Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4884/22 (S. L. i drugi)

Odluka donesena 30. 05. 2024.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4884/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

30. 05. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine, u predmetu broj AP-4884/22, rješavajući apelacije Suada Lagumdžije i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Suad Lagumdžija, Mirsad Omeragić, Meliha Smailbegović, Ševala Halilović, Meliha Selimić, Mehmedalija Mehanović, Azema Pašić, Zehra Prolić, Enes Bajrović, Amra Hošo, Azra Šalo, Jasna Cvetković-Mahmutović i Armin Maslar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 546022 22 Rev od 10. oktobra 2022.

godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 546022 17 Rsž od 6. juna 2022. godine zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-4884/22

1. Suad Lagumdžija, Mirsad Omeragić, Meliha Smailbegović, Ševala Halilović, Meliha Selimić, Mehmedalija Mehanović, Azema Pašić, Zehra Prolić, Enes Bajrović, Amra Hošo, Azra Šalo, Jasna Cvetković-Mahmutović i Armin Maslar (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sead Festić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 546022 22 Rev od 10. oktobra 2022. godine.

2. AP-4914/22

2. Apelanti, koje zastupa isti advokat, podnijeli su 22. decembra 2022. godine novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 546022 17 Rsž od 6. juna 2022. godine.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se apelacijama osporavaju odluke koje su redovni sudovi donijeli u okviru istog parničnog postupka, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4884/22.

Činjenice

4. Presudom Općinskog suda u Sarajevu od 30. maja 2017. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 6. juna 2022. godine, obavezana je tužena (Federacija BiH, Federalno ministarstvo finansija, Porezna uprava FBiH) da apelantima na ime naknade toplog obroka isplati novčani iznos koji je određen u izreci presude. Istom presudom je odbijen zahtjev apelanata kojim su tražili da im tužena na ime razlike manje isplaćenih plaća na osnovu povećanja bruto satnice zbog povećanja troškova od 5%, razlike manje isplaćenih plaća zbog neprimijenjene najniže osnovice i razlike manje isplaćenih plaća na osnovu godina radnog staža isplati novčane iznose navede u izreci presude.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno ukazao da se plaće državnih službenika i namještenika utvrđuju isključivo prema parametrima iz istog izvora radnog zakonodavstva, tj. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Slijedom toga, zaključio je da nema mjesta primjeni odredbi Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor). Naime, kako je naveo taj sud, u tom slučaju bi se radilo o nedozvoljenoj primjeni parametara za obračun plaće iz dva različita izvora radnog zakonodavstva. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se navedeno primjenjuje i na zahtjev apelanata da im se naknada za minuli rad računa po stopi od 0,6% budući da je relevantnim odredbama Zakona propisana stopa od 0,5%. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je navedeni pravni stav potvrdio Vrhovni sud u Odluci broj 65 0 P 110682 12 Rev od 9. decembra 2014. godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelanata kojim su tražili povećanje najniže bruto satnice prema odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora. U vezi s tim, sud je ukazao da usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem indeksa troškova života vrši Vlada FBiH na osnovu službenih podataka Federalnog zavoda za statistiku. S obzirom na to, zaključio je da sud nema ovlaštenje da u redovnom postupku vrši usklađivanje najniže bruto satnice.

6. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženu da apelantima isplati razliku naknade za ishranu tokom rada shodno odredbama člana 31. GKU-a. Pri tome, sud je ukazao da je 6. decembra 2015. godine prestao važiti Kolektivni ugovor o izmjenama GKU-a iz 2013. godine (kojim je izmijenjen član 31. GKU-a koji se odnosi na visinu iznosa naknade za ishranu tokom rada tako da se broj „2%“ zamjenjuje brojem „1%“). Osim toga, sud je istakao da zaključeni sporazumi između pregovaračkih timova nisu sporazumi, odnosno da nemaju formu koja bi supstituirala izmjene i dopune kolektivnog ugovora. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da apelantima pripada pravo na isplatu razlike naknade za ishranu tokom rada.

7. Presudom Vrhovnog suda od 10. oktobra 2022. godine revizija apelanata je odbačena, revizija tužene je usvojena i obje nižestepene presude su preinačena glede odluke o isplati razlike naknade za ishranu tijekom rada, pa je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata.

8. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je u odnosu na dio kojim je usvojio reviziju tužene naveo da je pregovaranje ovlaštenih strana rezultiralo sporazumima koji po svom sadržaju predstavljaju volju ugovornih strana o nastavku primjene Kolektivnog ugovora o izmjenama GKU-u iz 2013. godine. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da forma u vidu sporazuma, umjesto izmjena i dopuna kolektivnog ugovora, ne može biti prepreka valjanosti postignutih sporazuma koje su potpisali ovlašteni pregovarači i koji su objavljeni u „Službenim novinama FBiH“. Također, naveo je da je takav pravni stav zauzeo i taj sud na sjednici Građanskog odjeljenja u Odluci o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 564161 17 Spp od 4. oktobra 2017. godine.

9. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3358/22 od 18. oktobra 2022. godine, djelimično usvojio apelaciju apelanata i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Vrhovnim sudom. U odnosu na presudu Kantonalnog suda, Ustavni sud je odbacio apelaciju kao preuranjenu. Imajući u vidu da je presudom Vrhovnog suda od 10. oktobra 2022. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja učinkovit pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je presuda Kantonalnog suda konačna odluka u dijelu odluke o kojem se nije odlučivalo presudom Vrhovnog suda (zahtjevi za naknadu razlike plaće).

Apelacioni navodi

10. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili tokom postupka pred redovnim sudovima. Naročito ističu da im je tužena trebala obračunati plaću primjenom odredbi Općeg kolektivnog ugovora. Dalje, apelanti smatraju da se razlika naknade za minuli rad trebala obračunati primjenom odredbi člana 13. Općeg kolektivnog ugovora. Također, ističu da je Vlada FBiH bila dužna povećati najmanju bruto satnicu u smislu člana 9. Općeg kolektivnog ugovora. Apelanti ističu da je Kolektivni ugovor o izmjenama i dopunama GKU-a prestao važiti 6. decembra 2015. godine, te da prije njegovog isteka nisu zaključene bilo kakve izmjene kolektivnog ugovora koje bi bile pravno punovažne. Također navode da je postupak trajao dugo i traže da im se dosudi nematerijalna šteta zbog prekomjerno dugog trajanja postupka. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu kršenja diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05, tačka 23).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, Ustavni sud ne primjećuje da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. U odnosu na navode apelanata kojima ukazuju na dužinu trajanja postupaka, Ustavni sud ističe da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-3358/22 od 18. oktobra 2022. godine već odlučio o tim navodima. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-136/19 od 28. oktobra 2020. godine i odluke o dopustivosti br. AP-2649/21 od 7. septembra 2022. godine i AP-4621/22 od 23. marta 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

15. Osim toga, imajući u vidu da su apelanti imali i koristili mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka, Ustavni sud ukazuje da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom apelanata u postupku ne pokreće pitanje kršenja prava na učinkovit pravni lijek. U odnosu na navode apelanata o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da apelanti osim paušalnih navoda nisu dostavili bilo kakve dokaze koji bi mogli učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminirani, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.

16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje na to da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4884/22 (S. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio