Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1283/21 (D.B.)
Odluka donesena 29. 05. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ugovor o poklonu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1283/21
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 05. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1283/21, rješavajući apelaciju D. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Seada Palavrić, predsjednica
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija Helen Keller, sudija
Marin Vukoja, sudijana sjednici održanoj 29. maja 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija D. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 050683 20 Rev od 25. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Drago Babić, advokat iz Bileće, podnio je 16. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 050683 20 Rev od 25. februara 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tužiteljice J. B. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 18. jula 2022. godine da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni i Osnovni sud su odgovore na apelaciju dostavili u avgustu 2022. godine. Okružni sud i tužiteljica u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
3. Odgovori sudova su 31. januara 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno 8. februara 2023. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužiteljica je 9. oktobra 2017. godine podnijela tužbu radi raskida notarski obrađenog „ugovora o poklonu suvlasničkog dijela stana“, koji su parnične stranke zaključile 20. maja 2014. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), zbog neispunjenja člana 9 spornog ugovora. Spornim ugovorom tužiteljica je apelantu poklonila ¼ dijela stana u Trebinju (u daljnjem tekstu: sporni stan). U žalbenom postupku, u kojem je apelant osporio prvostepenu presudu, Okružni sud je rješenjem od 26. februara 2019. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Okružni sud je u bitnom naveo da obrazloženje ne zadovoljava standarde prava na obrazloženu odluku jer se iz njega ne vidi na osnovu kojih dokaza je prvostepeni sud zaključio da je tužiteljica „zapala u lošu materijalnu situaciju i da nema nužnih sredstava za život“ da bi primjena člana 9 spornog ugovora bila opravdana.
6. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Presudom broj 95 0 P 050683 19 P 2 od 16. avgusta 2019. godine utvrdio da je sporni ugovor raskinut i bez pravnog dejstva. Nadležnoj upravi za imovinske poslove naloženo je brisanje upisa na osnovu spornog ugovora, a apelant je obavezan da plati troškove parničnog postupka. U presudi je, između ostalog, obrazloženo da je članom 9 spornog ugovora regulisano da se ugovor može raskinuti ukoliko poklonodavac zapadne u takvo materijalno stanje da nema nužnih sredstava za život, a poklonoprimac ne pokaže spremnost da poklonodavcu ta sredstva obezbijedi. Osnovni sud je prihvatio iskaz svjedokinje A. E. u vezi s tužiteljicinim zdravstvenim i materijalnim stanjem kao valjan i saglasan s ostalim sprovedenim dokazima. Obrazloženo je da je tokom postupka izvršen uvid u medicinsku dokumentaciju te u druge materijalne dokaze. Ocjenom dokaza utvrđeno je da je apelant tužiteljici isplaćivao određene novčane iznose, ali da u postupku nisu dokazane apelantove tvrdnje da je tužiteljici „na ruke“ isplatio veće novčane iznose. U vezi s tim je navedeno da apelant nije dao iskaz pred sudom iako je bio uredno pozvan. Navedeno je da je sud osiromašenje tužiteljice utvrdio i upoređivanjem njene materijalne situacije u vrijeme sklapanja spornog ugovora te podizanja tužbe. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključeno je da apelant nije postupao u skladu sa članom 9 spornog ugovora pa je na osnovu toga, primjenom člana 124 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučeno kao u izreci presude.
7. Okružni sud je Presudom broj 95 0 P 050683 19 Gž 2 od 3. januara 2020. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Obrazloženo je da sporni ugovor, bez obzira na to što je okarakterisan kao „ugovor o poklonu“, po svom sadržaju predstavlja ugovor s nalogom i smatra se dvostrano obavezujućim, što je prvostepeni sud detaljno obrazložio. Uzimajući u obzir navode iz žalbe, Okružni sud je naveo da prigovori nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostepene presude.
8. Vrhovni sud je apelantovu reviziju odbio Presudom broj 95 0 P 050683 20 Rev od 25. februara 2021. godine. Prije svega, u obrazloženju je navedeno da ugovor o poklonu nije regulisan odredbama ZOO-a već odredbama Opšteg građanskog zakonika (ili Austrijskog građanskog zakonika; u daljnjem tekstu: OGZ), koji u paragrafima 938–956 reguliše ugovor o poklonu. Obrazloženo je da sporni ugovor ne sadrži odredbe kojima se apelant direktno obavezao da pomaže tužiteljici. Međutim, navedeno je da odredbe ugovora, u smislu člana 99 ZOO-a, treba cijeniti prema stvarnoj volji ugovarača. U vezi s tim, obrazloženo je da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da se ne radi o „čistom ugovoru o poklonu“ jer je apelant i prije i nakon zaključenja spornog ugovora tužiteljici pružao određenu finansijsku pomoć. Dalje, sud je naveo da tužiteljica traži raskid spornog ugovora zato što se njeno zdravstveno stanje znatno pogoršalo, što iziskuje veće potrebe nego u vrijeme zaključenja spornog ugovora. Sud je istakao da su nižestepeni sudovi iz sprovedenih dokaza osnovano zaključili da je došlo do pogoršanja tužiteljicinog zdravstvenog stanja (moždani udar u aprilu 2017. godine) te da je imala dugovanja po osnovu komunalnih i drugih usluga u 2017. godini. Dalje je navedeno da nije sporno da je apelant dokazao da je tužiteljici pomagao novčano, ali da ti novčani iznosi nisu bili redovni i u prosjeku su se kretali do 100,00 KM. Takođe, obrazloženo je da je tokom postupka dokazano da apelant nije prihvatio tužiteljicin zahtjev da joj mjesečno isplaćuje 400,00 KM. Pri tome, apelant nije uspio osporiti da je na tužiteljicinoj strani, iz objektivnih razloga, došlo do povećanja njenih životnih potreba. Osim toga, obrazloženo je da iskaz svjedokinje A. E., kako je to pravilno utvrdio i drugostepeni sud, nije doveden u ozbiljnu sumnju time što je ona postala tužiteljicin testamentarni nasljednik na spornom stanu jer njen iskaz nije u suprotnosti s tužiteljicinim iskazom i sprovedenim materijalnim dokazima. Navedeno je da je bez uticaja da li su apelantova dotadašnja davanja jednaka, odnosno manja ili veća od vrijednosti poklonjenog dijela spornog stana, jer takva ograničenja nisu ugovorena spornim ugovorom, niti usmenim dogovorom parničnih stranaka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u ponovnom postupku sudovi nisu postupili po obavezujućim uputstvima Okružnog suda. Za apelanta je „potpuno nevjerovatno“ da Okružni sud u ponovnom postupku tvrdi nešto sasvim drugo od onoga što je ranije tvrdio, iznoseći da je tužiteljica pri zaključenju spornog ugovora mislila da ga zaključuje prema odredbama OGZ-a, a ne prema odredbama ZOO-a, što je u ranijem postupku bilo nesporno. Na taj način su, kako navodi, sudovi prekršili član 2 ZPP-a jer su odlučivali van granica postavljenog zahtjeva. Zatim, apelant navodi da je tokom postupka saznao da je tužiteljica svjedokinji u postupku A. E. testamentom ostavila sporni stan i da je stoga A. E. „imala razlog da pred sudom ne govori istinu“. Apelant navodi da je podnio krivičnu prijavu zbog sumnje da je A. E. izvršila krivično djelo davanja lažnog iskaza, ali da postupak nije okončan. Apelant navodi da je u reviziji sve to istakao Vrhovnom sudu koji je „samo prepisao osporene odluke“ bez osvrtanja na njegove prigovore. Apelant se pita zašto nije poštovano pravilo pacta sund servanda, već ga sudovi ignorišu tako što se „ugovornim stranama stavlja do znanja da nisu ugovorile ono što su ugovorile, već ono što sud kaže“. Apelant predlaže da se apelacija usvoji, presuda Vrhovnog suda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovori na apelaciju
10. Vrhovni sud je istakao da je u osporenoj odluci naveo jasne razloge za odlučenje, pri čemu je naglasio da je apelant u apelaciji naveo gotovo identične navode iz revizije, koje je taj sud cijenio. Revizioni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
11. Osnovni sud je naveo da je odluku donio nakon što je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, što su potvrdili redovni sudovi u žalbenom, odnosno revizionom postupku. Prema tome, Osnovni sud smatra da apelantova prava nisu povrijeđena.
12. Izjašnjavajući se o odgovorima sudova, apelant je naveo da oni ne mogu dovesti u pitanje osnovanost apelacije predloživši da se apelacija usvoji.
V.Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09, 61/13 i 109/21 – odluka
USRS)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 2.
U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
Sud ne može odbiti da odlučuje o zahtjevu za koji je nadležan.
Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04)
Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa koji je u službenom glasilu objavljen samo na srpskom jeziku, ali lektorisan na službene jezike u Bosni i Hercegovini, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 99. (1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. (2) Pri tumačenju spornih odredaba ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
15. Austrijski građanski zakonik (Justizgesetzsammlung, br. 1–6/1811), objavljen 1. juna 1811. godine, a na snazi od 1. januara 1812. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Darovanje § 938.
Pogodba, kojom se kakva stvar daje komu bez plaće, zove se darovanje.
Neporečenje darovanja § 946.
Darovne pogodbe ne mogu se redovito poreći.
Iznimke:
1. radi oskudnosti § 947.
Ako darodavac kasnije tako osiromaši, da ne bi imao potrebnoga čime se uzdržavati vlastan je, ako se još nalazi darovana stvar ili njezina vrijednost, i ukoliko mu ne dostaje potrebno uzdržavanje, iskati od obdarenika svake godine zakonite kamate od darovane sume, već ako bi se i sam obdarenik nalazio u jednakoj oskudnosti. Gdje je više daroprimalaca, raniji daroprimalac obvezan je samo utoliko, ukoliko prilozi kasnijih daroprimalaca nisu dovoljni da se uzdržava darodavac.
2. radi neharnosti § 948.
Darovanje može se poreći, ako je obdarenik krivac kakve grube neharnosti prema svom dobročincu. Pod grubom neharnošću razumijeva se takva pozljeda tijela ili uvreda u poštenju, u slobodi ili u imovini, da se protiv uvredioca može postupati službeno ili na zahtijevanje uvrjeđenika po zakonu kaznenom.
VI.Dopustivost i meritum
16. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Apelant ukazuje da mu je u postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
19. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
20. Apelant ističe da su sudovi izašli van okvira tužbenog zahtjeva zato što su u ranijem postupku, kako tvrdi, „nesporno utvrdili“ da je sporni ugovor zaključen prema odredbama ZOO-a, a u ponovnom postupku da je zaključen prema odredbama OGZ-a. Međutim, Ustavni sud ne može prihvatiti opravdanim takav prigovor. Naime, procesno načelo iz člana 2 stav 1 ZPP-a propisuje da sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji je postavljen u postupku. Tokom postupka se raspravljalo pitanje ispunjenosti uslova za raskid spornog ugovora i o tome su redovni sudovi odlučivali. To kakav je pravni stav o prirodi ugovora zauzeo sud u odluci koja je kasnije ukinuta ne može se dovesti u vezu s obavezom suda da odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, u smislu člana 2 stav 1 ZPP-a. To je pitanje primjene materijalnog prava, a primjena materijalnog prava je u nadležnosti redovnih sudova (član 2 stav 3 ZPP-a).
21. Apelant navodi da redovni sudovi nisu poštovali obavezujući pravni stav iz rješenja Okružnog suda kojim je osporena presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak. Pri tome, apelant nije precizirao koji to pravni stav sudovi u ponovnom postupku nisu poštovali. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ukinuo osporenu presudu zbog nedostatka u obrazloženju u vezi s ispunjenošću uslova za raskid spornog ugovora (vidi tačku 5 ove odluke). Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u ponovnom postupku posvetili posebnu pažnju pitanju ispunjenosti uslova za raskid ugovora i o tome se u obrazloženjima detaljno izjasnili (vidi tač. 6 i 7 ove odluke). Stoga je neosnovan i taj prigovor u smislu prava na pravično suđenje i tvrdnji da su osporene odluke proizvoljne.
