Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-706/21 („ROYAL O&H“ d.o.o. Velika Kladuša)

Odluka donesena 13. 07. 2023.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Porez
  • Upravni spor
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Proporcionalnost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Komunalna taksa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-706/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

13. 07. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman, Zlatko M. Knežević i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nussberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 13. jula 2023. godine, u predmetu broj AP-706/21, rješavajući apelaciju „ROYAL O&H“ d.o.o. Velika Kladuša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ROYAL O&H“ d.o.o. Velika Kladuša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 015851 20 U od 29. decembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ROYAL O&H“ d.o.o. Velika Kladuša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 015851 20 U od 29. decembra 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „ROYAL O&H“ d.o.o. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kenan Hadžalić advokat iz Cazina, podnio je 2. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 015851 20 U od 29. decembra 2020. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 03-15-651/17 I.S. od 17. marta 2020. godine i Izmijenjene poreske prijave Poreske uprave Kantonalnog ureda Bihać, Ispostava Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 13-1/6-15-7-4-1302/17 od 18. aprila 2017. godine.

2. Apelant je 25. januara 2017. godine podnio prijavu komunalne takse za držanje automata za igre na sreću (u daljnjem tekstu: komunalna taksa) za 2017. godinu u iznosu od 250,00 KM.

3. Poreska uprava je dostavila apelantu obavijest od 10. februara 2017. godine, kojom ga je pozvala da podnese izmijenjenu poresku prijavu po osnovu komunalne takse u ukupnom iznosu od 18.000,00 KM (30 aparata x 50,00 KM mjesečno).

4. Apelant je protiv navedene obavijesti uložio prigovor, pa je Poreska uprava u njegovo ime podnijela izmijenjenu poresku prijavu broj 13-1/6-18-7-4-1302/17 od 18. aprila 2017. godine. Tom prijavom apelantu je utvrđena obaveza plaćanja komunalne takse u navedenom iznosu, primjenom Odluke o komunalnim taksama (u daljnjem tekstu: Odluka) i Tarife komunalnih taksi Općine Velika Kladuša.

5. Rješenjem Ministarstva broj 03-15-651/17 I.S. od 17. marta 2020. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv izmijenjene poreske prijave od 18. aprila 2017. godine. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je ukazalo da ovlašćenje poreske uprave da izmijeni poresku prijavu proizlazi iz odredaba čl. 22. stav 5. Zakona o poreskoj upravi Federacije BiH. Takođe je ukazalo da na izmijenjenu prijavu poreski obveznik ima pravo prigovora i žalbe, u smislu odredaba čl. 16. Pravilnika o postupku podnošenja poreskih prijava i 76.-78. Zakona o poreskoj upravi Federacije BiH. Ministarstvo je dalje navelo da su tačni apelantovi navodi da su Zakonom o igrama na sreću Federacije BiH propisane takse koje se plaćaju za priređivanje igara na sreću kao prihod federalnog budžeta, te da je isključena mogućnost da opštine mogu ponovo propisivati istu vrstu takse. Međutim, Ministarstvo je istaklo da je u konkretnom slučaju riječ o komunalnoj taksi koja je prihod opštine. Sa druge strane, kako je Ministarstvo naglasilo, naknada za pribavljanje odobrenja za bavljenje djelatnošću priređivanja igara na sreću, naknada za produženje odobrenja na godišnjem nivou i na porez na ostvarenu dobit su prihodi Federacije BiH. Osim toga, Ministarstvo je obrazložilo da pravo opština da naplaćuju poreze i takse proizlazi iz odredaba čl. IV c) Ustava Federacije BiH i 13. stav 1. tačka c) Zakona o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o pripadnosti javnih prihoda). Konačno, Ministarstvo je istaklo da je komunalna taksa u konkretnom slučaju određena na osnovu Odluke, te da se radi o dva potpuno različita osnova oporezivanje. Stoga je ocijenilo neosnovanim apelantove navode da se radi o dvostrukom oporezivanju.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 015851 20 U od 29. decembra 2020. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa uprave. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da Ustavni sud Federacije BiH nije ocjenjivao ustavnost Odluke, te da su stoga organi uprave bili dužni da je primijene. Takođe je ukazao da pravo opštinskog vijeća da donosi propise o naknadama i taksama i provedbene propise o oporezivanju proizlazi iz odredaba čl. 36. i 37. Zakona o principima lokalne samouprave u Federaciji BiH. Osim toga, kako je ukazao Kantonalni sud, Ustavni sud Federacije BiH je u presudi broj U-12/08 od 14. oktobra 2008. godine potvrdio da je opštinsko vijeće ovlašteno za donošenje odluke o komunalnim taksama i tarife komunalnih taksi. Dalje je podržao stav Ministarstva da se u konkretnom slučaju ne radi o dvostrukom oporezivanju, te se u vezi sa tim pozvao na odredbe člana

13. Zakona o pripadnosti javnih prihoda. Konačno, sud je istakao da se, suprotno apelantovim navodima, ne radi o oporezivanju njegovih stalnih osnovnih sredstva za rad, već o naplati komunalne takse.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i „jednakost u postupanju“, te da sud nije dao logične, jasne i potpune razloge za svoju odluku. Dalje navodi da je Odluka neustavna jer je prilikom registracije privrednog društva platio sve poreze u skladu sa Zakonom o igrama na sreću, te da se u konkretnom slučaju radi o dvostrukom oporezivanju. Stoga smatra da miješanje u njegovo pravo na imovinu ne slijedi legitimni cilj, te da je na njega stavljen „pretjeran teret“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

I. U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

9. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije, koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

10. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam „građanska prava i obaveze“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-460/19 od 13. novembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba i Evropski sud, Audrius Lazauskas i Darius Lazauskas protiv Litvanije, presuda od 6. septembra 2016. godine, predstavka broj 4964/11, tačka 29, sa daljnjim referencama). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva uključujući obavezu plaćanja takse (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP- 4736/20 od 7. septembra 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba., tačka14). Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno prava na imovinu zbog toga što se radi o dvostrukom oporezivanju, pa miješanje u njegovo pravo na imovinu ne slijedi legitimni cilj i na njega stavlja „pretjeran teret“. Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo bilo „u skladu sa zakonom“, s obzirom na to da je odredbama Odluke na jasan i nedvosmislen način propisana obaveza plaćanja komunalne takse. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sud imali u vidu apelantove prigovore o dvostrukom oporezivanju i neustavnosti Odluke, na koje ponovno ukazuje u apelaciji, te su jasno obrazložili zašto ti prigovori nisu osnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa, koji se ogleda u dosljednom poštovanju poreske discipline i procedura propisanih relevantnim zakonskim odredbama, i apelantovog prava na zaštitu imovine, odnosno da apelant, zbog nepoštovanja propisanih poreskih obaveza, ne snosi pretjeran teret.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-706/21 („ROYAL O&H“ d.o.o. Velika Kladuša) | Sudska praksa | Aktio