Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-721/21 (S. P.)
Odluka donesena 27. 03. 2025.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Kleveta
- Internet
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Javna funkcija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 14
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-721/21
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 03. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-721/21, rješavajući apelaciju Senada Pandžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/21), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 27. marta 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Senada Pandžića. Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 397400 16 Gž od 15. februara 2021. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Senadu Pandžiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Pandžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 397400 16 Gž od 15. februara 2021. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Senada Pandžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 397400 16 Gž od 15. februara 2021. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Senad Pandžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Lejla Karović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 4. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 397400 16 Gž od 15. februara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 397400 13 P od 10. septembra 2015. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda te tuženih D. O., R. B. i Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili zajedno: tuženi) zatraženo je 23. juna 2022. godine da dostave odgovorena apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 30. juna i 6. jula 2022. godine. Tuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
4. Odgovori sudova su 31. augusta 2022. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi izjašnjenja. Apelantov punomoćnik je 12. septembra 2022. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 18. decembra 2013. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženih radi isplate 5.000,00 KM na ime povrede ugleda i časti zbog klevete. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 397400 13 P od 10. septembra 2015. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu solidarno isplate 5.000,00 KM zbog povrede ugleda i časti zbog klevete, sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Odbijen je i apelantov zahtjev da se obavežu tuženi da trajno uklone sporni prilog objavljen na zvaničnoj stranici trećetužene, te da obrazloženje presude objave u tri dnevna lista i da dokaz o tome dostave sudu i apelantu. Apelant je obavezan da tuženima naknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je prvotuženi (novinar trećetužene) 22. novembra 2013. godine u informativnoj emisiji trećetužene „Dnevnik u 19:30“ kao autor emitirao prilog povodom „napisa i objave“ na Facebook profilu državne službenice Federalnog ministarstva okoliša i turizma. Utvrđeno je da je u tekstu objavljenog priloga prvotuženi naveo: „Ovo je već drugi službenik koji vrijeđa na nacionalnoj osnovi. Podsjećamo i na slučaj kada je Senad Pandžić, tadašnji glasnogovornik Vlade FBiH, na Facebooku vrijeđao zastupnicu u državnom parlamentu Aleksandru Pandurević. I u ovom slučaju je pokrenut disciplinski postupak.“ Utvrđeno je također da je sporni tekst objavljen i na službenoj internetskoj stranici trećetužene.
8. Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju sporno da li je apelant oklevetan navedenim objavama, odnosno da li su mu zbog toga povrijeđeni čast i ugled. Općinski sud je obrazložio da je nakon provedenih dokaza utvrdio da je prvotuženi službenik u Uredu za odnose s javnošću Vlade FBiH. Dalje je utvrdio da je on u spornom tekstu „podsjetio javnost“ da su na apelantovom Facebook profilu napisani komentari neprimjerenog sadržaja u odnosu na zastupnicu u državnom parlamentu Aleksandru Pandurević. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da je apelant „u augustu 2012. godine sa radnog mjesta, putem svog profila na društvenoj mreži Facebook uputio uvredljive poruke zastupnici Aleksandri Pandurević“, koje su zatim objavljene i u drugim medijima. Utvrđeno je da je zbog sadržaja navedenih poruka i komentara protiv apelanta vođen disciplinski postupak i da je podnesena krivična prijava.
9. Općinski sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 1, 2, 4. i 7. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) i člana 10. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Općinski sud je istakao da treba praviti razliku između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok se za istinitost mišljenja ne zahtijeva dokazivanje. Općinski sud je utvrdio da apelant nije osporio sadržaj komentara koje je objavio na svom Facebook profilu na račun zastupnice Aleksandre Pandurević, kao ni činjenicu da je protiv apelanta bio pokrenut disciplinski i krivični postupak u vezi s tim komentarima. Stoga proizlazi da su u spornom tekstu istinito prenesene informacije (činjenice). Općinski sud je također naveo da su tuženi prenijeli informacije koje su prethodno već bile objavljene i u drugim sredstvima informiranja, da su te informacije od interesa za javnost te da su objavljene bez dodatnih uvredljivih komentara na apelantov račun.