22. U odnosu na opšti prigovor o proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6 stav 1 Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23 s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42 do 45 s daljnjim referencama, objavljena na w.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da u odluci bude naveden detaljan odgovor na svaki argument koji su stranke navele, štaviše, ono dopušta višim sudovima da jednostavno prihvate razloge koje su naveli niži sudovi bez njihovog ponavljanja (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, predstavka broj 49684/99, tačka 32). Žalbeni sud može popraviti nedostatak obrazloženja koji je počinio niži sud. I, obratno, vrlo kratko obrazlaganje razloga odbijanja žalbe, u kojem se u potpunosti upućuje na argumente koje je iznio prvostepeni sud, ne predstavlja povredu prava na obrazloženu odluku (vidi Evropski sud, Gorou protiv Grčke (No. 2), presuda od 20. marta 2009. godine, predstavka broj 12686/03, tač. 38–42).
23. Ustavni sud zapaža da su sudovi obrazložili da odredbe ZOO-a ne regulišu ugovor o poklonu, već to regulišu odredbe OGZ-a, a sudovi su se na odredbe OGZ-a pozvali da bi obrazložili karakteristike takvog ugovora. Dalje, Ustavni sud ukazuje da su sudovi, tumačenjem odredbi spornog ugovora u smislu člana 99 ZOO-a, te ponašanja ugovornih strana i cilja koji su željeli postići, zaključili da se i ne radi o „čistom ugovoru o poklonu“ već o dvostranom ugovoru s nalogom. U vezi s tim su utvrdili da su parnične stranke saglasnošću volja zaključile sporni ugovor kojim su, istovremeno, ugovorile i uslove za njegov raskid. Pitanje ispunjenosti uslova za raskid spornog ugovora je pitanje činjenične prirode i na te okolnosti su parnične stranke imale mogućnost da predlažu dokaze i da osporavaju dokaze suprotne strane. Štaviše, apelant je propustio da, iako je bio uredno pozvan, pred sudom dȃ iskaz kako bi zaštitio svoja prava, ukoliko je smatrao da su ugrožena. U vezi s prigovorom da je iskaz svjedokinje A. E. lažan i da je apelant zbog toga podnio krivičnu prijavu, Ustavni sud zapaža da se o tom prigovoru izjasnio Vrhovni sud koji je obrazložio zašto je taj prigovor neosnovan (vidi tačku 8 ove odluke). U odnosu na prigovor da je Vrhovni sud samo prepisao nižestepene odluke i da se nije osvrnuo niti na jedan revizioni prigovor, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim prigovorima, stav o neosnovanosti revizije detaljno i argumentovano obrazložio. Pri tome se Vrhovni sud osvrnuo na one prigovore koje je smatrao relevantnim, uključujući i prigovor u vezi s tvrdnjama o lažnom svjedočenju A. E. Konačno, Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu prigovore koje je apelant u apelaciji ponovio, a koji nisu mogli uticati na drugačije odlučenje (vidi tačku 10 ove odluke). Prema mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja iz obrazloženja osporenih odluka ne uočava se ništa što bi moglo dovesti do zaključka da je odlučenje sudova proizvoljno u odnosu na utvrđenje činjenica ili u odnosu na primjenu prava, kako to apelant tvrdi. Osim toga, Ustavni sud ne zapaža niti apelant tvrdi da mu je u postupku prekršena neka procesna garancija iz prava na pravično suđenje.
24. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
25. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o povredi prava na imovinu, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je apelantovo pravo na imovinu dovedeno u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije ni u jednom segmentu na koji je ukazao i kada je Vrhovni sud sve apelantove relevantne prigovore ispitao i obrazložio njihovu neosnovanost, a apelantu u postupku nije bilo uskraćeno niti jedno procesno pravo zagarantovano članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić