Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3259/22 (Global Shoes Service d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Proporcionalnost
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3259/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3259/22, rješavajući apelaciju koju je podnio Global Shoes Service d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 94/14, 47/23 i 41/24,), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Global Shoes Service d.o.o. Tuzla protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036284 20 U od 9. avgusta 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Global Shoes Service d.o.o. Tuzla protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 036284 20 U od 9. avgusta 2022. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Global Shoes Service d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirnes Ajanović advokat iz Tuzle, podnio je 17. avgusta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 036284 20 U od 9. avgusta 2022. godine.
2. Rješenjem prvostepenog poreskog organa od 5. marta 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog poreskog organa od 23. aprila 2019. godine, apelantu je utvrđen dodatni razrez indirektnih poreza po osnovu poreza na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: PDV) sa zateznom kamatom. Rješenjem Uprave za indirektno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UIO BiH) od 20. aprila 2020. godine odbijena je apelantova žalba protiv drugostepenog rješenja kao neosnovana.
3. Presudom Suda BiH od 9. avgusta 2022. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja UIO BiH. U obrazloženju osporene presude, Sud BiH je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant evidentirao knjižno obavještenje obveznika „Global proizvodnja“ d.o.o. Lipnica i po njemu izvršio odbitak ulaznog PDV-a. Također, utvrđeno je da se knjižno obavještenje ne odnosi na promet, nego na prenošenje tereta dodatno utvrđene obaveze PDV-a, po kontroli kod obveznika „Global proizvodnja“ d.o.o. Lipnica. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju nije bio ispunjen niti jedan od uslova propisanih članom 55. stav (6) Zakona o PDV-u (u daljnjem tekstu: Zakon) za izdavanje knjižnog obavještenja. Naime, roba nije vraćena nakon ispostavljanja fakture, a ne radi se ni o smanjenju cijene isporučene robe, niti o prijemu dodatne uplate za isporučena dobra. Sud BiH je zatim ukazao da apelant, po osnovu nezakonito izdanog knjižnog obavještenja nije mogao steći pravo na odbitak ulaznog PDV-a u skladu sa članom 32. Zakona. Konačno, Sud BiH je istakao da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na prigovor zastare. Naime, naknadni razrez obaveze PDV-a se odnosi na oktobar 2015. godine, kada nije bilo prometa između navedenih poslovnih subjekata, zbog čega taj period nije obuhvaćen zastarnim rokom iz člana 36. stav (1) Zakona o postupku indirektnog oporezivanja.
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da je Sud BiH pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio relevantne propise. Naročito ističe da mu je neosnovano određen dodatni razrez PDV-a.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
6. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanskih prava i obaveza“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Lazauskai protiv Litvanije, odluka od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da se, u pogledu krivično-pravnog aspekta prava na pravično suđenje, član 6. Evropske konvencije izuzetno primjenjuje na postupke razreza dodatnog poreza, ukoliko je svrha i suština tog postupka krivično-pravna u smislu Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Jussila protiv Finske [VV], 2006., stav 38; Steininger protiv Austrije, 2012., stavovi 34 - 37; Chap Ltd protiv Armenije, 2017., stav 36; Melgarejo Martinez de Abellanosa protiv Španije, 2021., stav 25). Odlučujući o primjenjivosti krivično-pravnog aspekta člana 6. na dodatni porez, Evropski sud je posebno uzimao u obzir sljedeće elemente: zakon koji propisuje kazne odnosio se na sve građane u njihovom svojstvu poreznih obveznika; svrha dodatnog poreza nije bila novčana naknada štete, već u osnovi kazna u svrhu odvraćanja od ponavljanja djela; dodatni porez nametnut je na temelju općeg pravila čija je svrha bila i odvraćanje i kažnjavanje . Međutim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o razrezu poreza, a ne o utvrđivanju sankcije za poreski prekršaj, tako da ni krivično-pravni aspekt prava na pravično suđenje nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43 i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 i Dumlu protiv Turske, Odluka od 20. aprila 2021. godine, stav 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“, koje je u „opštem interesu“ i do kojeg je došlo zbog naplate indirektnih poreza po osnovu PDV kao „javnih prihoda“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, pozivajući se na relevantne odredbe zakona, u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge zbog čega je prihvatio kao pravilno odlučenje poreskih organa. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo i proporcionalno u smislu ovlaštenja javne vlasti iz drugog stava člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa, o čemu su sudovi dali relevantne razloge. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman