. T. i drugi) | Sudska praksa | Aktio