10. Shodno tome, Općinski sud je zaključio da sporno izražavanje nije kleveta, odnosno nema mjesta za primjenu odredbe člana 6. ZZK-a kojom je regulirana odgovornost za klevetu. Osim toga, Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao na koji način je spornim tekstom došlo do narušavanja njegove časti i ugleda, odnosno kakve su to štetne posljedice nastupile za njega i u čemu se ogledaju. Na osnovu toga, Općinski sud je primjenom čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 397400 16 Gž od 15. februara 2021. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da razlozi prvostepenog suda imaju uporište u provedenim dokazima i utvrđenom činjeničnom stanju, koje apelantovom žalbom nije dovedeno u pitanje. Kantonalni sud je imao u vidu odredbe čl. 6. i 7. ZZK-a i član 10. Evropske konvencije, te je istakao da sloboda izražavanja uživa najviši stepen zaštite u demokratskom društvu, posebno kada se izražavanje odnosi na pitanja od javnog interesa. Dalje je ukazao da u spornom tekstu nisu iznesene neistine kojima bi se vrijeđao ugled apelanta i koje bi se mogle smatrati klevetom u smislu odredbi ZZK-a. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da se na apelantovom Facebook profilu nalaze statusi kojima se vrijeđa Aleksandra Pandurević, te da je zbog sadržaja tih poruka protiv apelanta vođen disciplinski postupak i podnesena krivična prijava, o čemu su izvijestili i drugi mediji. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o objavljivanju činjenica jer se može dokazati istinitost onoga što je objavljeno. Stoga je Kantonalni sud zaključio da izražavanje tuženih ne prelazi prihvatljive granice slobode izražavanja.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola 12 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelant smatra da su redovni sudovi zbog pogrešne ocjene dokaza pogrešno zaključili da ga tuženi nisu oklevetali svojim izražavanjem, pri čemu su pogrešno tumačili odredbe čl. 6. i 7. ZZK-a i člana 10. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant je naveo da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog i procesnog prava. Smatra da takvim postupanjem sudova nije uspostavljena pravična ravnoteža između čl. 8. i 10. Evropske konvencije budući da sudovi nisu kritički analizirali sporno izražavanje tuženih, koje apelant smatra neprimjerenim. Apelant smatra da redovni sudovi nisu pravilno ispitali „sporno izražavanje“ u pogledu toga da li se radi o istinitoj ili neistinitoj činjeničnoj tvrdnji i sve okolnosti konkretnog slučaja. Stoga smatra da su proizvoljno primijenjene odredbe ZZK-a jer je teret dokazivanja (neistinitosti) spornog izražavanja stavljen apelantu na teret. Apelant je također naveo da sudovi nisu dali relevantne i dovoljne razloge za svoje odluke.
14. U pogledu dužine trajanja postupka apelant ističe da se radi o hitnom postupku koji je trajao duže od sedam godina. Traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, te troškova postupka, uključujući i naknadu za sastav apelacije.
b) Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje te da ostaje pri obrazloženju iz osporene presude, uz prijedlog da se apelacije odbije.
16. Općinski sud je naveo da je postupak pred tim sudom proveden u skladu sa zakonskim propisima i da je završen u razumnom roku. Smatra da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava navedenih u apelaciji.
17. Apelant je u izjašnjenju predložio da Ustavni sud donese odluku u skladu s njegovim prijedlogom iz apelacije.
V. Relevantni propisi
18. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Odgovornost za klevetu
Član 6.
1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu. (2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja. (3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. (5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti
Član 7. (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno. (2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,
- prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda,
- pristanak oštećenog,
- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,
- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,
- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Efikasnost sudske zaštite
Član 14. stav (1) (1) Postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog informiranja smatra se hitnim. […]
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 8. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. Član 10. stav (2) (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost i meritum
U odnosu na pravo na slobodu izražavanja
20. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
21. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
23. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesporno proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužioca tražeći naknadu štete zbog povrede ugleda i časti, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Stoga Ustavni sud smatra da apelant u osporenom postupku nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. Imajući to u vidu, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
24. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na ostale navode
25. Ustavni sud utvrđuje da u odnosu na ostale navode apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale razloge dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, zabrana diskriminacije „iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije“ te povreda člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
27. Ustavni sud najprije ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, taj sud ima posljednju riječ kada se radi o pravnoj karakterizaciji činjenica predmeta i „ne obavezuje ga karakterizacija koju su dali podnosilac predstavke ili Vlada“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Soares de Melo protiv Portugala, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 72850/14, tačka 65). Naime, sud je taj „koji podvodi činjenično stanje prigovora pod odgovarajuću pravnu normu ispitujući ga na osnovu članova ili odredbi Konvencije koje se razlikuju od onih na koje se poziva“ podnosilac predstavke ili apelacije (vidi Evropski sud, Nikolić protiv Srbije, presuda od 19. oktobra 2021. godine, predstavka broj 15352/11, tačka 37).
28. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“ koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, pa će ispitati apelantove navode prema standardima navedenog prava.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
30. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
31. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Milosavljević protiv Srbije (br. 2), presuda od 21. septembra 2021. godine, predstavka broj 47274/19, tačka 55). Štaviše, da bi član 8. Evropske konvencije uopće bio primjenjiv, napad na čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života. Imajući u vidu sadržaj spornog izražavanja, Ustavni sud smatra da sporno izražavanje ima dovoljnu težinu za pokretanje pitanja zaštite prava iz člana 8. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud dalje zapaža da je odbijen apelantov zahtjev da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga Ustavni sud smatra da osporena odluka Kantonalnog suda nesumnjivo predstavlja „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Dalje, da bi to miješanje bilo opravdano, ono mora: a) biti predviđeno zakonom, b) imati legitiman cilj i c) biti „neophodno u demokratskom društvu“.
33. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo propisano zakonom u smislu člana 8. Evropske konvencije jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK-a i ZPP-a, te da je miješanje imalo legitiman cilj – zaštitu prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, predstavka broj 17224/11, tačka 73).
34. Odlučujuće pitanje u konkretnom slučaju je da li je sud u osporenoj odluci uspostavio pravičnu ravnotežu između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud utvrdio relevantna načela koja bi trebalo razmotriti u kontekstu uspostavljanja pravične ravnoteže između jednako važnih, ali u određenom slučaju suprotstavljenih prava (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, tač. 109−113, ECHR 2012, i Žiriac protiv Rumunije, presuda od 30. novembra 2021. godine, predstavka broj 51107/16, tačka 74). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa, koliko je oštećeni poznat, predmet izvještaja, prethodno ponašanje dotičnog lica, način pribavljanja informacija i njihova istinitost, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, ali i cjelokupni kontekst koji je bitan za donošenje odluke.
35. Ustavni sud najprije zapaža da su redovni sudovi utvrdili da se radi o temi od javnog interesa. Naime, utvrđeno je da je apelant državni službenik, kao i da je neprikladne izjave o državnoj zastupnici objavljivao u radno vrijeme. Stoga Ustavni sud prihvata da je objavljivanje informacija o takvom ponašanju državnih službenika i o posljedicama tog ponašanja (pokretanje disciplinskog i istražnog postupka) od interesa za javnost.
36. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je potrebno razlikovati privatna lica od lica koja djeluju u javnom kontekstu, političara ili drugih javnih lica. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da su granice prihvatljive kritike šire u odnosu na političare i lica koja djeluju u javnom kontekstu (op. cit., presuda Žiriac, tačka 85). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da su u spornom prilogu prenesene objave i da je iznesena određena kritika na objave apelanta kao državnog službenika i zaposlenika Vlade FBiH i posljedice njegovih objava na društvenoj mreži Facebook. Dakle, Ustavni sud zapaža da se sporni tekst odnosi isključivo na apelantovu javnu funkciju, te da je prag prihvatljive kritike u odnosu na apelanta širi jer su javna lica izložena javnom preispitivanju i moraju pokazati posebno visok stepen tolerancije, kako su to zaključili i redovni sudovi.
37. Ustavni sud zapaža da su nakon analize spornog izražavanja redovni sudovi zaključili da su u spornom tekstu iznesene istinite tvrdnje, te da se ne radi o kleveti u smislu odredbi ZZK-a. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi kretali u okviru standarda Evropske konvencije jer su ukazali upravo na to da se mora praviti razlika između činjeničnih izjava i vrijednosnih sudova (vidi Evropski sud, Miljević protiv Hrvatske, presuda od 25. juna 2020. godine, predstavka broj 68317/13, tačka 56. i Ustavni sud, Odluka broj AP-1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Na osnovu toga su zaključili da se sporno izražavanje ticalo činjenica koje su podložne dokazivanju, a takav zaključak prihvata i Ustavni sud.
38. Dovodeći u vezu navedene standarde s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi sporno izražavanje tuženih analizirali i sagledali u skladu sa svim navedenim kriterijima. Posebno su uzeli u obzir način i vrijeme spornog izražavanja, upravo onako kako to propisuju relevantne odredbe ZZK-a i član 10. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka proizlazi da tuženi prilikom objave spornog izražavanja nisu iznosili bilo šta što bi predstavljalo nepotreban lični napad na apelanta kao privatno lice niti je utvrđeno da su postupali zlonamjerno. Osim toga, Ustavni sud zapaža da ni sam apelant nije osporio da je objavio sporne komentare na društvenoj mreži Facebook nakon kojih su uslijedila sporna izražavanja tuženih.
39. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelanta i tuženih, vrijeme i način izražavanja te formu objavljivanja i ukupan kontekst, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u dovoljnoj mjeri izbalansirao apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda, u smislu člana 8. Evropske konvencije, i pravo tuženih na slobodu izražavanja, u smislu člana 10. Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja.
40. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
U odnosu na osporene odluke
1. U vezi s apelantovim tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
43. Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da tokom postupka iznese argumente i dokaze koje je smatrao relevantnim u konkretnom postupku i imao je priliku stvarno osporavati argumente i dokaze suprotne strane. Sve argumente koji su, objektivno gledano, bili relevantni za rješavanje konkretnog predmeta, sudovi su ispitali. Sudovi su naročito ispitali prigovore koji se tiču ocjene dokaza na kojima su zasnovane odluke koje je apelant ponovio i u apelaciji, a koje su ocijenili neosnovanim. Ustavni sud također zapaža da su o zaključcima u vezi s navedenim prigovorima u osporenim odlukama data detaljna i relevantna obrazloženja, koja Ustavni sud ne smatra ni proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“.
44. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku
45. U vezi s navodima o neopravdano dugom trajanju postupka Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama u kojima se bavio pitanjem dužine postupka pred sudovima isticao da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, dužina trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, predstavka broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
46. Ustavni sud zapaža da je relevantan period od podnošenja tužbe 18. decembra 2013. godine pa do donošenja presude Kantonalnog suda 15. februara 2021. godine, dakle ukupno sedam godina i dva mjeseca. Dalje, Ustavni sud zapaža da se radi o parničnom postupku koji je po zakonu hitne prirode, da se ne radi o složenom predmetu, kao i da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja parničnog postupka.
47. Analizirajući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je postupak pred tim sudom trajao jednu godinu i devet mjeseci od podnošenja tužbe, ali da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao duže od pet godina. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u svom obrazloženju nije naveo bilo kakav relevantan razlog zbog čega je postupak u predmetu koji je po zakonu hitne prirode trajao pred tim sudom ovako dugo.
48. Imajući u vidu navedeno, kao i to da je u nizu svojih odluka utvrdio da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta pred sudovima u Bosni i Hercegovini u razumnom roku, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u toj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da je do kršenja prava došlo zbog neažurnog postupanja redovnih sudova, prvenstveno Kantonalnog suda, koji u odgovorima na apelaciju nisu ponudili objektivno prihvatljive razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
49. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina trajanja parničnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
50. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno da je od podnošenja tužbe do okončanja spora proteklo više od sedam godina, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju pravična naknada koju treba dosuditi apelantu na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda iznosi 800,00 KM. Tu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Ostali navodi
51. Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, ali da se u vezi s tim nije pozvao na neko pravo iz Evropske konvencije. S druge strane, u vezi s pozivanjem na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, apelant nije naveo ni osnov navodne diskriminacije ni uporednu grupu, niti u čemu se sastoji različito ponašanje, pa navodnu diskriminaciju nije učinio ni vjerovatnom. Stoga Ustavni sud ove navode neće ni razmatrati.
Naknada troškova sastavljanja apelacije
52. U pogledu zahtjeva apelanta da mu Ustavni sud dosudi troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije.
VIII. Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je parnični postupak, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne prirode, trajao duže od sedam godina, za šta odgovornost snose redovni sudovi, naročito Kantonalni sud pred kojim je postupak trajao pet godina.
54. Ustavni sud, nasuprot prethodnom, zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada je Kantonalni sud, prihvatajući činjenična utvrđenja i pravne stavove prvostepenog suda, u osporenoj odluci dao jasno i razumno obrazloženje u kojem nema proizvoljnosti, kako u pogledu utvrđivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza tako ni u pogledu primjene prava na koju je apelant neosnovano ukazao.
55. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj odluci izvršio odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja onako kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na privatni život garantiranog članom 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
56. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić